Kad mi nedostaju trenuci...

Zafali mi ponekad mir. Zafali mi jednostavnost življenja, disanja i radovanja. Zafale mi ponekad trenuci kad imam kome nasloniti glavu na rame, ispričati dan, i oćutati stihove. Zafali mi ponekad poznati miris, i nagrize me život koji sam izabrala za sebe, nemajući drugog izbora, ne pristajući na manje od onog što sam oduvijek vjerovala da zaslužujem.

Zafali mi ponekad da budem dijete koje ne zna za život, za opstanak, za odgovornost. Zafali mi ponekad da budem žena, razmažena, pažena, da obrišem ožiljke sa kože, ugrize sa srca. Da budem neko iz bajke. Kap vode na dlanu. Ovako, previše svoja, previše samostalna, previše oprezna, zaboravim biti živa. Zaboravim ponekad udahnuti. Teško mi je nasloniti se na nekog. Teško mi je otvoriti škrinju sebe i reći ko sam, šta sam, i gdje sam bila do sada, kome sam pobjegla.

Uhvatim sebe i dalje ponekad u raskoraku života koji je bio, i onog koji jeste. I dalje me razjeda izdaja krvi, i ostavljenost. I dalje poželim da se vratim u one oskudne godine djetinjstva kad sam mogla biti dijete, bar na moment, kad je Tata bio jedini heroj koji mi je bio potreban.
I dalje mi nedostaju mačke.
I dalje mi nedostaje mir. Praistorijski, iskonski mir.

Jednom, umorće me lutanja, znam.
Jednom možda će mi nedostajati neka godina da ispunim snove.
Jednom, možda poželjeću da nisam nikad kročila u svijet, da sam bila poslušna mala curica.
Jednom... Ne, nikad mi neće biti žao! Jer birala sam.
Nekad prinudno, nekad svjesno, ali birala sam. Odabrala sam život ptice umjesto zvijeri.
I uprkos onome što boli, nije mi žao.
Jednom, u meni će bijelo drvo procvati proljećem.
Jednom brisaće se ožiljci i ugrizi.
Jednom, moži ću da predahnem. Da kažem – vrijedilo je.

Na kraju ove balade dve hiljade i neke

Pjesma na repeat. Već par dana.

Čaša vina na repeat. Već par godina.

Slomljeno srce na repeat. Cijeli život, čini mi se.

Danas odustajem. Danas zvanično i javno podvlačim citron žutu crtu ispod srca. Ispod života. Ispod krša i loma. Danas žilete mogu da ispljunem, i da pritom poderem grlo jecajima. Čaša pelina je prelila. Ta jedna kap koja je bila snažnija od detonacije u Hirošimi. Ta jedna kapljica koja je slomila dušu cijelu, i čašu, i milion komada mene otjerala do vraga. Ta jedna mala kap...

Odustala sam. Poklekla sam. Izgubila sam volju i snagu. I kraj je godine, i kraj je mog razumjevanja, i mog strpljenja, i nadanja da će se nešto posle trideset godina promijeniti i da će slijepac progledati, i kamen u grudima zakucati. Možda taj kamen i kuca, ali nikad u mom pravcu. I dosta mi je bilo. Danas zatvaram krug i svečano (i javno) sebi obećavam!

Dosta sam sebe davala onima koji me nisu umjeli razumjeti, a još manje voljeti. Davala sam se cijelom dušom, uvijek, ali nije bilo dovoljno. Ima tih ljudi kojima zaista nikad nije dosta. Previše sam izgubila u životu, i ljudi, i mački, i ljubavi. Previše da bih mogla da dozvolim da me neko još slomi, pa makar to bila i moja dnk.

I hiljadu puta ću ponoviti i čini mi se tek sad ću shvatiti – samo zato što s nekim dijelimo Dnk sekvencu krvi ne znači da smo porodica. Ne znači da im dugujem lojalnost, ljubav, razumjevanje, podršku. Bezdan ne možeš napuniti. Oni koji su me bezuslovno voljeli sad su pod zemljom. Duše su njihove uz moju čvrsto vezane i osjetim ih ponekad u vazduhu, pored sebe. Oni koji su ostali da se mojim zovu – nemaju više pravo na to. Gotovo je!

Sa ljudima i sa propuštenim šansama. Sa životom bez ukusa. Sa pružanjem ruku.

