Ljudska glupost je bezgranična... Ili je to samo još jedan marketinški trik?

Situacije u kojima se često nalazim u poslenje vrijeme... Ljudi oko mene, pametni, iskusni, načitani, uvaženi...  Nazovimo ih ljudi sa karijerom... Ja, pile, tek počela da istražujem, iako imam ogromno životno iskustvo (ne hvalim se), pa moglo bi se reći i radno. Sve me zanima, zujim kao leptir s civijeta na cvijet, upijam znannje od svuda, čitam literaturu koja me često ostavi bez daha jer zaista u svijetu postoje ljudi koji tuđe slabosti vrlo lako pretvaraju u svoje šanse... Postoje ljudi koji u stvari umiju da rade i funkcionišu unutar jednog tima... I ja, pod utiscima od poslednje knjige sjajnog biznismena na temu stratešjkog menadžmenta, postavljam pitanja trenerIci koja je tu da obučava neku ekipu u pisanju strategija (tj, kako da copy-paste nečiju tuđu strategiju i prilagoditi je svojim potrebama).

Pitanja su realna, i svako normalan, ko posjeduje znanje i umjeće da mi odgovori bio bi srećan. Ali zašto li sam osjetila dašak netrpeljivosti od strane "mentorke"??? Možda ja previše pitam, il ona premalo zna? Hmmm... 

Grupu inače čine ljudi (adolescentska publika prema riječima jedne od učesnica) koji su došli da se prvi put susretnu sa riječju STRATEGIJA... I svi odjednom vide u meni konkurenciju, nadmetanje ko je pametniji, ko može bolje da me demantuje, da me spusti, učini glupom... U stvari, jedna obična razmjena mišljenja se pretvara u debatu... Nasmijem se (što obično i radim u poslednje vrijeme svima koji me iritiraju), i samo odlučno isprsim svoju pamet i nastavim da slušam dalje šta to naš predavač priča. 

Nisam naučila ništa što već nisam znala, osim dvije stvari:

Ljudi ne vole kad shvate da postoji neko pametniji od njih i Ljudi ne vole konkretna pitanja o preblemu... 

I eto tako, na kraju, možda kao savjet "malim bijelim miševima" koji će tek krenuti u neke vode i koji ne znaju dal je pametnije "pitati il skitati" - NE POSTOJI GLUPO PITANJE samo glupo ćutanje... Ne stidite se da pokažete da znate i da ste željni znanja, jer dolazio vrijeme kad će jedino onaj ko zna moći nešto i da postigne... Učite, konstantnno se usavršavajte, jer samo tako ćete moći i vašim naslednicima da prenesete neka iskustva... I uživajte u tome... Jer znati - to je vrlina istrajnih... a umjeti - vvrlina pametnih

 

Kad si srećan ti udari dlan o dlan...i napravi aplauz životu

Nervozna vremena... Teska... Prazna... Izgubili se odsjaji srece u sitnicama zelja... Ostale samo crne rupe mastanja i nezadovoljstva... Svi glavu okrecu od sebe, prate neke tudje vijesti, neke tudje zivote ne bi li se sakrili od sopstvenih... rjesavaju tudje probleme jer im njihovi izgledaju preveliki... Ogromni kao planina... Nigdje osmijeha, nigdje pogleda, i sto je najgore...NIGDJE LJUBAVI!!!!

Prijatelji se lako prodali na licitacijama "Najveća glupost" i "Kako izgubiti prijatelja u 8 sekundi"... Otišli, pobjegli... Neki su se jednostavno umorili... vremena bez morala, bez ISTINE... Ponekad, iza nekog ugla zaluta neko napušteno kuče, i njega su ostavili... Sve su izdali, najgora vrsta na planeti...

Al onda se pojavim ja...Na mom nebu nekako sija sunce čak i kad su najveće oluje. Ne dam da me slome... Ne dam da me odvuku na dno! Ne dam da mi osmijeh zamijene suze i bore prepune briga. Ima trenutaka kad me sa Tugom ratove vodim, ali zasija mi moje sunce i kaze "Ne brini, tu sam ja, pa čak da se pet zvijezda Danica nebom vine, ja ću biti tu..." Jer pod moju kozu nema mjesta vise za tugu i nervozne dane zbog nekih glupih rešenja koja nisam ja smislila. NEĆU ETO!!! Neću da se više nerviram oko onog što ja ne mmogu da riješim, što ja nisam uzrokovala, što jednostavno ne mogu da pobijedim... Hoću da budem slobodna...

