Tuesday, March 3, 2020

Danas imam samo jedno pitanje za tebe. Kako si...


Ima tamo jedan kutak u koji sam sakrila određene dijelove sebe, i nikom ne pričam o tome. Zaleđeni u prostoru i vremenu, plutaju po hladnoj površini sjećanja i ponekad, na neke određene datume i sama odlutam tamo, pustim po neki papirni brod u rijeku sjećanja i zapalim neke svijeće u ime rastrgnute ličnosti. Zaćutim, ne plačem. To je samo moje Groblje Umrlih Snova.

Postoje i neki ljudi koji znaju sve nadgrobne ploče na tom mjestu, i oni koji nikad ni jednu nisu usnama hladnim dotakli. I niko me ne pita. Ne pitaju gdje uporno bježim, ni zašto ne volim ovo od trnja napravljeno mjesto. Ne pitaju ni zašto mi nekad zenice požute od tuge i zašto nekad reagujem kao nagazna bomba koju su aktivirali jednom riječju. Ljudi ne pitaju ništa, ne razmišljaju, ali tako su jebeno dobri u kritikovanju i davanju savjeta. E pa, zabijte sve te savjete sebi u ....

Ne volim kad mi se um pomrači i jezik zabrza u odbranu. Znaš, frende, lako je dati savjet iz svoje udobne perspektive ili ko zna kakvog iskustva. Lako se uplašiti i savjetovati nekom da odustane jer je to nešto što bi ti uradio. Nemamo svi istu količinu hrabrosti u venama i nemamo svi snove u boji.
Lako je reći meni da nisam normalna što hoću da idem preko okeana dok neki virus hara svijetom, i svi su preplašeni jer ne vode računa o svom imunitetu.
Lako je reći meni da bi trebalo da se udam jer mi jajnim ćelijama ističe rok trajanja u koji ja ne vjerujem, jer mi je neka vremenska linija udarila na godine, ili mi kosa polako sijedi.
Lako je reći da treba da rodim dijete, sa ili bez muža, ali da treba da se zovem majkom.
Lako je biti savjetnik, sudija, advokat, i sve ostalo nekome. Znaš li kako je biti taj neko?

Ne pomisli niko da sam u ovom gradu neko ko je odavno prerastao komšijske priče i ogovaranja, i da ovde jesam rođena ali nisam zaljubljena u ovaj grad. Ne kao nekad što sam bila. Ne pomisi niko da možda sve u ovom gradu me podjseća na izgubljene ljubavi, prijatelje koji su otišli i one kojih više nema, na oca kog sam tu ostavila u zemlji, na srce koje sam izvadila da ne zakuca, na mrak i suze. I želim da odem. Jer ništa osim tuge ovde nema za mene.

Ne pomisli niko da me sva ta priča o udaji i porodici vrijeđa, da možda i ne volim uvijek što sam jednina, što imam drugačije prioritete i što ne želim praznu ljušturu od muškarca pored sebe. Ne pomisli niko da je to isto kao da nekog bez noge pitaš zašto ne igra fudbal ili balet. Ti misliš da jednina ne boli? Da mi što smo samostalni i jaki, što smo izgubili više nego što smo dobili u životu, što smo put do pakla i nazad pršli više od jednom, da je nama svjedno što smo sami, da uživamo u tome što ne želimo površni brak i porodicu koja će biti sve osim porodice sa nekim ko nije nikad volio, nebo ljubio ili gorko plakao? Misliš da je tako jednostavno pitati „Pa kad ćeš se udati/oženiti“?

Ne pomisli niko da pričom o djeci možda otvara neka sjećanja i rane koje nikad ne zarastu, odluke donešene bez razmišljanja, misleći kako nema izlaza. Ne pomisli niko da možda pričom o tome kako mi je vrijeme da imam djecu otvara neke mračne strane djetinjstva, i ne pita niko da li uopšte želim biti roditelj. Naravno da želim, ali šta bi bilo ako ne bih? Osudili bi me. Spalili bi me na lomači kao najveću jeres, na karnevalu Ljudskih Gluposti i Izmišljenih Ideala. Nismo svi za sve rođeni, i to nije ničija stvar. 

