Thursday, November 15, 2018

Za bajke je ponekad potreban samo mrak


Voljela bih da danas mogu da prespavam dan, da mogu da ga utopim u kazanu katrana i da sa njim zapalim i sve snove bez krila. Posebno one koji nikad neće se roditi. Kojima je umrlo srce još prije nego su dočekali da čuju otkucaj. Vrište u meni riječi, zarobljene u grcaju. Kao kost kad zapne u grlu. Dave me. Voljela bih da je V tu, da se zavučem u zagrljaj, da utonem u ljubav, da zaboravim na ovaj dan. Da zaboravim na ono što sam izabrala.

Cijeli naš život sastoji se od izbora. Neki su na prvi pogled bili tuđi, ali neću o tome koliko su zapravo bili naši. Plašili su me ranije, sve te odluke, putokazi, smjerovi, a ponajviše savjeti drugih ljudi koji su isto tako uvijek birali stranputice. Danas mi je već lako odlučiti. Danas samo biram sreću. Osmijeh. No nisam uvijek bila takva, sva u pink boji, optimistična, razdragana i srdačno zaljubljena u svijet. Govore o tome sve moje bajke, stihovi i grafiti ispod kože ugravirani. Bože, o kome ja to pričam? Ustajem i gledam se u ogledalu. Kad su mi se u zenice uselile zvijezde? Kad su žilete na mom jeziku zamijenili stihovi? Kad se krv u meni otopila? Kako sam postala ljudsko biće a da nisam ni primjetila? Gdje je nestala zvijer u meni? Gdje se to pritajila?

Ulazim u mrak, iscrpljena, radost mi tinja u grudima, još uvijek u meni odzvanja poziv od maloprije, ludilo i radost. Slomljene barijere svuda oko mene i miriše mi ponovo radost u kosi. Zaboga, odakle više? Treba i predah od sreće, jer danas nije taj dan. Birala sam. Birala sam da odem i ljude pored kojih ću da sanjam. I one sa kojima ću budna čekati zoru. Birala sam.

Danas nosim trnje svojih izbora na koži. Iz tog trnja je procvao grm. U grmu i dalje kuca jedno srce, liči na moje.

Rasipam kosu po jastuku. Potpuno izbezumljena u ovom beskraju brojim dane koji mi otpadaju sa ramena kao latice uvelog cvijeta. Skupljam uzdahe i ćutim dugo. Još jednom sam se izgubila u životu i kompas mog srca pokazuje samo na jednu stranu. Ponovo su se u meni upalile vatre i želja za slobodom a opet, tako sam se predala u ruke koje me vode da ne umijem da pronađem balans i da spoznam dubinu svojih želja. Ne znam ni da li želim.

Možda je zaista u životu najdivnije ostati izgubljeno zaljubljen koračati stazama na kojima nema znakova.

U meni su zavrištale drevne slobode, vrane oluje zaigrale su svoj ples i nema načina da podignem barijere ovaj put. Nema načina da opet pobjegnem u svoje tamnice. Previše sam se izložila radosti i ne umijem da zaćutim. A plašim se…

Plaši me ono što se krije iza ugla dok se ja pretvaram da ne primjećujem, ako zažmurim na jedno oko možda će biti u redu. Možda ću uspjeti da prevarim zamku i preskočim na drugu stranu. Možda ću uspjeti da prevarim noć. Ponekad je dovoljno da vjeruješ u zoru iako si okružen mrakom. U meni su odjeknuli svi napušteni fenjeri moje svjetlosti i znam da se poslednje vatre prošlosti gase u očima. Doći će ta sumorna zima i neću umjeti da razgovaram sa pticama, ni da zvijezdama šapnem bajku o ljubavi na kraju svijeta. Plašim se da će u meni ostati ona jalova zemlja koju sam stvorila. Koju sam izabrala. Koju sam ogradila i gdje zakoračim jednom u godini. Danas je taj dan. A ipak, ja sam ga birala.

Voljela bih da mogu da kažem da me danas od neku godinu prije manje boli; da je V izliječio sve moje nesigurnosti i da mi je krila za broj povećao. Voljela bh da ne mislim na dah koji nikad nije udahnut, na svijet koji će zauvijek ostati samo mračna tačka u nerođenim zenicama. Voljela bh da danas od neku godinu prije ne postoji. Možda se tada nije moglo izleći zrno sreće iz školjke srca, ali danas mogu napraviti još jedan izbor. Mogu odabrati da se u meni rodi leptir sa krilima od zraka.