Želim biti živa, i želim biti srećna. A to ne mogu ako me neko konstantno vuče ka dnu, kao kamen oko vrata. To ne mogu ako mi neko konstantno postavlja trnje pod noge, i srce mi kida zubima. A ja puštala, opraštala, vjerovala, molila, plakala, pričala. I ništa. Dobila sam jedno veliko ništa. Ni zagrljaj. Ni poljubac u čelo. Ni sigurnost. Ništa. Zato je gotovo. Nemam snage više za uzalud.

I tako, na kraju ove godine koja mi je odnijela mačka, i Balaševića, i srce mi raznijela, na kraju znam ko sam, ko je uz mene, i čija sam. Znam gdje ću, znam šta želim, i znam da vrijedim više od onog što su mi pružili. Najvažnijih ljudi nema, al zato sam ja još uvijek živa, i nemam namjeru da propustim više ni jedan tren života. Pa nek traje koliko god.

Koferi su spremni, karta je na putu, i odlazim. Treba mi predah.

Živeli dobri moji !

I eto, tek tako, nisam tužna

I tek tako, Mr Big iz serije Sex i grad je umro. Jel sam vam pokvarila iznenađenje? Nema veze.

Kiša pada cijelog dana i sluša mi se bluz i pije mi se vino, ali ništa od toga ne radim. Skidam se sa bluza. Umjesto toga, odgledala sam nove epizode gore-pomenute serije, i zatekla sam sebe kako brišem suze. Ne zbog serije. Zbog sebe.

A nisam tužna.

Kunem se nisam.

Ali zateknem sebe svaki put kad gledam seriju ili film, i tamo neko umre, zateknem se kako obrišem suze, ne zbog njih. Zbog sebe. Jer čini mi se da još nisam prestala da plačem od onog dana kad je Tata umro. I svi posle njega koji su sada ostali samo uspomene, i datumi uklesani na stranicama sjećanja. I mačak moj. Ponekad zateknem sebe kako pokušavam da udahnem vazduh, jer osjetim se sputana s toliko tuge koja je ostala.

A nisam tužna.

Smijem se, kunem se.

Da li zapravo ikad prestanemo biti tužni jednom kad napravimo skladište u sebi u kojem počivaju uspomene na one koje smo voljeli, kojih nema, koji nam fizički nedostaju? Kao da sm sklopila sve te police u duši, i na njih stavila imena i fotografije, i makove, i uhvatim se kako u sebi često stojim i posmatram odsjaje onog što smo bili. Jesam li ih pustila? Ne znam.

Osjetim ponekad da jesam, da sam u redu, da sam sretna i da nikad nisam sama, da su tu, uz mene, da me paze. Ali onda tako, zaplačem. I onda ne znam da li sam ikad prestala plakati. A tako se radujem svakom danu, promjenama, radujem se osobi kakva sam postala i kažem sebi u ogledalu da sam u redu. Da je u redu osjećati, i biti živ nakon svega, da sam izdržala. Jesam li?

Jer nisam tužna.

Prazna, ali ne i tužna.

Ali valjda je to u redu, isprazniti dušu da bih imala mjesta da je ponovo napunim svim avanturama koje mi dolaze. Da je ispunim ljubavlju, beskrajnom ljubavlju prema sebi i onima koji su mi ostali. Onima koji će mi tek doći. Obrišem suze, kažem da neću više plakati, da nema smisla. Jer ne znam jesam li uopšte prestala. Hoću li ikad prestati?

A nisam tužna.

Umorna sam, od biti jaka, ne raspasti se svakog dana, ali ne i tužna. Tuga je luksuz. Radost, pak, to je nešto što uvijek imam u rukavu. Kad njim ne brišem suze. Jesam li već rekla, nisam tužna.

I tako, pitanja na koja ni ja nemam odgovor

Kako se piše tuga? Da li uzdahom, ili plavom bojom?
Kako se u riječi pretoči bezdan praznine koji ostane u tebi da odzvanja tiše od tišine, kad jednom, posle anarhije sopstvenog svijeta poželiš da ustaneš?
Kako se riječima ispriča jecaj, i konstantna kost u grlu, kao grumen zemlje da sam progutala a nisam. Nisam, jer to mi samo tuga tu stoji. Zapela je i ne mogu da je istresem iz sebe kao iz olinjalih džepova.

