Friday, July 29, 2016

Neke želje se nisu ostvarile al ne mari. Dobre su to želje...

Svako ima svoj put, svoju životnu stazu kojom korača. Svako ima svoje probleme, ili bar ono što zove problemima. Ne zna se svako nositi sa tim. Nisam ni ja znala. I zato pišem ovo danas. Jer nisam znala, jer me niko nije mogao naučiti, jer mi niko nije rekao da sreća nije svijet oko nas, već svijet u nama. 

Kad odrasteš u radničkoj porodici u kojoj se više nema nego suprotno, i kad odrasteš sa dodatnim opterećenjima sa kojima sam se ja borila kroz svoje djetinjstvo i tinejdžerske dane, počneš misliti da je sreća rezervisana za druge, bogate ljude. Zavidiš ponekad na njihovom sjaju, i trudiš se biti ono što nisi. Imaš svoje komplekse sa kojima ne možeš izaći na kraj, i sve što vidiš je da je tebi loše, a drugima dobro. Pa dođavola, u čemu je trik? Zar imaju ljudi kojima jednostavno samo trnje služe za doručak? I oni koji zvijezde večeraju. 

Pregazila sam moje trnje. Pregazila sam tuđe zvijezde u potrazi za svojom. Držala sam se grčevito svojih snova, maštala i još uvijek učim. Trebalo mi je mnogo da shvatim da novac nikad ne može da mi kupi ono što nosim u sebi. Trebalo mi je mnogo da shvatim da sreća nije oko mene već u meni. Svi je imamo. To ti je kao tegla meda. Neko je uspije otvoriti a neko ne. I ne mogu ti ja pomoći da otvoriš svoju. Mogu ti reći kako sam ja uspjela. Jer vjerujem da sam srećna. Vjerujem da mogu sve što želim. Vjerujem da zaslužujem. Bilo je trenutaka kad nisam vjerovala. Kad sam mislila da je za mene rezervisana tuga svijeta. I svi ratovi mi nisu bili važni, moja tuga je bila veća. Sebično zar ne? 

Bilo je važno da svaki dan odem sa frendicom na kafu. Bilo je obavezno da imam bar deset pari salonki. Bilo je obavezno da imam sto više haljina i čarapica, čizmice, jaknice, novi telefon, dvadeset raznih krema za tijelo, crvene ruževe u svim nijansama... Bilo je važno! Tada. Kad nisam znala. Prošla sam svoj dio pakla. Svi smo. Već odavno živim samostalno. Plaćam svoje račune, ne dugujem novac ni usluge, imam posao, imam prijatelje, mačku, psa, radost i zdravlje. Tako sam željela. Tako sam zamišljala. Pišem, nekad na terasi, nekd u krevetu, nekad na poslu. Pišem jer toliko toga imam reći. Pišem jer ako samo jedan život uspijem obogatiti svojim riječima onda je moj dan uspješan. Onda je moja svrha opravdana. Pišem jer to je ono što volim, to je ono što ja jesam. Ali nije tako bilo oduvijek.

Kad sam shvatila šta je sreća? Kad sam dotakla emotivno dno zaboravljajući sebe. Kad su svi bili važniji osim mene. Kad nisam imala novca, i kad sam bila gladna. Tad sam shvatila da ništa od toga što ja imam nije bilo važno. Pakovala sam se za još jednu selidbu i gledala sam pun paket cipela i pitala se - jesu li ove cipele ono što sam ja, jel to uslov za sreću, jel sam bolji čovjek s njima? Ja nisam znala ko sam, a još manje šta želim. Nije to bilo tako davno. I tada sam našla moj med. Moju teglicu. Moju malu fabriku slatkoće i sreće u sebi. Kad sam počela da prihvatam sebe, kad sam počela da radim na sebi, kad sam počela da sebe činim srećnom radeći ono što želim. Bojala sam se, nije bilo svejedno. Nije bilo lako. Bilo je suza. Ali osjećaj mira i potpunosti je bio ljepši. Bila sam sama cijeli život. I bojala sam se toga. I zato sam imala pogrešne prijatelje. I odlučila sam se osloboditi negativnih ljudi. Tada su pukla prijateljstva. Tada su se pokazali ljudi. Tada vidiš ko je bio uz tebe iz kog razloga. Nisam ostala sama. Pravi prijatelji su uvijek tu negdje. Možda nisu fizički tu, ali su samo jednu poruku daleko. I zahvalna sam na tome. A to je bio sledeći korak. Naučiti se zahvalnosti. Za ono što imaš, i za ono što nemaš. 

I dala sam sve cipele, i dala sam svu garderobu koju nikad nisam nosila, i dala sam sve što mi nije bilo više važno. Jer nije. Jer materijalni svijet nije sreća. Moja radost je moja mačka koja me svakog dana izluđuje i koja mi ne da spavati ali koja tako slatko prede i šapicama se mazi. Moja radost je svaki trenutak svakog dana kad sam spokojna, zdrava i nasmijana. Jer znam da su problemi riješivi, znam da je davanje uzvišen osjećaj, a da je ljubav u meni svakog trena. Naučila sam da je najvažnije voljeti sebe baš takvog kakav jesi, i da je važno voditi računa o svom tijelu u kom ti duša boravi. Naučila sam i to da se ljubav ne uzima, već daje. Naučila sam i to da je moja sreća bezuslovna i da je put ka uspjehu popločan mojim mislima, mojim otkucajima, i mojim djelima. 

Znam da ti sada ovo izgleda komplikovano i reći ćeš "Kako da budem srećan kad nemam posao, i kad ne mogu platiti račune, kad nemam ljubav..." Nemaš posao - ali imaš zdrave ruke i noge, oči i vid, a znaš li koliko ih ima koji nemaju ništa od toga? Uradi nešto sa tim što imaš, a imaš mnogo, samo ne vidiš. Prestani da se brineš, jer znaš da s tim ništa ne riješavaš, i ne, nije jače od tebe. Nemaš ljubav? Kako nemaš kad je ljubav u tebi. Voliš li sebe, i voliš li druge? Ljubav je svuda oko tebe, samo si zatvorio oči i srce. Svijet je čarobna školjka kad je otvoriš a život je čudo kad naučiš da vjeruješ. Meni je trebalo mnogo, i još uvijek učim, svakog trena učim. I živim. Ne od juče, ne za sutra, već sada, u ovom trenutku. I srećna sam jer nisam svoje snove iznevjerila. 

No comments:

Post a Comment

Note: Only a member of this blog may post a comment.