I zaista, život je sve ono što biramo. A ja konačno imam putokaz ka sebi. Ka sreći. Možda se ipak u meni začela neka bajka.

Sunday, November 4, 2018

Vrijeme je da odrastem do djeteta

Pokušavam sklopiti oči, ugasiti misli i upaliti mrak u glavi. Sjutra opet putujem, vrijeme je da prošetam gradom koji je odnio gotovo pet godna mog života, u kom sam sazrela do pjesnika i u kom sam upoznala velike ljubavi, u kom sam plakala do urlika, u kom sam ostavila dio sebe a u razmjenu sam dobila neprocjenjive uspomene. One s kojima umireš sa osmijehom. Pokušavam, ali ne ide. U meni zuje misli, cijeli emotivni svemir se pokrenuo.
I dok ovo pišem, oči mi se pune suzama, a usne se razvlače u osmijeh. Suze mi prave spust niz obraze a u glavi odzvanja misao "Srećna sam". Koliko dugo je prošlo od ekstaze radosti u mom tijelu, u duši? Koliko dugo sam bila osiromašena za sreću za koju sam znala da spava u meni a nisam je umjela probuditi? Čini mi se cijeli jedan životni vijek, cijela era postignuća koje nisam osjetila, koja su samo prošla kroz mene a da nisam ni osjetila istinsku radost. Zaista, koliko sam si samo nedostajala. 

Radim sa svom web sajtu (evo i najave izgleda), radim na integraciji ovog bloga u novi svijet, učim i rastem zajedno sa svojim tekstovima. Prošlo je šest godina od prvog posta, vrijeme je da budemo velika djeca, moj blog i ja. Dok sam bila odsutna i dok sam plovila svijetom, u meni je rasla ideja, u meni su rasle želje, gajila sam ih kao omiljeno cvijeće iako sam sigurna da bi ono uvelo, ali evo želje se primile. Gajila sam snove, zaljubila sam se u more Kariba, u ruske bijele noći, eleganciju Finske, mudrost i starost Estonije, zaljubila sam se u čistotu Indije, u oči koje su mi stopala suzama okupala, u usne koje su mi ista ljubila, zaljubila sam se u život i u slobodu koju je V probudio u meni. Koliko je samo ljubavi opisano u ovom blogu, koliko me puta ljubav oživjela i ubila. Ovde su moji nijemi sveedoci koji recituju moje stihove. Ovde sam sve ja. 

Već predugo radim na romanu koji je odraz jednog sasvim običnog života, života koji je svakodnevnica na Balkanu, sanjarim o izdanju, svjesna da će jednom doći vrijeme da ga ugledam u izlogu knjižare. Plašila sam se svojih snova, možda su bili preveliki za moje srce koje nije bilo doraslo željama. Dok mi V nije rekao isto ono što mi je glas rekao u jednom od snova "Tvoje će riječi jednom napraviti čudo". 

Pisanje je nešto što sam oduvijek voljela. Knjige su bile moji najbolji prijatelji i još uvijek su. Nedostajale su mi moje police, i naslovi, miris stranica i šarenilo korica. Nedostajali su mi duhovi koji vire iz tih ispričanih priča, i sopstveni snovi. Snovi koje sam utkala u ove virtuelne riječi i koje sam sanjala na javi posmatrajući San Juan. U meni se rodilo novo proljeće. U meni su procvali snovi koje sam gajila. U meni je uvenuo grm čička i po prvi put u životu osjećam se oslobođeno. Osjećam se istinski sretno. Po prvi put kad pomislim na riječi plačem od sreće jer znam - vrijeme je da napravim moje čudo. 

Po prvi put sam istinski voljena kao što sam maštala da budem. Da zadržim svoja krila slobode a da srce poklonim i pripadam nekom. Po prvi put vjerujem da imati dom ne znači posjedovati list za nekretninu, i da biti bogat ne znači imati konto u banci. Jer V mi je dao dom u svom srcu. Obogatio je moj život svojom vjerom u mene. Po prvi put znam da patnja nema smisla, da nedostajanje ne ubija (iako kreira najljepše stihove), po prvi put ne vodim ratove jer osjećam u sebi da imam sve što želim, da volim sve što jesam. Osjećam da je vrijeme da ove suze sreće utkam u ono što mi najbolje ide od ruke - u riječi. 