Pragovi zime mirišu na noć.
I ja negdje usput mirišem na magle koje su se nasukale na moje strmine, ne napuštajući mi zenice. Sva sam potonula u maglu i čekanje.
Zagrnem gola ramena Tatinom dekom, i udahnem miris koji je ostao. Ispran, ali tu je, u vlaknima, i kao da me zagrli neka pradavna ljubav koje se jedva i sjećam. Možda sam je i sanjala.

Da li je u redu biti srećan, i tužan u isto vrijeme?
Da li je u redu da zapinjem za sopstvena sopala a opet da stojim u mjestu poput pijanog sanjara koji je jednom, nespretno, dotaknuo zvijezde?
Da li je u redu od snova da živim, od starih uspomena, od snova?
Ako ti kažem da bih mogla danima plakati, a opet se smijati, da li bi vjerovao?

Kako se piše praznina?
Kako se to oči izvade i zvijezde namjesto njih posade, i kuda to moje misli nemirne nestaju kad sklopim trepavice?
Nedgje su mi i riječi zapele, i ne umijem objasniti kako u meni sve cvjeta, a opet, ujedno, sve grca neprobojnom boli.
Nestalo mi je riječi kojima bih mogla naštimovati dušu, podesiti skale na radosti i smijeh, a opet... Odnekud izviru snovi, i presahle grudi odjekuju.

Znao je novembar i ranije da me ovako raskomada, da me razaspe svuda po nebeskim ćoškovima i pusti me da skupljam, da riječi tražim po džepovima.
Znam, ali pusti da mislim da je novembra djelo, da mi srce nije slomljeno i da u meni ne jecaju violine.
Pusti, zasadila sam makove u dnu duše, i sad čekam.
Ćutim i čekam.

Šiba me nebo bičem oluje al' još se ne dam i još me ima

 

Novembrom sam uvijek imala višak riječi koji mi kola kroz vene, tražeći svoj put do grla, da ih izgovorim, da ne ostanu zabačene stranputice koje sam nosila u sebi. Neki znakovi koje sam ostavila pored puta i na koje se nisam osvrnula.
Novembar, mjesec mojih ljubavi, nepostojeći rođendan nekom koga sam racionalno isjekla iz života, bez anestezije.
Moj novembar, na drogama. 

Za ove dvije godine koliko sam nasukana na hridi, izgubila sam Tatu, Ljubav Života, dva ujaka, mačka, i Balaševića. Njega sam uvijek (i svi smo) smatrala kao nekog svog, ko me razumio kad niko nije svojim pjesmama, svojim tugama, i kao takav će ostati.
Njih trojica najvažnijih, otišli su nekog deventaestog u mjesecu, kao po dogovoru, jedan iza drugog.
Ostala sam i bez posla dok traje korona, ostala sam i bez gnijezda jer mjesto koje sam zvala domom je postalo samo kuća bez ognjišta. Bez topline. Čak i bez ljubavi, iako sam sigurna da je nikad nije ni bilo dovoljno tu da bi opstala.
Izgubiila sam sve osim sebe. 

Sebe sam zanemarila negdje, u ruševinama koje su ostale dok sam se kao prebijeno pseto razvlačila po groblju, po šumama, tražeći mir, gutajući krike, i pokušavajući da zatrpam prazninu koja je ostala nakon svih detonacija mog svijeta.
Pokušala sam da je utopim alkoholom, i da je miniram bluzom, ali sve mi je gore bilo jer onda bi riječi pojurile krvotokom, i suze bi se prostrle niz obraze i jecaj, onaj krik koji sam gušila - oteo bi se.
Pokušala sam da u tu rupu koja ostala posadim trnje, da nikne nešto, da ne zjapi tako k'o provalija u meni. Trnje se kod mene nije primilo.
Lagali su me i govorili onu otrcanu frazu da će to sve proći, da vrijeme liječi sve, ali kao što rekoh - lagali su. Nisam sigurna dal više boli praznina koja je ostala ili nedostajanje.
Tu rupu ću nekako zatrpati, ili navići da živim sa njom. Krater umjesto srca. Ali nedostajanje... Plašim se, ono će me ubiti jednog dana.
Zanijemiću od njega i ostaće smao stihovi neispisani u besanici.