Tako je lako u životu posmatrati tuđi život i biti savjetnik, bez razmišljanja o posledicama. Znaš, znala sam da je riječ najsnažnije oružje, ali vjeruj mi , riječi su mnogo više od oružja. Od oružja možeš i da preživiš, ali riječi te mogu i ubiti. Znam ja, prošla sam kroz to kamenovanje. I ponekad se uplašim, svi znaju šta je dobro za mene a da me niko od tih ljudi nije nikad pitao "Kako si". Niti se neko od njih potrudio da me upozna.

Nosim neke tajne u sebi jer ne smijem da ih ispričam nikome, jer će me osuditi i odreći me se, jer neće razumjeti. Jer nikad nisu razumjeli čak ni kad sam govorila. Možda takvi ljudi i ne treba da budu tu, u mojoj blizini, jer uperiti prst i osuditi nekog je tako lako. Ubiti nekog riječima je najjednostavnije, a od toga se najteže oporavlja.

I prije nego kreneš dijeliti savjete ljudima oko sebe, pogledaj sviju riječ u ogledalu. Osjeti je na jeziku, na usnama, osjeti je u srcu. Sačekaj. Znaš, u većini slučajeva, nikom nije potreban savjet od tebe. potrebno je samo jedno pitanje.

Kako si?


Sunday, February 23, 2020

Kad još jednom odem sa koferom, pamti me...




Odlazim opet. Pomislim na sve odlaske do sad i dođe mi da se nasmijem. Koliko sam se samo puta spakovala i otišla, zalutala u sopstvene radosti, u traženja, u lutanja, a nekad nisam ni imala izbora. Ili sam bar mislila da nemam. Pripremam se, pakujem knjige u Kindle, pakujem misli i želim da vjerujem da ću biti jaka, jača nego ranijih puta.

A, vjeruj mi, bilo je toliko dana kad ne znam kako sam opstala. Kako sam izrasla uopšte u ono što sam danas. Kako sam ustala sa te hladne zemlje na koju me život oborio toliko puta. Kažem da je život, jer surovo je reći da sam uvijek ja bila u drugom uglu ringa i da sam birala loše borbe. Unaprijed izgubljene. Neke su se naprosto desile ali sam znala da ih ja moram vojevati. Morala sam jer nije imao ko drugi. Jer sam željela poštediti neke ljude od bola, neki su se sami sklonili, i uvijek sam ostajala ja.

Nije mi žao, da budemo jasni. Danas sam general u životnim bitkama, i vjerujem da će ih biti još, samo me sad nije strah. Ne kažem da se neću plašiti kasnije. Ali danas, samo me ljudi plaše. Oni koji se zovu ljudima. Sa zverima je nekako uvijek bilo lako znati šta da očekuješ. Sa ljudima ide sve teže.

Preturala sam po blogu, po tekstovima, po odjecima, i bio je tu jedan tekst koji sam zaboravila da sam pisala. Ali me podsjetio na drame, na samostalno preživljene momente, na olujne vjetrove u kojima sam bila čamac od papira. I evo, nisam potonula. Naprotiv. Izrasla sam, možda i nasilno, ali morala sam ponekad odložiti bajke na poslenju policu i biti racionalno čovjekoliko biće, neko ko nema srce i ko mora da bude pobjednik na kraju. Neko ko mora da preživi.

Nekad mi je trebalo duže da se oporavim, kao sada. Sad kad opet pakujem kofer, pripremam pasoš, a znam da ovde iza sebe zemlju ostavljam, i pola sebe u toj zemlji. Možda ću se nakalemiti negdje opet po svijetu. Možda će me okean sastaviti od školjki i bisera. Možda ću naučiti opet duboko disati a ne ovako plitko, plašeći se da će mi i ovo srca što je ostalo ispasti iz grudi ako samo malo jače zakuca.

Tamo gdje idem nema one ljubavi koju sam pronašla prvi put. Te ljubavi odavno nema. Ne znam kako se to izgubi, ne znam kako se to promijeni, možda ljubav to i nije bila. Možda je bila moja iluzija ali bila je divna. Bila je. Ostala su samo ćutanja sad kad me pozove telefonom sa nekog kraja svijeta kojem ne znam ime. I veliki jaz u očima. I neka lijepa sjećanja na plesove i smijanja. Na planove koji se ne mogu ostvariti jer nije ljubav kad ti neko pusti ruku onda kad je trebaš. Naučila sam to i ranije, ali takva sam, borim se do zadnjeg izdisaja.