Sve je ovo dio puta koji se zove život. A ja se danas ne plašim zveri koje ću, sigurna sam, susresti i s kojima ću se boriti. Ne plašim se jer, možda po prvi put u životu, sam prihvatila sebe onakvu kakva jesam, prihvatila sam da prosto ne želim više biti samo maska za šou pred svijetom, da želim živjeti život po svojim mjerilima. I ne plašim se. Oprostila sam sebi bol i stranputice. Oprostila sam neznanje i suze u kojima sam se kupala. Oprostila sam nepažnju znajući da su sve odluke koje sam donosila bile da bih danas mogla plakati od sreće. Jer vrijeme je za sreću. Vrijeme je za ono što jesam. 

Imam još toliko toga da naučim. Još toliko toga da osjetim. Još toliko riječi će se roditi u ovoj mojoj enciklopediji ludosti, i sigurno će me krila moja povesti u neke nove visine. Ne plašim se pada. Ponekad, i pad bude najljepši let. Jer nisu svi letovi usmjereni ka nebu. Neki nas vode ka zemlji, ka osloncu, ka predahu. Ne plašim se da odrastem sa blogom, da ponudimo ovom svijetu malo više sebe, malo više poezije, malo više ljubavi. Ne plašim se ni biti ovako srećna jer svijetu nedostaje srećnih ljudi. I možda V neće ostati zauvijek sa mnom, možda će se njegova uloga anđela čuvara završiti, ali sigurna sam da će biti najvažniji čovjek mog života. Sanjala sam njegov lik jednom, vidjela sam ga tako jasno da nikad nisam zaboravila. Sad znam i od tog saznanja su suze potekle. Jer vrijeme je za čuda. Ako samo dovoljno jako vjeruješ u njih. 

Osjeti sebe u sebi. Oslušni srce, ne ućutkuj dušu, previše je sputanih srca na svijetu. Oslobodi sebe u sebi!

Thursday, November 1, 2018

Svijet je tek mala školjka u srcu svemira

Budim se još uvijek nesvjesna da ne moram raditi, da sam u krevetu većem od kutije za cipele, da imam prozore i da sam sama. Potpuno drugačija slika u očima i kao da je sve bilo samo san. Toliko je prolaznost učinila svoje. Dišem slobodna i nesputana, protežem umorna stopala i pijem svoju kafu u krevetu, onako kako volim. Slobodna da radim šta želim, a opet, negdje u meni neki glas odjekuje. Nedostajanje vjerovatno. Zatvorila sam ga u onaj zdenac u sebi da me ne proganja jer onda ne bih mogla ni korak napraviti - srušila bih se. 

Ovde sam, u gradu u kom sam naučila sve i u kom sam ostavila krvave tragove. Ovde sam, prisutna fizički, a u srcu miljama daleko. Ovde sam, a ne znam ni da li želim biti tu. Lažem. Znam. Ne želim biti ovde. Sve je ostalo isto. Izgužvana lica, sivi osmijesi, uvele zenice. Sve je isto onako obično i prosječno, sve ono od čega sam otišla je ovde ostalo. Gledam u lica ljudi koje znam, i sigurna sam da bi i mene to sačekalo. I mene bi ta prosječnost nagrizla da nisam otišla. Da nisam samo svijet pustila u srce. 

Ni moje ljubavi nema više. Raspršila se negdje u morskoj pjeni tokom dugih mjeseci kad nisam imala snage za pričati, kad mi je bilo potrebno ćutanje, razumjevanje, i mir. Raspršila se kao da je nije ni bilo. Nestala je u bajkama o princezama, i to će sigurna sam ostati. Jer i ta je ljubav polovično bila prosječna. Ludilo je bilo u mojoj krvi, želje su bile u mojoj glavi, ali ljubav ne može živjeti jednostrano. I tako, negdje je nestala. Srce je i dalje živo, kuca, pleše u grudima. Srce je živo kako nikad ranije nije bilo. Sad znam koliko sam se promijenila. Pokušavam da uhvatim neke zaostale niti od prošlog života, ali mi izmiču iz ruku. Da li ću ikad više umjeti da budem tiha voda? Da li ću ikad više umjeti da zagrizem zvijezde, a da se ne očešem od mjesec? 