Znaš, kad izgubiš toliko ljudi koji su ti tu, prikačeni u srcu, najvažnija istina koju shvatiš je koliko je naš fizički svijet prolazan, i sigurna sam - srešću ih opet jednom, doći će po mene kad mi kraj dođe, ali do tada - zar nije ljepše osjetiti bol nego je potisnuti? Zar nije lakše biti živ zbog sebe, zbog njih, za njih, nego pustiti da život prođe dok se boriš da skupiš neku lovu za peti par patika?
Odavno sam prerasla materijalno, i oduvijek mi je bila važna moja sloboda postojanja, da budem ono što želim jer toliko su mi toga uskratili. Bila mi je važna ljubav, i za nju sam se uvijek borila i noktima i kostima. 

Praznina koja je ostala me paralisala. Zanijemila sam. I ne samo zbog ljudi koje sam morala sahraniti, već možda ponajviše zbog onih koji su živi a iskoristili su moju dušu za svoje hirove. Možda ponajviše zbog onih koji su me tako slomljenu pokušali smrviti svojim nesavjesnim postupcima, ne razmišljajući, ne mareći.
Kad izgubiš nekog svog i znaš da mu je tijelu zemlja dom, a duša nebom oblake vija, nekako naučiš da živiš sa tim. Al kad izgubiš nekog ko još zemljom hoda i tvojim se zove, kad ti ono što je ostalo od srca iščupa da bi u prašini završilo... 

Tada ustaneš, podigneš glavu i nasmiješ se jer ma koliko da te puta rastrgnu - ostaneš živ. I imaš izbor - da potoneš ili da kažeš da je dosta, da odabereš sebe. Ponekad su najteže bitke sa živima, ne sa uspomenama. 

Još uvijek nisam sigurna da sam dobro, ali idem ka tome, svakog dana po korak sam bliže.
Odabrala sam sebe i svoje snove, odabrala sam radost i iskrenost.
Prestala sam da ćutim, zaplačem i dalje ponekad, rijeđe idem na groblja i vršim restauraciju srca.
Uskoro ću opet otići sa srcem u koferu, i znam - što je destruktivniji kraj, to biće ljepši početak. Život je ipak, lijep. 

Kad u prozor spustiš prvu hrizantemu, nemoj tugovati za novembrom

 

Progutala sam kamene memoare i srce mi je okamenilo u ovom prostoru i vremenu gdje sam zalutala u bespuće. Nestalo je usput i osmijeha, i radosti i vedrog  neba. Ne znam...

Lažem. Znam zašto sam postala ovako hladna.
Znam zašto sam prestala pisati.
Znam gdje su mi nestale riječi.
Previše se desilo. Previše sam ljudi sahranila i previše mi njih nedostaje. A novembar je. Onaj mjesec kad sam trebala živote slaviti a sad evo me, obilazim groblja i slavim neke umrle ljubavi. Patetično zar ne? Pa, rekli bi mnogi, ali to je samo život pokucao na moja vrata.

Nedostaju mi. Ljudi sa kojima mogu pričati onako iskreno bez zadržavanja. Nedostaje mi da kažem nekom koiliko mi nedostaju moje velike ljubavi, koliko mi nedostaje Tata. I On. I Crno more. I koliko bih voljela da nije neka godišnjica od mog srca raskomadanog. Ne, ne živim u prošlosti. Ne muči me patnja. Samo nedostajanje. Da li će ikad prestati? 

Nedostajanje će me srušiti jednog dana. Ta praznina sa kojom moram da živim, a ostala je iza mene da me proganja.

Kasni je sat. Kasno je i za moje uspomene. Kasno je za sve lijepe želje koje sam nekad imala. Osim za mačiće. I Škotsku. Za sve ostalo – kasno je. Toliko je u meni neprolivenih suza, neizgovrenih riječi. Toliko je svega onog što u sebi gutam bez mogućnosti da otvorim škrinje duše i kažem koliko zapravo boli svaki dan postojanja bez onih koji mi nedostaju. A znam, moram da koračam ovom ulicom koja je ostala pustinja posle njiih. Bojim se ponekad da će me nedostajanje ugušiti i da neću imati snage da kažem sve. Bojim se da ću jednom da i sama postanem nostalgija na rubu sjećanja, samo – neću imati kome da nedostajem.