I izdahnula sam sinoć. Nema tu ljubavi, nema ni osmijeha, ni razgovora, samo bijes, i neiživljena patnja i nedostajanje. Gomila nedostajanja sa kojim ne znam štd a radim, a ne umijem da živim sa tim. Ne umijem da živim ni sa pola srca, a ne sa pola čovjeka.

Izdahnula sam. Zver je izašla iz ringa.

Još jedna nedelja je, i vrijeme mi izmiče. Još jednom ću otići i usuditi se slijepiti ove polupane misli. Znam, možda bi trebalo da ostanem. Da budem kao i svi iz moje školske generacije sa kojima nemam ništa zajedničko. Da ispoštujem ovaj sat koji otkucava mojim jajnim ćelijama kao što mi svi govore da treba, da je vrijeme.

A meni još nije vrijeme. Mene još plaše zidovi. I plaši me da ostanem pored nekog sa kim neću imati o čemu da pričam osim o kući, i sa kim se neću smijati, ni plesati, i kome neću biti najljepša. Ne želim još jedan ring u kom ću da izdahnem dok će druga strana ponosno da odšeta i kaže da je sve ok.

Zato se pakujem. Jer sam još uvijek živa, iako pola sahranjena, ali još uvijek živa. I ne želim da iza mene ostanu stvari, gomila garderobe koju nisam stigla da nosim, i gomila cipela koje nemaju ni jednog pređenog kilometra.
Želim mnogo više od keramičkih figurina u vitrini.
Želim sebe, onu koja se usudila biti sve od čega su se plašili.


Wednesday, February 19, 2020

Nemoj ići na groblja. Ništa nećeš razumeti.

Empty blackboard on halloween graveyard Free Photo

Otišla sam danas putem kroz šumu, tamo gdje pola mog djetinjstva spava. Otišla sam i poljubila zemlju u koju sam spakovala strahove, komlekse, neljubav, nedostajanje, opraštanje, i sve što je umrlo tog dana sa Njim. Morala sam da odem. Možda je rano, možda nije trebalo, ali evo mjesec dana je prošao. Ništa nije drgačije, a opet, nikad više neće biti isto.

I tamo, gdje spava cijeli jedan grad, udarila me prolaznost života pravo među grudi. Udarila me praznina koja ostaje nakon što neko nestane iz tvog života. Udarilo me ništavilo koje ostane iza i sa kojim moraš da se uhvatiš u koštac. Moraš, jer život nema stanicu za čekanje. Život ne čeka da se oporaviš. Život prolazi, bio ti spreman ili ne da ga osjetiš.

I pored Njega je prošao. Ostale su neke stvari koje više niko neće obući, i serijali o ribolovu koje više niko neće pogledati. Sjećanje i zemlja. Zemlja da je pomilujem umjesto lica, i sjećanja da ih zagrlim umjesto tijela. I to je sve. To je sve što život jeste. Gomila postignuća, sjećanja, ličnih vrhunaca i zadovoljstava. Zemlja me danas naučila.

Jednom, i mene će nestati. Jednom i moje će tijelo naći dom. I sama ću zemlja biti. I ti i ja. I sve što ostane iza mene, biće nijemi spomenik mog života, onoga što sam bila, i ono kako sam živjela. A to treba da bude nešto posebno. Veličanstveno. Da kad budem jednom crtala bore da znam odakle su nastale. Da kad jednom budem rušila osmijehe da znam gdje su se rodili. Ne mogu da pustim da prođe tek tako. Ne može da prođe samo u bunilu i iščekivanju, i strahovima i pitanjima „šta ako?“.

Utonula sam u sopstvenu letargiju i svako ima svoje načine da odboluje nedostajanje. Ne znam da li ću ikad moći ponovo da kažem da sam kompletna, da sam u redu, da je rupa u grudima nestala. Ne znam hoću li ikad moći da kažem ko sam a da ne pomislim čija sam. I kad jednom osvane poslednje svitanje, želim se sjetiti života kao avanture u kojoj sam uživala. Jer znam da mogu. Jer svi možemo, ako se odvažimo da pratimo svoje snove, svoja htjenja. Na kraju, zemlja će biti jedini dom koji tijelo ima, ali
duša će zauvijek da živi. U mojim pjesmama, u mojim knjigama, možda negdje u nekim spisima izgraviram svoje postojanje, možda u tvom srcu ostavim trag.