U meni je sve procvalo indijskim proljećem i u meni se sunce karipsko nastanilo. Negdje se život uskomešao i uskolao venama i sad kad imam vremena da složim misli, da pogledam oko sebe, znam da želim više. Sve manje vjerujem u ono "do kraja života" ali sve više vjerujem u ludilo i radost trenutka. Što se mene tiče, kraj života može biti i sutra. Pa zašto onda da se ne volimo sad? Zašto onda da nebudemo ludi sad? U ovom trenutku u kom pišem, srce mi prebrzo kuca i želi da nastavi svoj let. Ovdje gdje jesam želim samo napraviti kutak za mir, kad se umorim od svega da mogu doći da odmorim kožu od tetoviranja uspomena. Jer na kraju se to i broji. Ono što si bio dok si rastao. Na kraju, jedino je i važno kako si živio. 

Tamo gdje sam bila naučila sam kako ostati jak, kako ne mariti za riječi, kako opstati u oluji ljudskih spletki i kako stajati čvrsto na nogama sa vjerom u sebe. Naučila sam otvoriti srce za druge ljude, ali i biti sama sa sobom. Ukrotila sam strah, predrasude, nesigurnost. Ukrotila sam misli, i naučila da živim u trentku postojanja. Po prvi put, uprkos strahu, sam dozvolila da mi se ljudi približe, da mi srce okrznu, da im vjerujem. Odrasla sam malo. Podjetinjila još više. Probudila sam ženu u sebi, zavoljela to što jesam. Ne plašim se više. Ne plaše me rastanci i gubici. I znam koliko vrijedim. Znam šta moj osmijeh govori pa ga zato sve češće nosim na reveru. Umjesto medalje da mi sija. 

I neću stati na tome. Jer toliko toga još imam da ponudim svijetu, i toliko toga da naučim od njega.


Monday, October 15, 2018

I neću da plačem na rastanku...


I tako dođe dan kad nebo zanijemi i srce progovori. Kad se oči napune suzama i kad od tebe putevi vode samo za nazad. Dođe dan kad se od tebe samo odlazi. Lupio bi pesnicom o zid i razbio bi i zemlju do druge strane strane svijeta svojim padom ali ne vrijedi. Ljudi i dalje odlaze. I ptice se sele na jug. Takav je čudesni koncept života – sve prolazi, svi odlaze, sve se mijenja. Najveća čarolija postojanja – promjena. Nemoj da plačeš. Nemoj da tuguješ. Napij se, opsuj, šutni grumen zemlje koji ti se nađe na putu, ali nemoj da plačeš. Nije da su suze zle, samo nije im mjesto na rastancima. Jer to što neko odlazi od tebe ne znači da ostaješ sam. Ostao je dio Tog Nekog ugraviran u tebi za sva vremena. Ostalo je ime ispisano u krvi, datumi uklesani u kosti. Ostale su uspomene koje će ti davati snagu, uspomene koje će ti izmamiti osmijeh na lice. Ostaće i tuga i nedostajanje ali odmahni rukom kao kad otresaš prvu pahulju sa ramena. Odmahni rukom i nasmij se jer ipak – moglo je da se nikad ne sretnete.

Od mene se uvijek odlazilo. Naučila sam da živim sa tim. Uzdahnem svaki put i nikad ne postaje lakše. Dođu ti Poslednji Dani istiha i neosjetno. Dok trepnem a ono već je Taj Dan Za Oprostiti se. Dan za zagrljaje, za reći „Čuvaj se, javi se, volim te...“, za ono izlizano „Nedostajaćeš mi...“ a kroz misli mi prolaze svi trenuci koje smo proveli zajedno i srce stane, kao da se hladan nož zarije u kost – zaboli tu nešto po sredini grudi i raspala bi se od bola. Ipak, graciozno se nasmijem, kažem „Ne brini za mene“, i kao da ćemo se već za koji sat opet sresti – odem. Takvi su ti Poslednji Dani. Naučila sam ih. Kolaju mi kroz kožu kao da sam se pretplatila na njih.

I odlazili su od mene a da se nismo poslednji put ni zagrlili. Da se nismo ni u oči pogledali. Odlazili su oni koji su me voljeli najviše. Odlazili su ka svojoj radosti noseći me u krvi, voljeli su me kao da sam najsjajnija zvijezda na nebu. Ali nekad ljubav sama po sebi nije dovoljna. Ipak su odlazili. Naučila sam i takve odlaske da preživim. Da pustim neku dobru stvar na najjače, da otvorim teglicu sa suzama i prolijem samo neku kap. Sjetim se svega lijepog, budem zahvalna jer sam ipak bila voljena, dignem čašu i pustim želju u etar „Želim ti sve najdivnije i sreće moje dio. Da te neko još voli kao ja“. Zagrlim se, udahnem i preživim. Jer voljela sam i ja njih. Laže ko kaže da se samo jednom voli!

