Monday, February 23, 2015

Plišano srce


Još uvijek bježim od tebe.
Okrećem stopala naopako, na rukama hodam,
idem ka zalasku sunca samo da se od tebe sakrijem,
da ne mislim na život u venama,
na srce koje se otima ludački u grudima
da ka tebi pohrli po ko zna koji put.
Nikom te ne spominjem.
Prećutkujem da svi moji šavovi tvojim ivicama pristaju,
da mi oči uvijek gledaju u tvoje prozore
kad slučajno zalutam na adresi s brojem četrdeset.
Prećutkujem da svi oko mene spominju tvoje ime,
slučajno sasvim kao da si sinonim za muški rod.
Prećutim da si mi ti prva misao kad neko spomene ljubav
jer nije te niko mogao voljeti tako.
Prećutim da su ruke ostale prazne
i kažem da nisam spremna za sreću,
da želim biti svoja.
I od sebe te krijem,
i od sebe ti trag zatirem samo da ne krenem,
da budem jača od sebe.
Znam da su tvoji dlanovi otrovni,
da na njima nema ni pedalj mjesta za mene.
Ograđen svojim strahovima i svojim demonima
kriješ se po mračnim klubovima
željan pažnje, željan pogleda, željan mladosti.
Bojiš se priznati da si željan ljubavi,
da je nikad nisi ni osjetio u pravoj mjeri.
Znam ti strahove, u mom imenu se nalaze.
Znam da zadrhtiš kad se sjetiš.
Znaš da to nije bilo slučajno.
Da smo mi prevazišli slučajnosti u koje drugi vjeruju.
Možda samo nije pravo vrijeme bilo.
Možda nije još uvijek.
Možda ću ti stotinu ovakvih stihova napisati,
knjigu posvetiti, ko zna.
Ali znam,
zauvijek će u mojim skivenim pretincima Nostalgije
biti sakrivena tuga za tobom.
Jer ispod tvojih trnjem okovanih zenica
kuca plišano srce dječaka, vidjela sam ga.
Uzalud se trudiš od mene da ga sakriješ, ja ću ga uvijek pronaći.
Možda ću biti srećna pored nekog drugog,
možda ćeš se nekad kajati.
Možda ćemo se sresti i opet u vazduhu razbuktati plamen želje
koja se nikako ne može ugasiti.
Možda.
Ali sigurna sam da, i kada budem sijeda starica,
odgovor na pitanje "Za čim najviše žališ?"
biće isti kao i danas.
Odgovor ćeš biti ti.

No comments:

Post a Comment