:) Još samo jedan mjesec kalendarskog ljeta... A ono kao da nije ove godine ni postojalo. Nekako se zavuklo, isprepadano, posramljeno, skrilo se među krošnjama drveća kao dijete koje je razbilo majkin najdraži porcelanski tanjir... Kao ono kad se ukaki u gaće i zna da će da dobije batine...
Ovo ljeto u mojoj maloj kamenitoj državici se nije osjetilo. Političari nas sankcionišu sa Rusima, sezona je nalik na Petak 13, a gostovanja u Top Hilu se usled obilnih padavina redovno pomjeraju... Ovo ljeto su obilježili Sea dance, Exit, tradicionalni Lake fest, uskoro i Cucka jeka, bile su tu i Sunčane skale, Grad teatar Budva, uskoro je Bokeška noć... sve sami festivali, muzičari i muzika, alkohol i ludilo za napaćenu mladost naivici egzistencije. Bespolena omladina nema prčeg posla nego obilaziti festivale, piti do zore, povraćati, i ujutro se boriti sa mamurlukom, svečano obećavajući "Nikad više neću da pijem" i onda sledeće veče repriza "Boljeg života"... I tako u krug... Posmatram i ćutim... Nigdje nema najave o nekim velikim pjesničkim večerima, vrata su zatvorena za nova lica i nova imena. U ovom dijelu svijeta u kom još uvijek vlada nacionalziam, priitivizam, a na čelu su ljudi koji imaju toliko kulturne širine koliko urođenik iz nekog plemena na kraju svijeta, ljudi koji nisu odmakli dalje od koride, Grand parade i Pink televizije.
A ni mi nismo odmakli daleko, bar ne dalje od nijemih filmova Čarli Čaplina. Izlizane crnobijele fotogradije i lutkarske predstave. Ćutimo i dobro nam je. Ne, ovde se nikad neće desiti revolucija pa sve i da se popenje neko na vrh Lovćena i da odatle kliče "Buđenje, predstava gotova, uloga završena...Buđenje, ustajte, progovorite...". Dugo sam se pitala kako je moguće da na samom rubu egzistencije vlada masovni gubitak glasa i razuma. A onda shvatiš. Jedan dio njih ćuti iz straha, ćuti radi egzistencije svoje porodice, ucijenjeni, poniženi, dužni još od antičke Grčke, ćute spuštenih glava, sa amovima i svezanim rukama. Mnogo podsjeća na robovlasništvo, smo malo modernije, sa nevidljivim okovima... Jer najlakše je kontrolisati gladan narod, njih je najlakše ućutkati. Drugio dio nijeme publike je toliko zaokpljen svojom egzistencijom i mučenjem da pregrmi dan, da jednostavno nema vremena dizati bune i tražiti nove načite, boriti se u ratovima u kojima samo može još više da izgubi. Tako da, ma koliko bih voljela da nije tako, ipak na neki način razumijem. Ono što nikako ne mogu da razumijem, to je ovo gromoglasno ćutanje mladih koje odjekuje kao eho. Oni koji su u cijelom svijetu pokretači svih buntova, oni koji treba da ustaju i da traže bolje za svoju budućnost su u stvari glavne uloge na pozornici ulice Slobode i Hercegovačke, ponosno svakodnevno ispijajući kafe i alkohol, slikajući se za fejs, dok im je glavno zanimanje sakupljanje lajkova iko će koga više da osramoti. Njima je dovoljno samo kafana i piva...
Na stranicama novina sve što može da se pročita su novosti o formiranj vlasti, ko je koga ubio, ko je koga ucijenio, ko kome duguje, koga je Šarić optužio, ko je uhapšen... Nigdje poezije, nigdje pozorišta, nigdje izložbi, i ako ih ima posjećuje ih odabrana grupa ljudi koji ćute o tome... Naši su mladi spremni srozati bilo kakvog umjetnika, okarakterisati ga ludakom, obući mu ludačku košulju i nasrnuti na njegov rad... Medije nam vode političari, programi su strogo birani prema političkoj pripadnosti, kolumne su pune prozivanja jer nisi pisac ako ne prozivaš nekog i ako ne pišeš o ekonomiji, usranoj politici koja nam je svima j****a sve po spisku ili ako ne ogovaraš neku kafansku ličnost. Važno je da znamo kako Seke, Jelene, Marine i Cece žive, kakve su im vile. Udarna vijest da je Brena zapela, pala i slomila ruku... Hajde sad nacijo, masovno svi da plačete, šaljite telegrame za brzo ozdravljenje, ruže i dijelite vijet. A onaj dječak od 5 godina koji će večeras leći na hladan beton, bez roditelja, smještemn tamo u domu za NAPUŠTENU djecu... Koga još briga za to. A ona majka koja radi dva posla, i otac koji se s mukom bori da od mizerne plate opremi dijete za školu, krvavo zarađuje čarape i nove farmerice djetetu... Ma koga još briga za to?! Važno je da je exit donio budvi 6 miliona koji će završiti naof shore računu nekog gramzivog masnog političara...
I ma koliko otrcano zvučalo, ja i dalje vjerujem u ovu državu, vjerujem da bi jednog dana mogla sa pravim ljudima da bude sjaj i ponos. Zadojena sam ovim kršom, napojena Tarom, i okupana morem Jadranskim, kroz krv mi teče crnogorski ponos. Vjerujem da ova država može da nadživi kretenizam koji je vodi u propast, vjerujem da može da se izbori sa parazitima koji su joj zaposjeli krvotok poslednjih 20 godina i koji kao pohlepni razbojnici u džepove spakovaše sve kao da će to na onaj svijet da ponesu...
Ja i dalje vjerujem u nju, ma gdje da odem, u bilo koji grad da pođem. I biću i dalje ponosna na predjele koji još nisu bagerima razrušeni, biću ponosna i dalje na ljepotu i tradiciju moje države, ali ću uvijek biti protivnik laži i obmana kojima nas hrane, protivnik slektivnih manifestacija kojima se mladima ispira mozak i krvotok alkoholom. Šteta je samo što nemam sa kim da radim, što ne postoje ljudi koji dijele moju ideju i moju strast za nekim drugim vidom kulture, za jednim pravcem za koji sam sigurna da bi mogao da odjekne glasnije od ćutanja... Šteta je samo što niko ne želi da ti otvori vrata jer se, kao bubašvabe, boje svjetlosti.
Subscribe to:
Post Comments (Atom)
-
To se prosto desi tako. Konstrukcije oslabe, negdje se u tebi slomi parče tla na kom si postavio temelje, erozija počne da kola krvot...
-
Ovo nije priča kao ostale. Ovo nije post, ni erupcija emocija. Ovo nije tuga, ni bol. Ovo je samo pismo, izrezbareno u tišini, samo kao pods...
-
Sjedim tu na terasi restorana u Palma de Mallorca i pijem sangriju i na neki načn osjećam se usamljenije nego ikad. Znam, ne bi trebalo, ali...
No comments:
Post a Comment
Note: Only a member of this blog may post a comment.