Svanulo je jutro. Sunčano, začinjeno vjetrom. Pospana sam i ne radi mi se ništa. Želim ostati u krevetu, prespavati. Vidim datum na kalendaru. Nema veze što je ponedeljak. Ima veze što mi se Svi Sveti uvijek prikradu neopaženo i kao kad proliješ bočicu sa crnim mastilom, razlije se tuga negdje svuda po meni. Smrznu mi se trepavice, a trnje i očima poraste za broj. Srce ne kuca. Stavljam ruku na grudi, na lijevu stranu, ali ne kuca. Danas štrajkuje.
Ne idem na groblja. Ne zato što su tužna, već zato što u ovom gradu u kom ostavljam blatnjave tragove nemam nikog svog. Tamo odakle sam, tamo ljudi ne znaju da su danas Svi Sveti. Njima je Noć vještica. Kao da im život nije već nalik tome. Ali čak i kad sam tamo ne idem na groblje. Imam jedno u sebi već. Pogledam ka nebu, poput ludaka razaznajem obrise, tražim neki znak, nešto, da znam da su oni gore, moji, dobro. Da su srećniji od nas koji smo ostali ovde, živi među mrtvima. Ovi bez srca moraju biti dobro. Njih ništa ne boli. Oni neće osjetiti kišu suza koja će se proliti za ljudima kojih nema.
Ne znam dal' iko ide na groblja. Možda su tužna, i izgledaju kao ukleta, ali to je jedino mjesto gdje možeš razumjeti život. Tu, među mermernim pločama shvatiš da se ništa nikad ne čuva za specijalne prilike jer je svaki trenutak u kom si živ specijalan. Ne razumiju to ljudi. Oni misle da se umire kad ti srce prestane kucati. Sve te ploče sa datumima ugraviranim, one ti govore kako je danas važnije od sutra. Da je ovo sad jutro važnije od noći koja će prekriti grad. Važno je smijati se, radovati se svakom trenu, biti živ, šetati. Da mogu sve bi ti oni sad rekli. Rekli bi ti da je trebalo više da se grlite, i više da pokazujete ljubav. Natpisi ugravirani u pločama ne grle isto kao ruke, ne vole isto kao srce. Džabe sad na pločama utiskujete riječi.
Nedostaju mi moji živi. Oni koji su još uvijek tu. Nedostaju mi i oni kojih nema. Moja nenuška u čijem sam zagrljaju jedino bila dijete, da me zamota u dimije i prigrli svojim mirisom. Da izvuče pokoji orah iz kredenca i nasmije se toplo kao ognjište. Nedostaje mi moj jaran. Da mu čujem smijeh, da nas zasvrbi nos i da se pogledamo ispod obrva. Nedostaju mi i moje kolege sa fakulteta kojih više nema. Nedostaju mi i neki dragi ljudi. Život je previše kratak da bi ti neko nedostajao. Hiljade svijeća noćas će plamtiti u oknima za neke nemirne snove. Za one kojih nema i koje ne možemo zagrliti. Hiljadu i jedna svijeća će gorjeti u meni. Na mjestu gdje sam srce zakopala, ono staro srce, pohabano. Zapaliti svijeću, proliti bokal suza, zaliti trnjiku da ponovo kuca.
Privuku se Svi Sveti neosjetno, kao mačka uz nogu. I srce zastane. I odmahnem glavom, nasmijem se jer srećna sam što sam imala moje ljude u životu, srećna sam što sam ih upoznala, i znam da su dobro, da motre na mene, i da ćemo se opet negdje jednom sresti. I ono moje srce poabano, naće će svoj put da ponovo izraste. Otresam tugu kao poslednju mandarinu sa drveta, i uvlačim se u radost. Zovem mamu, nasmijem se... Možda cu veceras i vino popiti, ono staro desetak godina, koje čuvam za neku posebnu priliku.
No comments:
Post a Comment
Note: Only a member of this blog may post a comment.