Možda ću opet jednom voljeti sa ovim šupljim organom koji kuca u grudima. Možda ću imati kome da pričam o trapavoj ljubavi koju nikad nisam imala, a koja je uvijek tinjala u krvotoku. Možda će se svijet promijeniti, ali ne smijem dozvoliti da život prođe tek tako, i da iza mene ostanu samo stvari koje će se baciti. Previše je ovo iskustvo dragocjeno da bi mi duša počivala u miru.

Zemlja me danas naučila istini.


Monday, February 17, 2020

Treba samo naučiti disati



Prošli su dani. Od sumraka do svitanja, svaki sam osjetila kao ubod noža u tijelo. Svaki je bio rana. Evo, gotovo je mjesec dana prošlo a niam još otišla da zagrlim zemlju. Plaši me ta gomila zemlje, tek sam počela da spavam. Poći ću. Jedino tako sam sigurna da ću pronaći neki mir. Da ću povjerovati da sve ovo nije san. A u međuvremenu dišem.

Dišem jer ne znam šta drugo. Jer jednom sam davno odabrala biti prisilno racionalna, i ugazila sam u svoju krv prolivenu. Nije da sam željela. Nije da se nisam pokajala. Svakog dana uzdahnem, i sad umjesto jedne rupe u grudima u meni je bezdan. Ali dišem.
Koračam, putujem, smijem se, i dišem. Još uvijek sam živa.

Znaš, kad prerastemo one radoznale godine djeteta i postanemo neki drugačiji ljudi, kad nismo ni djeca ni odrasli, tek neka izmaglica ljudskosti, niko nas ne uči kako da preživimo slomove. Ne znam ni da li neko može da nas nauči. Da li se ikad možemo pripremiti na takve stvari. Ušuškaju nas u djetinjstvo, u površnosti, i zaborave da nam kažu da je život predivna bajka sa gomilom loše uvezanih čvorova ali da to u stvari nije ni važno. Važno je naučiti ustati kad padneš, disati kad boli, i preživjeti kad ti oba plućna krila odumiru. Eto samo to.

Postojale su godine mržnje, žala i prezira za koje mi niko nije umio pomoći da prebolim. Niko nije umio da mi kaže kako se to oprašta kad te uzmu na zub, kako se preboli nedostajanje. A trebalo je samo da naučim kako da oprostim. Da pustim. Znam, to je jedna od najtežih stvari koje sam naučila (osim vožnje bicikla – to još nisam). I trebalo je da me smrt zagrli da bih shvatila. Da su se samo malo više potrudili da me uče praštanju a manje religiji i nastanku krečnjaka, možda danas ne bih žalila za
propuštenim godinama, neobavljenim pozivima, i možda ne bih vukla ovu čežnju za vratom kao na giljotinu da nosim sve grijehe.

Reći ću za sebe da sam jaka žena. Da sam iz svog pepela ponijela uprašene uspomene na ljubavi, na radosti, na prijateljstva, na sve izgubljeno i sve nađeno. Možda sam uskraćena bila za neke zagrljaje, možda za porodicu, možda za čovjeka i dijete, možda sam ostala uskraćena i za svoje snove, ali jaka sam. Granitna. Jer uspjela sam. Naučila sam okrenuti desni obraz kad me po lijevom vukovi izgrebu, i naučila sam reći da je u redu to što sam ponekad liticama gazila i stranputice disala.

U redu je, jer, vidiš, uopšte nije važno koliko si novca zaradio, koje filmove si gledao i kome si se molio u usamljenim noćima. Važno je koga si volio, kome si ruku pružio i još važnije, kome si oprostio. 

Merkur je opet u retrogradi, i trbalo bi da se pazimo tih planetarnih pojava, a opet, čini mi se, sve je u redu u konstelaciji osjećanja.
Dišem, i stojim na nogama. Ranjena, mecima života pogođena, ali dišem.
Živa sam.
Nedostajanje me neće ubiti.