I ja sam odlazila. I meni su mahali na rastancima. I znaš, lakše je biti onaj koji odlazi. Ne osjećaš se posrano jer si ostavljen, već si ti taj koji ide u neku svoju budućnost. Ti si onaj kojeg čeka nepoznato, raduješ se promjenama. Prosto – odlaziš bezbolno. Mi ostavljeni smo uvijek nekako kao štenad pored puta koje niko neće. Pomiluju te i kažu da si sladak, ali te ne zadrže. Al znaš, svaki rastanak je kao mala smrt. Uvijek sa rastankom umre jedan dio mene. Uvijek sa onim „Čuvaj se“ izdahnem dio sebe.

Ne volim rastanke. Ne volim onaj tužni odraz očajanja u očima. Ni mahanje za autobusima. Izmišljenu prašinu u očima od koje ti se plače. Drhtaj u koljenima od kojeg bi se sručio na zemlju u momentu kad Taj Neko okrene leđa i odšeta iz tvog života kao da izlazi iz supermarketa. Ali na kraju krajeva, to je život. Neko novi će ušetati, isto tako nonšalantno. Neko se samo zadrži duže nego obično. I to je sve. Niko ne ostaje zauvijek i zato sam naučila da živim trenutke koje imam, jer na kraju, nikad ne znaš kad će taj Usrani Poslednji Dan pokucati na tvoja vrata. Ne možeš ga izbjeći. Ne trudi se. Prigrli ono što imaš sad, danas, reci ono što osjećaš i nemoj isliti da nikad više nećeš biti živ. Jer hoćeš. Onaj koji dođe na to prazno mjesto u tvojoj vitrini nosi sa sobom potpuno novi život. Samo vjeruj. 


Dovraga, opet me čeka rastanak! Danas od mene odlaze, a već za koji dan ja ću biti ona koja ostavlja. I uvijek je tako. Jer to je život.

Monday, September 3, 2018

Neke tišine najsnažnije odzvanjaju u meni...


Iskrala sam se ponovo, trudeći se da ne poremetim tišinu u tom malom postoru u kom je vazduh mirisao na nas, na ljubav, na želju. Na zagrljaj snažniji od svega a opet nedovoljan da zaustavi vrijeme koje vodi rat protiv nas. Iskrala sam se, poljubiviši to mjesto na vratu na kom je donedavno počivala moja glava slušajući snove koji su opsjedali tog Čovjeka koji mi je promijenio život. Čula sam šapat i one riječi, riječi od kojih mi se zaledila krv u žilama. Možda sam sanjala, možda i nisam razumjela. Bio je to šapat koji se čuo glasnije od svih mojih oluja. 

Jer ne bih izašla iz tog kreveta da su bile glasnije. Ostala bih tu privijena uz jarbol svoje ljubavi, uz kožu koja mi je mirisala umjesto proljeća. Ne bih izašla da je samo malo snažnije me stegnuo uz sebe dok je izgovorio da me voli. Ali opet, možda mi se samo učinilo. Možda sam bila pijana od njegove toplote, od njegovih snova, od gladi za njim. Proganjaće me i ta tišina, i taj dodir na licu, i prigušeni vriskovi, i glad. Proganjaće me sputane riiječi koje sam gutala da ih ne izgovorim naglas. Koliko sam samo puta na koži mu napisala da ga volim, koliko sam samo noći provela budna šapćući mu tajne i otvarajući srce dok je sanjao, znajući da samo tako imam hrabrosti da mu kažem da sam umorna od borbe, da sam se predala. Da bih sve dala samo da zaustavim vrijeme i zamrznem ga u njegovom zagrljaju. Da tu ostanem. Da pronađem dom. 

A vjerovala sam da sam sve već vidjela. Da sam skrojila želje, ispisala bajku i da mogu da se skrasim negdje. Vjerovala sam da znam šta želim. Sve dok mi nije dodirnuo dlan, i pogledao me kroz zenice do srži bića gdje sam sjedila u mraku skupljenih koljena i plašila se svijeta. Vidio me. Uplašila sam se ali sam bila nemoćna da se odbranim. 