Diše mi se neko more, so, dišu mi se snovi u koferima i tako bih rado zamijenila nesanicu za razorne košmare. Samo da na neki način osjetim život u venama, a ne prazninu koja se uselila bez poziva, bez stanarine, bez odobrenja. Ja, vječiti optimista, zaljubljenik u rasute komade, u stihove na fasadama, u velike i grandiozne snove, evo me u kućici od trske, od želja, zakopanih stopala duboko u mulj nedostanjanja. Umorna sam od ćutanja koje se uselilo u ove zidove. Umorna sam i od tišine, od ovog jednog mjesta. Ja, koja korake nikad nisam brojala, sad stojim na mjestu i čekam povoljan vjetar. Da krenem. Da smijehom istjeram nostalgiju iz vena. Da mi manje nedostaje život.

Jednom će skliznuti poslednja suza iz zdenca mojih nemira, i na usnama će mi zamrijeti vjetrovi i oluje, ostaće samo smijeh.
Vrijeme nikad nije umirilo rane, samo je usporilo protok bola kroz vene pa ga ne osjećam.
Ponekad, u sate kad ni duhovi ne pohode zemlju, ponekad uzdahnem i prepustim se, i kažem da je u redu da mi nedostaju.
Da je u redu i da sama sebi nedostajem, ja, zauvijek nesmirena duša. 

Odbrojavaju poslednji dani predaha koji me slomio, koji mi je rastrgao sve atome zakrvavljenih zenica. Odbrojava zatišje prije oluje. Oluje u kojoj će život dobiti smjer.
Ne treba mi cilj, samo smjer. I more. So na usnama.
Još samo koji tren i slomiće se brojčanik koji je zaustavio vrijeme u ovom ludilu postojanja. Tik tak...

 

Ta prevrtjiva igračka, zvana sreća, u sebi sadrži...

 

„Srećni ljudi ne pišu pesme. Da bi napisao pesmu moraš dobro da se zaprljaš. Moraš dobro da zagaziš u blato“

Rasparala mi se duša. Možda sam je i sama rašila.
Sve one brižljivo spajane konce i niti, sve one komade šarenila, mraka i svijeta. Sve sam rašila.
Ostala mi duša modra ko raspukla šljiva, nagnječena, raspolućena.
I ne znam hoću li ikad više pjesmu moći napisati, jer u meni više ništa od tajni nije ostalo.
Ostala je praznina da zavija kao usamljeni vuk na mjesečini, i ostali su razbacani kamenčići umjesto suza.

Ostale su oluje, i vrisci, i ostale su tuge. Nedostajanja.

Koliko toga nisam uspjela da o životu ispričam. Koliko samo toga nisam znala.
I ako sam umjela, i htjela, nisu mi dali.
A danas sam tu, rasuta i rašivena.
Zabranite mi da tugujem.
Zabranite mi vino, i bluz, i sjećanja.
Ostavite mi samo pjesme.

One koje sam pisala, u koje sam svu sebe pretočila.
Ostavite mi korake koje sam napravila, grafite i žute čarape. I mačke. Jednu bar.
Mi koji smo proživjeli stotinu života u ovom jednom bivstvovanju znamo kakvog je ukusa smijeh. Znamo i snove, i radosti. Znamo trenutke. Jer od njih živimo, od te jedne kapi radosti u trenutku.
Sve ostalo je dim.

Ne volim sjećanja.
Ne volim tu paradu pred očima, te slike kad zažmurim, ta otrgnuta perca prošlosti. Ne volim ih, progutaju me daljine, magle me zagrle i sve što postoji je dobro utabana staza do tuge.
A onda, onda bih pisala pjesme i možda bi čak i planeta zadrhtala od vriska koji bi se prolomio iz grudi.
Možda bi čak i kiša se posramila od sza koje bi tekele, jer malo je, čini mi se, i života dva da se isplačem.
Zato neću.

Odmahnem glavom, i kažem, da je u redu, pustim bluz umjesto Tome, i zagrlim sreću.
A sreća...
To su one male stvari.
Putovanja, žute čarape, mačke.
Knjige. Gomila knjiga.
Kamin, i vino i bluz.
Smijeh nekih ljudi koje volim.
Balašević. Uvijek Balašević.
Tako neka sreća. Moja.