Slobodna da volim!!! Da se smijem i radujem čak i kad nemam ni kinte u džepu, čak i kad je sve oko mene crno..... Hoću da hodam u poskocima dok slušam neku dobru pjesmu jer mi tad nervi trne od neke pritajene radosti koja se skrila u venama... Hoću da budem svoja i ispunjena ma koliko vremena prazna bila... Ne dam da se od mene otkine moj dio ličnosti za koji vjerujem da je jedino sunce koje me može izvesti na pravi put!!! Neću da psujem nikoga, niko mi nije kriv što sam ja možda nekad bila lakomislena, ili radoznala... Za sve SAMA SNOSIM ODGOVORNOST!!!!

I volim što sam sad tu, u ovoj ulici broj 32... Što mi vjetar iza leđa svira neke simfonije mladosti i koji me može oduvati čak na drugi kraj svijeta... I srećna sam jer i ma koliko teška vremena bila, zadržala sam neku svoju doslednost, i mogu da kažem "SREĆNA SAM JER VOLIM!" Srećna sam jer znam tajnu koju drugi još ne znaju... a evo sad im je otkrivam... Samo budite srećni, onako jednostavno, čak i bez razloga... Jer biće vremena za tugu, ali i tad budi srećan... pa čak i zbog toga što je trava zelena!!!

Takav treba da je svaki dan...

jedan jedini jednostavni trenutak sreće, koja je inače tako prividna i relativna stvar... Samo taj jedan tren kad se osjećaš potpuno, nedodirljivo, fantastično... Ne smeta ti ni kiša što pada, ni vjetar koji nemilosrdno nagriza svaki atom bića do koštane srži... Samo taj jedan tren kad shvatiš da postojiš... iv si... I jedino ti si zaslužan za osmijeh koji se iscrta na licu...

Onaj isti trenutak kad ti srce kuca toliko ludo da sva krv krene u obraze i osmijeh je jedino odijelo koje taj dan imaš na sebi... Ne interesuje te ni gužva u saobraćaju, ni kolaps u sistemu... Ne zanima te što ti je ostalo par eura u novčaniku... Ništa nije važno... Samo taj jedan jedini...

I okreneš glavu na sve probleme, sve ti izgleda smiješno i malo i nevažno... osim jedne zvijezde koja sija u tebi i koja te toliko diže u visine da ti i nebo izgleda malo i smiješno... Sve je nevažno naspram tog jednog jedinog... Onog za koji dišeš i zbog kog se budiš... samo zbog tog osjećaja kad shvatiš da u stvari zaista voliš i da zaista pripadaš...

Eto, takav je jedan dan bio danas...

Dobro došli drugovi na našu malu maskaradu...

Krene neki novi dan... Novi ljudi oko tebe, rode se nove nade u tebi, misliš "Ovaj put je drugačije...Pametnija/i sam, ne može me više žednog preko vode prevesti svaka budala..." Opet misliš da možda u ljudima ima nešto dobro, neka klica dobrog pasulja koja raste u njima. daš šansu, pustiš ljude malo bliže, eto tek da osjete da im bar malo vjeruješ. Pustiš... i grdno se opet prevariš...

Vidiš da ljudi imaju problem sa postavljanjem granica u životu, da ne znaju da kažu da je dosta... Ne umiju povući onu žutu fluoroscentnu liniju ipred očiju i samog sebe ubijediti da ne treba pretjerivati... da moraš držati distancu... jer u životu, najvrijednije je znati kad trebaš stati, zaustaviti svoje egocentrično JA, pritisnuti kočnicu i stati... U tim trenucima tek pokazuješ svoje lice... Onu tvoju ličnost na koju si tako ponosan...

Razumijem ja... Sve ja shvatam... I nesreću, i prošlost, i probleme...Iznenađuju me pozitivni ljudi, iskreni ljudi i DOBRA djela... To je već nešto gdje se baš začudim i kažem "Svašta"... Ali daj, budi bar malo realan, i pogledaj oko sebe... nisi ti na mjestu zemljine ose, povedi računa o ljudima koji su oko tebe, kojima je stalo, možda ih guraš od sebe, možda negdje baš griješiš...