Život je bio divan prema meni. Imala sam milion brodoloma i padova u kojima sam odrasla do djeteta i u kojima sam izrasla u ženu koja je nesalomiva. 
Život je bio divan prema meni. Imala sam velike ljubavi i krahove, i divne muškarce u životu. Kajanja i radosti. Osjetila sam toliko toga u ovom kratkom bivstvovanju na planeti da sam čvrsto vjerovala da znam šta želim, da znam šta je sreća. 
Dok mi On nije pokazao zvijezde u očima i sreću u dlanovima. 
Dok mi nije spustio sreću na usne i utisnuo je duboko u moju kožu. 

Mislila sam da su me vjetrovi lutanja napustili, da je vrjeme da odrastem. A On mi je pokazao dugu i svijet, i rekao da su sve zvijezde stvorene da nas vode ka sreći. I da je to jedini put koji je važan. Volio me očima i osmijehom, na neiskazani način mi je prosuo zvijezde po koži i istetovirao osmijeh za sutra. Kad jednom se dlanovi razdvoje i kad ostanem uplakana na nekom doku. Znam da će se mrak tada ponovo privući mojim leđima spreman da me zagrli umjesto njega, ali neću se predati. Neću odustati od snova. Neću odustati od svojih želja, od onog što sam pronašla dok sam se ogledala u njegovim očima. Ne znam da li ću ikad više sresti nekog poput njega. Ne znam ni da li ću njega sresti ponovo, ali u meni će zauvijek odzvanjati tišina jutra u kojoj sam halucinrala najljepše riječi. Jer neke tišine odjeknu jače od bilo koje oluje.

Wednesday, August 1, 2018

Naučila sam biti srećna uprkos svemu...


Naučila sam da život pretvorim u gubilište. Naučila sam i da ga pretvorim u najljepše rajske bašte. U njima sam sahranjivala komade koji su se odlamali od mene svaki put kad bi me pregazio voz emocija, ili kad bi se cijela horda nemira podigla; kad bi gubila ratove, i te iste bašte sam krvlju svojom zalivala i suzama rosila. Naučila sam kako da zatvorim podrume, da aveti porgonim, da sunce upalim i dugom ukrasim zenice. Naučila sam i kako da zagrlim, i kako da se radujem. Naučila sam biti srećna uprkos svemu.

Pronašla sam ljude koji su mi pokazali sunčanu stranu gaja u kom sam se krila. Pronašla sam ljude koji znaju da vole zagrljajem, i koji znaju da ćute snama. Pronašla sam neka mjesta koja su mi krv naselila. Preživjela sam put do pakla, i vratila sam se. Preživjela sam i košmare, probuđena osmijehom. Preživjela sam sto godina samoće, i giljotine, i napuštanja. Ostavljanja i ugrize. Sve sam preživjela i još uvijek se smijem. Još uvijek pronalazim latice sreće u mikrokosmosu duše, i zračim. Dajem se i grlim, i znam da je u meni negdje ostala komadina ljubavi, zamaskirana u blato. Sigurno je sakrivena ispod nekog nadgrobnog spomenika znajući da je jedino na groblju umrlih nada neću tražiti. Fali mi da volim. Još nisam pronašla to tajno mjesto u duši.

Učila sam da oprostim. Ljudima uglavnom, sebi ponajmanje. Pratila sam stranputice i kolosjeke, iskakala iz šina i padala sa visina, grlila nemoguće i pokušavala da razumijem zamršene misli. Opraštala sam ali sebi sam prepisivala najoštrije kazne kao nagradu za lakomislenost i izgubljeno povjerenje. Negdje u cijelom tom lavirintu i lutanju, pronašla sam način da oprostim i sebi. Za sve, osim za odustajanje od snova. Na kraju, jednog hladnog decembra, to me i ubilo. To što sam morala da odustanem bez borbe, to što sam morala sebe da detoniram. Ali hej, nahranila sam svoje bašte sopstvenim mesom, i rasula sam se svuda da se nikad više ne sastavim. Tad je gromada ljubavi pobjegla i još uvijek je tražim. Jer i posle toga sam bila sam živa, i voljela sam neke životinje i mazila sam neke ljude, i izgubila sam se u stranicama knjiga koje su mi dušu pojele. I otišla sam.

