Hoćeš li umjeti da se raskuješ, da se otvoriš, da nebo u grudi smjestiš i zvijezde posadiš oko srca kao oko stola za večeru?
Hoćeš li znati svakoj od njih ime da daš, da im kose umrsiš i čokoladom snove obojiš?
Hoćeš li znati saslušati sve one uzalud zamišljene želje koje si bacio kroz prozor gledajući u nebo, ne znajući da samo je jedan tren dovoljan za čudo.
Za tvoje čudo.
Za tebe samog.
Kad jednom oči otvoriš hoćeš li umjeti na dnu zdenca pronaći ugasli sjaj, hoćeš li ga umjeti u život vratiti samo jednim osmijehom, milovanjem trepavicama po obrazu, dodirom prsta po vrihu nosa, po pjegicama i borama?
Hoćeš li smjeti da se predomisliš i umjesto da u dva po ponoći ostaneš u krevetu, izađeš van zidova i bos protrčiš neki krug po snovima.
Smiješ li reći da si živ, da si hodajući život, da si sve ono o čemu milioni ljudi sanjaju, mrtvi prije sumraka, prepušteni monstrupznim brigama o tome koju haljinu obući i koliko je cijena goriva bila jutros.
Smiješ li da budeš ono za šta si rođen, da budeš svoj i svačiji, da se daješ, da voliš, da izađeš iz svojih zidova i staviš nebo na glavu, nakriviš pero i zadjeneš suncokret u pohabani rever kaputa.
Stvarno, da li uopšte znaš šta je potrebno za jedan udah, za jednu suzu, za jedan takt u prstima.
Znaš li koliko je mraka potrebno da bi svjetlost u tvojim grudima mogla sijati, da bi mogao biti tek jedan svitac na mom dlanu, na dlanu mojih htjenja, na mojim promrzlim usnama.
Za samo jednu želju smišljene.
Bojiš li se? Trebalo bi.
Bojiš li se zgužvati zemlju prstima i oplakati uveli list u ovoj septembarskoj noći dok se jesen migolji poput guje u travi, pokušavajući grčevito da se drži ljeta i suše.
Smiješ li uhvatiti trnje dlanovima, i čvrsto se držati da ti ne isklizne i taj poslednji sumrak kad si konačno postao trajni lijek mog slomljenog srca.
Ako takav ti i postojiš u ovoj zemlji gdje čuda obitavaju pod kamenjem.