Saturday, February 1, 2020

Snovi sa neparnim krilima – za ženu koja ne vidi sebe u ogledalu


Trideset mi je i nešto sitno godina. Stojim ispred ogledala i vidim tamnu kosu i neke bijele vlasi kako se ponosno šepure kao da su upale u čokoladu. Vidim zenice boje ispranog badema, i bijelu kožu. Neizloženu suncu poslednjih par godina. I bijele zube, zdrave. To je sve što vidim. Neke podočnjake, možda i neku boru više oko očiju ali ako uzmem u obzir poslednje dane, ne čudim se.

Ali neka ih. Moje su. Imam dva izbora – da ih posmatram kao nešto što me čini starom i ružnom ili da ih posmatram kao svoje pobjede. Kao bitke koje sam preživjela u ovom ratu zvanom život. I tako ih i gledam.

Ove ispod očiju, gdje mi je koža tanka – one su od smijanja i plakanja. Od svih smijehova koji su ispali direktno iz srca kad se nisam smijala samo usnama. Od svih suza kad sam dušu isplakala. 
Ove dvije bore oko usana, i one su od smijeha. 
Ožiljak iznad obrve od najgoreg mamurluka ikad. 
Lijeva obrva malo izvijena od ponosa. 
Mala nazubljenost na vrhu nosa – od jednog decembra kad me ujeo ulični pas. 
Podočnjaci su nekad tu, nekad nestanu ali uglavnom pričaju o besanim noćima. To su moje priče.

Sjedam, i pijem kafu, ni prevruću ni mlaku, baš po mjeri. Bez šećera. Stigla mi je poruka još odavno, ali ne mogu da je pročitam. Pisaće ono što sam toliko puta ranije pročitala i u šta ne vjerujem. „Volim te. Nedostaješ mi.“ U meni raste bijes. Nelagoda. Jer to nije ljubav. Odavno već, od prve prećutane istine, od prve sakrivene laži, od moje radoznalosti kad sam ipak sve saznala. Odavno nije ljubav. I već dugo me ne boli.

Jer sve što sam prošla u životu, sve bore i svi vidljivi i nevidljivi ožiljci na meni, naučili su me jednoj istini – da uvijek mogu da preživim. Da mogu da istrajem. Da sam jaka.

Umorna sam, istna je. Umorna sam od jadaca i koštaca i predaha i taktika. Ali izdržala sam sve. Prekinute veze, ukradene ljubavi, roditeljske svađe, samostalni život, plaćanje računa, iščupano srce, odustajanje, studiranje, laži i istine, operacije, ostavljala sam i bila ostavljena, voljela sam i bila sam voljena, izgubila sam prijatelje i mačke i kolege i oca i... Evo me, raskomadana i ušivana, sa neparnim krilima, i kažem sebi da mogu. Izdržala sam puno više nego što sam napisala, i mogu evo
još da stojim na nogama.

Još uvijek mogu da iscrtam ajlajner i stavim crveni karmin. Da obujem štikle kako je Tata volio. Da se nasmijem. Jer možda sam samo slomljena ali još u meni kuca srce divljačko. Potpuno polupano, ali kuca, dovraga. Srce gorštačke kćeri. Jer mogu. Jer smijem. Jer sam napustila sve poznato i sigurno i otisnula se okeanima, i evo danas nemam dom, ali imam ljude neke po svijetu, srca neka koja kucaju s mojim. Ne treba mi jedna poruka od nekog ko ne zna šta ljubav je. Ne treba mi isprazno napisano „Volim te“ između predaha.

Odaberi, ženo, sebe. Između svih drugih odaberi uvijek sebe. Jer živiš bez roditelja, bez djeteta, bez svih onih muškaraca za kojim si mislila da ćeš umrijeti, bez prve ljubavi, bez najdraže mačke. Živiš i posle zlostavjlanja, i posle batina, i posle finansijskih lomova. Živiš i nakon rata, i nakon ružnih snova, izdaja prijatelja, i onih koji su sebi oduzeli život. Živš, ženo, i živjećeš. I zato, uvijek odaberi
sebe. Parfem koji se tebi dopada, nijansu karmina koja se tebi sviđa, nemoj ustati iz kreveta cijeli dan nedeljom i odjebi mašinu za veš. Odaberi uvijek sebe, jer preživjela si toliko toga da bi te jedan muškarac mogao slomiti. Na kraju, i njega si ti birala, nije on tebe.