Toliko lica čovjek ima, al nikako da se rulet zaustavi na onom pravom, iskrenom... Ja sam davno skinula svoje maske, prekinula maskaradu svog života i odlučila da prigrilims voju golotinju duše i krenem baš takva dalje. Da jednostavno budem ono što ti nisi... Nemaš snage, ne smiješ, ne umiješ ili šta već... Ali ne postoji opravdanje, samo izgovor... I uporno te povrijeđuje ista sorta ljudi, nikako da se opametiš...Ali tako to valjda ide...

I onda na kraju samo mogu da uzdahnem duboko... Sklopim oči i kažem "Još jedan dan prođe... Sutra je možda pametnije..."

Oprosti mi grade, ja moradoh poći...

Ima jedan grad, onako mali, mozda tek predgrađe nekog svijeta... Odavno već postoji... mada, tužnog srca moram priznati da polako nestaje... Da umire... Kad za jedan grad mogu reći da umire? Da li je to onda kad u njemu nema radosti ili kad sve boje svijeta zamijeni samo jedna - SIVA?! Kad umjesto sjaja u očima ljudi vidiš samo tugu, bore na licu,  samo jednu misao koja se vidi kao fluorescentna boja - KAKO DANAS preživjeti? Spojiti kraj sa krajem već ogoljenih niti... Iskrzanih od stalnog prevezivanja...

Taj grad u kom više ljudi umire nego što se rađa je u stvari jedino mjesto u ovom parčetu svijeta gdje još ima po malo duše... Tu, gdje su korijeni mog postojanja... tu je mladost ponikla i otišla da gradi neki drugi svijet... Tu, gdje su vukovi zaboravili šume, i gdje ptica već odavno nema... Tu, na obali 3 rijeke su ponikli i moji ideali... Nahranjena zemljom svojih parkova, napojena vodom sa najhladnijih izvora, udisala možda najgori vazduh svijeta... Sad pišem tom gradu... Kačim poruku pod njegovim svodom... I ne dam da umre...

Svi su već otišli... Prijatelji se rasturili, svuda po svijetu... Otišli da traže sreću pod nekim drugim nebom koje je možda plavlje, možda niže... ali nije ljepše... Ne osuđujem ih... I ja ću uskoro biti jedna od njih jer ovde sve mogu da podrže osim pameti... sposobnosti... ideala... sve osim uspjeha... Sve osim DOBROG SRCA! Možda kad opet dođem bude malo ljepše, možda mu samo treba jedan dan da se čarolija ukletog grada raskine i da sve bude kao nekad... parkovi puni djece, zaljubljenih, srećnih ljudi... Možda je ovo grad iz neke bajke gdje neka zla sila pokušava da upije svu dobrotu i radost iz ovog mjesta... Dok mu na kraju i dušu ne uzme, ostane neki grad duhova... Ukleti grad iz filma Tarantina...

Možda ovaj tekst neće ništa promijeniti, možda se niko neće okrenuti... Ali ipak... Znate.. Ima jedan grad... Moj grad... I kad i ja odem u potrazi za nekim drugim nebom, u srcu će mi vječno ostati... Ovo moje parče svemira...

Peče me moja so neprolivena

Znaš ono kad tupo gledam u daljinu i brojim unazad u sebi do sto... I stanem na pola... Udahnem duboko, ispunim pluća, pokušavam da izbacim vani so koja se taloži u plućima... Samo sjedi pored mene... nemoj me pitati da li sam dobro... Ne pitaj me šta me muči, šta se to toliko teško prostrlo preko mog bića pa ne umijem da se pomaknem sa mjesta u kom sam ostala koji tren prije... Znaš i sam šta ću ti reći: "Ma ok sam...NIšta mi nije..."

Znam da bi volio da ti ispričam sve... sve one tajne boli koje nikom nisam rekla, sve one divne trenutke zbog kojih sam letjela bez krila i da ti pokažem sve one bandere o koje sam strahovito lupila u letu... Da ti opišem sve ono što me godinama mučilo, što je krojilo i lijepilo fleke po  mojoj ličnosti vajajući me kao figuru od gline... Znam da bi mi stegao ruku i rekao: "Tu sam, slušam te, nisi sama..." A prijatelju moj... Usamljenija nisam bila nikad... Nikad nikom nisam otkrila sve pretince zaključane koje čuvam iza onih polica sa knjigama koje samo za ukras služe... Nikad nisam razgrnula onaj pepeo u kaminu sjete i otkrila nagorele cigle mojih praštanja... Nikad nikom prijatelju moj... 