Danas, negdje na nekom moru, u bijelim noćima Baltika, pronašla sam trag Gromade. Pronašla sam miris. Još nisam prestala da je tražim u sebi. Ali jedna zvijezda se opet gasi, i činjenica da sam ja daleko, da je više neću nikad vidjeti, da joj više neću glasa čuti – pali se lomača samouništenja. Taman kad sam našla miris. Taman kad sam osjetila ukus života na jeziku. Kaleidoskop sjećanja se vrti i još uvijek ne znam kako da se sastavim ako me opet detonira sopsotveno srce. A hoće. Jer nisam još u kamen se pretvorila. Jer sam naučila da oprostim tugu, i ostavljanje, i samoću, i riječi, i neljubav. Naučila sam da ne mrzim. Ali jedna zvijezda gasne na nebu i ja ne mogu da uradim ništa da to spriječim. Dođavola!!! Šutam neki komad zemlje zarastao u busenje. Zaplakala bih, da imam suza sačuvanih. Ali noćas ni glasa nemam.

Njuškam po vazduhu. Miriše na još jednu detonaciju.

Odzvanjaju koraci moji minskim poljem


Neću te nikad zaboraviti. Od snova satkanog, od raja otrgnutog, mog anđela crnih krila koji me čuvao od sopstvenih pogreški i od destrukcije. Moje sklonište od svih oluja, u noćima bez mjeseca i bez zvijezda. Napravila sam sklonište u tvom naručju. Sklonište od snova. Utočište od besanih noći. Spasio si me na milion načina a da ni sama nisam bila svjesna kako sam dozvolila da mi u grudima opet nikne grmlje koje ću zapaliti sopstvenim suzama. Izgradila sam kraljevstvo oko tvog osmijeha, u tvojim dlanovima, i sama ću ga srušiti. Miniraću ga sopstvenom čežnjom. 

I neću ti nikad izgovoriti one dvije riječi koje mi se otimaju sa usana svake večeri. Grizem ih kao odbjeglu zvijer, gutam ih nazad, kidam slovo po slvo sa usana, smao da ne izgovorim koliko te čeznem. Da ne izgovorim koliko ćeš mi nedostajati u životu koji dolazi. Da ne izgovorim koliko te mislim svakog dana. Bježim u mislima iz stvarnosti, bježim u tvoj zagrljaj, i nisam prisutna. Voljela bih da mogu da rasporim grlo da u njemu vidiš sve progutane riječi, da ti i h prevedem iz tišine u pjesme, u uzdahe, u vriskove koje sam prećutala. Voljela bih da mogu da te uotopim u sebe, da nestanem u tebi, da te zadržim pored sebe duže od uzdaha. Voljela bih da se ne plašim ovoliko detonacije koju smo predvidjeli. Da se ne plašim koliko ćeš mi nedostajati. Da se ne plašim onoga što bih da izgovorim. Voljela bih da mogu da rasporim leđa i u kostima da ti prokažem koliko sam te čekala cijelog života. 

Možda je i trebalo da u meni umre srce, da bi ga ti ponovo iskorojio od oblaka, ukrasio svojim osmijehom, osnažio zagrljajem. Možda je trebalo da napravim ovu pustinju da bi je ti preuredio u raj za nas. I šta ako su me putevi vodili tebi? Kako da ti pustim dlan? Kako da kažem da će biti u redu i da nastavim život kao da nisi postojao, kao da sam te sanjala, kao da te nisam zavoljela? 

Plašiš me, kao što me plašio i tvoj prvi dodir nosa, i osmjeh, stisak ruke i pogled u centar mog ništavila. Nisi mogao ni da naslutiš koja je tama tamo stanovala a koju svakog dana razbijaš dodirom. Plaši me život posle tebe. Ove noći bez mjeseca i zvijezda su čarobne, ne želim ih mijenjati za sunce. Plaše me noći pune snova. Sve bih ih mijenjala za nesanicu pored tebe, za nehajnu ruku preko ramena, i poljubac u čelo. Nisam spremna da se oprostim. Ne znam hoću li ikad biti. 

Znaš, lako je zaboraviti ljude koji su te razorili, ali ne zaboravljaš one koji su te iz prašine podigli. Ne odustaješ od takvih. Ne želim odustati, ali ne znam ni kako ostati. 
Plašiš me. Plaši me detonacija koja otkucava.
Tik tak. Tik tak...