Sloboda nema cijenu. Sloboda izbora je najvrijednije što možeš imati, i vjeruj mi, ljubav nema ništa s tim. Ljubav je predivna samo onda kad je obostrana, i tu gdje jedno pokušava zadržati slomljeno rukama, tu ljubavi nema. I zato ne daj svoju moć. Moć da preživiš, moć da odabereš ono što je najbolje za tebe.

Bila je to divna ljubav. Bila su to predvna krila od kojih je samo perje ostalo da ispletem neparne snove na kraju. Ali kad ljubav prestane biti sreća i postane samo gomila otkucanih poruka, neodgovorenih poziva, i ispraznih planova onda to više nije ljubav. Onda je to kraj. 
I znam da me neće ubiti. Jer uvijek ću odabrati da preživim. 
Da ustanem. Da budem ono što je najboje za mene. 
Šta će ti odabrati, ženo?


Tuesday, January 28, 2020

Sutra je ipak novi dan

Fantastic view of sunrise over the clouds seen from airplane window Premium Photo

Probudim se svakog jutra rano. Otvorim
oči, udahnem i opsujem uličnu rasvjetu jer mi remeti vid. Ali ne zatvaram
roletne. Navučem povez preko očiju sa naslikanom mačjom njuškom. Pretvaram se
da noć i dalje traje. Da svijet izvana ne postoji. Probudim se i shvatim da mi
srce i dalje panično kuca, da život ne čeka da zalijem rupu u grudima betonom i
posadim cvijeće. Ne čeka da otresem inje sa trepavica.

Ne pričam ni sa kim o tome. Ne pričam o tome koliko me mrak plaši, koliko me muče sklopljene oči i slike koje vidim iza trepavica. Ne pričam koliko mi smeta svijet. Pitanja. Nekako je sve neispravno, razumiješ? Kao da nije na svom mjestu. Kao da sam propala u neku drugu zemlju, u drugi svijet i samo još očekujem Ludog Šeširdžiju da se pojavi. I lijepo je to što me prijatelji pokušaju nasmijati, i skrenuti mi pažnju, i lijepo je što brinu, ali iskreno, samo želim spavati, navući povez na oči, i spavati. Nekako preboljeti.

Znam, neću nikad.

Znam, to su otrcane fraze da bude lakše sa vremenom, da bude podnošljivo, da život ide dalje, bla bla bla. Cijeli život sam bila jaka. Upravo me Tata tome naučio. Cijeli me život nesvjesno gurao u tom pravcu, ostavio me željnu te njegove ljubavi, ostavio me pohabanu i zauvijek okrnjenu. Ali mi nije žao, jer danas ne bih bila to što jesam da nije bilo njega.

Opet evo pišem o tugaljivom životu, a samo sam zapravo htjela reći da sam živa. Da se i dalje smijem, da i dalje sanjam budna moje more, slobodu, mir. Onaj mir u kojem ustaneš ujutru i znaš da si svoj, da si na tlu, da si slobodan i da je život lijep. Možda bih i da zadržim bol, da mi ne ode, jer ako prebolim, plašim se zaboraviću mu lik, zaboraviću trapave oči, zaboraviću djetinji osmijeh zbog one rođendanske torte, prve i jedine koju je imao. Plaši me vrijeme koje prolazi. Ne želim da ga zaboravim. Bol me podsjeća, i ako prestane da boli, šta onda?

Dosta toga se desilo. Ona ogromna ljubav koju sam pronašla (ili sam bar (Opet) pomislila da jesam (ćurka)) se utopila u talasima okeana. I dalje postoje te jebene poruke kojim me voli, ali nije to ljubav. Samo sigurnost, nešto poznato, uljuljkana jednoličost i mehanički napisana poruka „Nedostaješ  mi“. Kako da ne!

Meni je ponovo došlo vrijeme da biram
put. Da li se cijeli život zaista sastoji od raskrsnica ili ja konstantno
nailazim na kružne tokove? Odlučila sam da pokušam da iskočim sa puta. Idem
pješke. Korak po korak.

