Thursday, August 4, 2022

Nasumičo odbrana noć za vaskrsle snove



Pišem i brišem. Ne umijem da formiram misli u riječi. Ne umijem da opišem ovaj strah koji me paralisao. Koji mi je riječi oduzeo. 

Pogledaj me. Te ogoljene i sapljene šume moje mladosti. Te pepelom pokrvene pustinje. Pogledaj te nagorele padine moje duše i zakrvavljeni mjesec nad giljotinom pokraj koje na koljenima klečim. 
Pogledaj me, duboko unutar mene. 
Bluz mi je. 
Vino mi je. 
Ti si mi. 
Strah mi je. 

Jer nikad me nisu čuli, još manje razumjeli. Jer nikad me nisu oslobodili, samo su me pokušavali sputati, krila mi kidati, perjem me hraniti da zaboravim na snove. 
Htjeli su mi i kosti u prah smrviti, srce mi za večeru podvaliti, sve su htjeli samo da budem jedna od ovih običnih, poslušnih, bez snova. Jedna od bezdušnih. 
Nikad moje ćutanje nije bilo shvaćeno, i moje crnilo je bilo znak za uzbnu. Svima. 
Nisu razumjeli strahove, nisu razumjeli želje, nisu letjeli, nisu sanjali, voljeli su površno i iz navike. 
Zaćutala bih, utihnula, izgorela na svopstvenoj lomači i ustajala sama. Svoja. Vatrena i divlja, da budem gorštak svojih snova. I pristala sam na to. Dok nisam srela proljeće. 

I srahovi moji, poput gladnih pasa sa smetlišta ponovo su tu pod mojim nogama, zavijaju, i bjesne. Žele me odbraniti, i ma koliko da ih milovala i pričala utješne riječi, za njih utjehe nema. Reže sa svojim slomljenim kostima, sa svojim krvavim očima, sa srcem izvađenim. Mojom su se krvlju hranili, mojom se tugom napajali. Strahovi moji. 
Moje su ambicije bile drugima stranputice. 
Moje zvijezde su bile samo bajke sa uzglavlja. 
Moje su pjesme bile drugima iluzije. Plašili su se mene, oduvijek. 
Plašili su se moje snage, moje iskrenosti, mog grudnog koša razdrljenog tako da se srce vidi kako otkucava svaku detonaciju. 
Plašili su se moje tuge, jer nikad nisam umjela da tugujem k’o drugi svijet. 

Nisam umjela biti ni sretna kao oni. Ja sam uvijek sve svoje na reverima nosila, tetovirala se emocijama i zato su se plašili. I možda sam izbrazdana kraterima tuge, možda i praznina se naselila u grudima, ali nisam umjela promijeniti svoju dramatičnost i svoju preosjetljivost na neljude. 

A kunem se, probala sam da se uklopim. Probala sam da udovoljim, probala sam manje da volim, manje da dajem, manje da boli, da budem k’o sav taj ostali svijet. Dozvolila nezamislivo, srce da mi iz utrobe iskidaju, dušu da mi rastgnu, svijet da mi sravne. Do temelja. 
Moji su me strahovi branili. Moji su ih strahovi plašili. 
Evo me sad, tu gdje jesam, na postelji prepunoj sopostvenog pepela, tu gdje sam odbolovala tuge. 
Tu sam gdje jesam, i plašim se. 

Plašim se disati jer šta ako me opet ne budu razumjeli. 
Ako opet kažu da sam previše. 
Ako ova moja ljubav unutar praznine bude previše za udahnuti, ako mi opet zlatne kaveze kao zamke postave, ako me opet ne budu čuli. 
Plašim se da su možda svi prije vidjeli feler u meni, a ja i dalje ganjam zmajeve na vjetru i kačim iluzije po tavanici. 
Plašim se da sam zapravo cijeli život lutala pogrešnim sokacima i voljela neke istrošene ljude, da sam i sama ostala željna ljubavi. 
Tako sam olako puštala da svi odu, i sama sam odlazila, jer željela sam više za sebe, bolje ljude, veće ljubavi, i ubjedili su me da moje bajke ne postoje, da sam šizofrenično nasukana na ideale. 
Dok nisam srela proljeće. 

I sad sam ostala tako uplašena, jer šta ako ga jesam sanjala? 
Šta ako moji strahovi pobjede i ovaj put?

No comments:

Post a Comment

Note: Only a member of this blog may post a comment.