Možda nisam neki biser, al sam barem svoj režiser...

NAPOMENA: Nije mi cilj da "hejtujem" niti da kritikujem... samo glasno razmišljam...

Projuriše dani... Trepnem i gotovo - dana nema, negdje mi je iscurio kao pijesak kroz prste... I okrenem se a vec se blize neki rodjendani, i vec se cekaju rodjenja, i oplakuju izgubljeni... Neke ljubavi se prebole, neke ostanu u nama... Pamti se Tito, i slavi se Đurđevdan (Sretna slava, domaćine!)...

A neke stvari se ne mijenjaju... Dotična gospođica sa žutom kosom me i dalje ne voli, iako se MrRight sa njom osjeća moćno... Onaj osjećaj da može on da je finansira i plaća, da ona pristaje na sve, i još joj nije dovoljno... Ne razumijem... Al opet, na kraju, javno je poznato da mene žene ni djevojke ne vole... Ni s ove ni s one strane ulice... Nikad mi neće biti jasno...

Kao što mi nije jasno da li današnje djevojke/djevojčice imaju roditelje i koja je fora sa pornografskim slikama na fb profilima? U čemu je štos sa napućenim usnama tipa Donald Duck...? I sa tim nekontrolisanim brojem samoportreta...? WTF? U koju eru sam ja zalutala? Ili se možda nisam pomakla iz neke godine u kojoj smo još uvijek iznajmljivali aparate u Foto Boni, i nosili filmove na razvijanje...Ja još uvijek nosim slike u štampu i držim i albumu... Nisam iscijepala slike sa bivšim momkom koji me ostavio... Nisam bacila slike sa bivšom drugaricom... Za mene su ostale još uvijek neke vrijednosti. Znam, nisam u trendu...

U toku je još jedna izborna kampanja...NAjoriginalnija moram da priznam... Vodi se cijeli internet rat sa životinjama iz zoo vrta... Hijenama i slonovima, samo nijgdje majmuna... Još jedna parada lažnih obećanja, mladosti kja je nasmijana, i srećna i zadovoljna... A nigdje stvarne slike svijeta... Hmmm, možda i sanjam, svakog trena ću se probuditi i ja u tom svijetu gdje su mladi u CG snažni i mudri i hrabri... Rode se tako... A ne kao ja i neki pojedinci, što cijeli život učimo i želimo živjeti od našeg rada i škole, a ne od lažnih obećanja, fabrika čokolade i pustih želja...

I još mi nije jasno kako su se ljudi tako lako prodali? Kad su odlučili da se zadovolje lažnim prijateljima, maskama i glumom, kad su pristali da na sebe nabace lažni sjaj i okupaju se u blatu sopstvenih spletki... Meni je ljepša moja iskrenost i moja zvijezda u očima, i onih par prijatelja koji me gledaju u oči, i koji zaborave na tel dok smo zajedno... Meni i dalje nije zanimljivo da budem kao gospođica sa žutom kosom, jer ja sam samostalna, i volim to što spavam mirno jer ne dugujem nikom ništa... Ne treba mi muškarac sa punim novčanikom da bih se osjećala voljeno, već onaj sa punim srcem ljubavi prema meni i drugima. Ja ne umijem ni nju da mrzim jer nije ona kriva što boluje od virusa današnjice.

I eto... Ponovo je maj, ponovo miriše jorgovan... Još jedan utorak, na kraju radnog dana... :) I osmijeh... Eto tek tako...