Istrošila sam se na Ljubav koja to
nije bila, borila sam se kao zvijer da je zadržim, kao i uvijek u mom životu
što se borim. Možda treba da prestanem. Možda treba da samo uvučem kandže i
zube, očešljam krzno i krenem laganim korakom ka naprijed. Imam moje knjige u
koje mogu uvijek da utonem, da pobjegnem od svijeta koji mi sve manje odgovara.
Možda samo treba da dišem, toliko je jednostavno. Jer kako ću okrnjenog srca
živjeti?

Čitam iz inboxa poruke ljudi koji me ne poznaju, koji mi nikad nisu ruku stegnuli pri pozdravu, a koji razumiju tugu, koji znaju težinu betona u ovoj rupi bez dna i povjerujem da nas ipak ima. Da ipak ima ljudi koji saosjećaju, da nas nije sve tehnologija ubila, da se nije sve svelo na filtere i poziranje. Povjerujem da ima tih koji su kao ja, okrnjeni životom, pohabani ne-ljubavima, isparani po ivicama ali ipak hodaju osmijehom. I poželim da ih sretnem, te ljude, da ih zagrlim onako svojski, mojski, ma ko da su mi od srca napravljeni. Ne znam, odnekud su me našli, ili ja njih. Ma srešćemo se negdje na ovom kružnom toku sigurno.

I tako, još je jedan vijek prošao (ili je to samo jedan dan), prazan. Na stolu ištampan ugovor za novo putovanje, za novu etapu. Ako je odaberem. Još očekujem neke druge vijesti. Još mi odzvanja kopno u grudima. Čekam. Da skinem povez sa očiju. Da ne psujem uličnu svjetijku. Da ustanem sa koljena na koja sam pala kad su me pozvali iz bolnice. Čekaj, samo da još malo predahnem.

Sutra je ipak novi dan!


Saturday, January 25, 2020

Samo ostaje nada da vrijeme sad liječi sve rane



Otac je umro sam. U bolnici. Na odeljenju intenzivne njege. Priključen na aparate koji su mjerili ritam onoga što ja nikad nisam čula. Ostala mi je slika njega kad sam došla da ga obiđem, tih deset ukradenih minuta, slika da mi se ugravira u moždane ćelije, da ne zaboravim ko sam, čija sam i ko je moj bio. Borio s koliko je mogao. Borili smo se i mi za njega, kad bi on posustao. Umro je na Bogojavljensku noć. Sahranjen je u utorak. Po obje religije – otišao je bez grijeha. 

Uspjela sam da budem zadnje lice koje je vidio od svojih. Uspjela sam da mu kažem da ga volim, da ga zagrlim, da mu stegnem ruku, da ga pomilujem po kosi i poljubim u čelo. Uspjeli smo da oprostimo jedno drugom svu neljubav. Da pregazimo nepremostivo, da oprostimo neoprostivo. I ponosna sam čija sam, jer ja sam ga birala. Da me nauči snazi, da me nauči borbi, da me nauči preživljavalju, i ljubavi na najneobičniji način. 

Nisu mi ostale fotografije, nemamo ih mnogo, ali ostale su mi uspomene. Trapava ljubav onog koji me nije umio voljeti onako kako je želio. A opet, volio me sigurno više nego što će iko ikad. 

Šta raditi kad izgubiš nekog ko nije bio tvoj nikad, a opet je bio sve što si imao? Kad djetinjstvo ode u nepovrat? Kad se srce slomi u hodniku nekog kliničkog centra? Šta raditi kad dušu isplačeš i dio srca sahraniš da kuca negdje u zemlji? Kako naučiti opet disati a da ne boli? 

Znam, nisam jedina. Ni poslednja. I sve je ovo već ispričano i već proživljeno, i već je neko hiljadu puta o tome govorio, i savjetovao. Ja neću. Jer nema savjeta koji može da pomogne da praznina zanijemi u tebi, dok bi da polomiš sve oko sebe bijesan od plača. Nema onog „Biće u redu“ koje može da ti olakša planinu koja se strovalila na glavu i slomila ti koljena da ne možeš sa mjesta da se makneš. I nema jecaja koji može da se priguši kad tuga nadvlada. 