Pitaš me: "Zašto ćutiš toliko dugo, sama... Za šta će ti sva ta so u teglicama punim paučine?" Eh... Nema toga na svijetu koji je sve suze isplakao, nema ga ko nije sakrio i od sebe svoju bol... Zašto ćutim? A misliš da će biti lakše ako na sav glas vrištim i pričam svijetu koliko ima bola u zidovima moje sobe? Prijatelju, nikog nije briga za druge do samo do sebe... A i prijatelji su se davno potrošili, neki pokupili što im je trebalo, neki iscijepali moje papirne otiske na vratima duše, neki su mi se samo smeškali dok su me slušali a bili miljama daleko... I onda sam stala... Jednostavno je prijatelju... sam sa sobom najlakše možeš primirje potpisati, dogovriti se da prećutiš, da zatrpaš... 

Zato... ako ne želiš sjediti pored mene, i ćutati, idi... Ustani, okreni se i odlepršaj u neki mrak, ne gubi svoje vrijeme sa nekim ko nema snage za letove... Nemoj me pitati šta mi je i kako sam, i zašto su  mi zenice mutne... peče me moja so... Kažeš mi: " Jednog dana ćeš mi reći..." Sjediš i dalje tu, zagrliš me jako, i ćutiš...  A ja ti kažem "Ništa mi nije..." Udahnem duboko... 

I ako si zaista to što kažeš, ako si zaista tu zbog mene, zbog moje prijateljske ruke, zbog mog srca koje ne želi lagati, zbog mojih ruku koje te neće ubiti... Onda, prijatelju... Znaćeš... Kad ti kažem "Ništa mi nije..." znaćeš... zagrlićeš me i nećeš me ostaviti samu... Znaćeš da sve mi je...

Očima se u svet trči...

I tako pustiš... Dozvoliš sebi da budeš srećan na trenutak...Sve neka prividna iluzija, neko prolazno ludilo... Dozvoliš da srce zakuca samo malo jače... za jednu nijansu brže... Potrčiš...I zapneš...Padneš, prostreš se po zemlji kao šareni tepih bola... Ne umiješ ustati, ne umiješ  poći...Ni nebo ne vidiš, ništa ne čuješ opd zaglušujećeg udara svog tijela na vlažnoj zemlji...Vlažnoj od silnih suza svih onih nesrećnika koji su pali kao i ti, na istom mjestu...

I šta onda treba da uradš dobri moj? Eeee vidiš, u tom trenutku se zemlji naprosto smuči da svi padaju na nju, dosadi joj jer ih ima i previše koji tako ostanu da leže, i naljuti se... Toliko jako zavrišti njen centar da samo odjednom nađeš se na nogama, stojiš, ne boli te.. Po neka ogrebotina na licu, malo izgrban, razbarušene kose ali živ si... Srce i dalje kuca, nije stalo kao što si želio... I kad napraviš taj prvi korak tek onda shvatiš... Osjetiš... Vidiš...

Zima je prošla, svjetlost je tu, smiješno je kako si mogao i da zapneš za taj maleni kamenčić... SMiješ se svom padu, ostao je jedan ožiljak tamo gdje ga niko ne vidi i onda kreneš, malo opreznije, ali slobodnije da trčiš, da juriš... Da hvataš svoje snove... Da letiš za pticama, da preskačeš šume u jednom koraku... Smješ se i ni osjetio nisi kad prestaneš da se sjećaš tog pada, osim kad vidiš neki sličan kamenčić koji sad sa lakoćom zaobiđeš...

I tako...dan za danom... Još zemlji nisam dosadila, al jesam sebi... Sad stojim, nisam još krenula, udišem vazduh jer trebaće mi... samo još po neki komadić da zalijepim, zakrpim pocijepane rite duše... Samo još da  napunim džepove mirisom, i onda mogu dalje... moći ću i bre samo da vjetar stignem, pustila sam ga malo ispred... Znam da ću moći... A ti, što čitaš sad ovo u ko zna kom vijeku unazad... Prestani da čitaš i kreni... Nećeš ovde ništa naučiti...