Plači. Obriši suze pa plači opet. Padni na koljena i udari pesnicom o pod. Opsuj sve što ti zasmeta u trenutku. I diši. Nemoj prestati da dišeš. Stvarnost je ponekad oštrija od mača, i svaki tuđi zagrljaj u tom trenutku je ulje od kojeg bol sve više peče. Jer stvarno je. Jer desilo se. Jer ništa ne može da vrati što u zemlju se nastani. 

Prošlo je nedelju dana. Kao da je sedam trenutaka vječnosti blicnulo pred mojim očima. Gomila ljudi za koje nisam ni znala da postoje, ni da znaju za nas. Prijatelji za koje nisam ni znala da su prijatelji. I ni malo nije lakše. Gomila istih pitanja, i još veća gomila odgovora o toj usranoj bolnici u ovom zaboravljenom gradu Crne Gore, i svaki put se sjetim neke sitnice koju sam bila potisnula, i ispliva na površinu taj nesoj od medicinskog osoblja i budem ljuta jer na neki način su ga ukrali od mene, a opet, znam, tako je moralo da bude. Tako je trebalo. Ma dovraga sa tim. Nije trebalo. Nikom ne trebaju da se dešavaju takve tuge u životu, ni ove ni gore, jer nismo mi stvoreni za to. Ljudska srca su krhka tvorevina. 

Pokušavam da ne plačem. Nije nikad volio da me vidi slomljenu. Nije nikad volio moje suze a stotinu ih je on sam izazvao. On je imao pravo, drugi nisu. Nisam nikad bila njegova princeza, ali sam bila ono što je najviše volio. Nisam nikad bila uzorna kćerka, ali sam bila sin i ortak i kum i brat. Znam to. Nije nikad morao da mi kaže, ali tih zadnjih dana sve prećutano je šapnuo trepavicama, i sve je stalo u jednu rečenicu, koju mi je rekao kad nije bilo nikog oko nas. I znala sam – bila sam kamen koji ga je žuljao u cipeli ali planina ponosa koju je nosio u srcu. 

Negdje u cijelom tom neredu emocija, u suzama i plaču, neke su nove niti rođene, neke pokidane strune su povezane i tanki fragmenti obnovljeni. Moje je djetinjstvo prekinuto u tom kliničkom centru, u trideset i nekoj, ali sam pronašla put do izgubljenih ljudi koji su, makar i zatrovana, ali moja krv. 

Možda nikad nećemo biti porodica ali smo ipak nekako svoji i možda smo dobili neku novu šansu koju naši roditelji nisu imali. Bar je moj tata neće imati. I zato jer je on nije imao, jer je ostao željan svih svojih, ja ne mogu da kidam niti koje su suzama povezane. Ne mogu i ne želim. Pa nek se krvlju otrujem. 

Vrijeme ne ide unazad, ali moji koraci će moći da idu naprijed. Jednom ću napisati tu knjigu u koju ću spakovati veličinu porodice koja nije bila, i snagu ljubavi koja se nije vidjela. A bila je. Bila je ljubav. I možda je bio sam u školjci koju tijelom zovu ali srcem i dušom nije nikad. Trebalo je trideset godina da se shvatimo, a možda smo se ipak svo vrijeme razumjeli. Znam, plašila sam ga jer bila sam divljaština njegove krvi, jer bila sam ratnik njegovog srca. Jer sam imala hrabrosti gdje on nije. 

Neke radosti od mene nikad neće dočekati, ali ga zaboravu nikad neću predati. Jer oči njegove u glavi mojoj svijet će gledati. I svako je slovo jecaj i magli mi vid, i srce ko smrznuti vrabac se zgrčilo. I vrisnula bih da zidovi se sruše, ali samo jače obavijem njegovu deku oko sebe i utonem u noć. Jednom, manje će boljeti. Jednom me zemlja neće plašiti. I znam, poslednjeg dana, opet ćemo se sresti nas dvoje. Čekaće me na kapijama nekog novog svijeta. 

Samo tada se neću plašiti. 

Nisam nikad bila njegova princeza, ali sam bila ono što je najviše volio. Nisam nikad bila uzorna kćerka, ali sam bila sin i ortak i kum i brat