Novembar koji je prošao pamtice se prvenstveno po tome što je došao

Pozdravljam Novembar. Pakujem ga u prokislu kartonsku kutiju, i šaljem na prvi voz odavde u juče. neću mu mahati bijelom vezenom maramicom od čistog pamuka, niti ću zamišljeno gledati duž linije kolosjeka kad voz već odjuri. Neću se sa sjetom zagrliti, i neću pustiti suzu. Neće mi nedostajati. Već odavno mi vozovi za juče ne nedostaju. Stajaću sama na peronu, i neće biti nikog da me zagrli i kaže da će sve biti u redu. Nekad sam toliko trebala takav zagrljaj, nekad mi je tako bilo potrebno da me ubjeđuju da će ono "sve je u redu" stići i na moju adresu. Već odavno mi nije potreban lažni dodir na ramenu. 

Ljudi često imaju tu potrebu da ih neko grli i tješi, ne mareći za iskrenost srca i čistoću zagrljaja. Imaju tu potrebu da ih neko drži za ruku, i da zajedno sa njima psuje život i proklinje sudbinu prizivajući tako još veće rane jade. Mislila sam da je i meni to potrebno, ali ja nisam imala kome da plačem na ramenu kad su mi kule od karata bile srušene. Mislila sam da mi je potrebna podrška, i očekivala sam je od onih koji su, po nekom usađenom osjećaju porodičnog pripadanja, trebali da mi je pruže. Mislim da bi mi lakše bilo da sam kaktus grlila umjesto što sam čekala da mene zagrle. Ovo nije žalopojka. Ovo me naučilo da u stvari, sve u životu mogu sama. Da imam toliko snage, i još više volje. Ali isto tako shvatila sam da drugi ljudi zaista ne umiju da te podrže sa iskrenošću sopstvenog srca. Jednostavno ne umiju, jer ni njih niko nije podržavao. Emotivno hendikepirani ogranci ljudi. 

Možda sam isto tako na nekom peronu stajala i čekala ko će da me zagrli i kaže mi da ne patim za onima koji odlaze. Da ljudima treba dati slobodu, da voljenima treba dati krila, ljepša od tvojih. Nije mi niko rekao da se na rastancima ne plače, jer ćemo se opet negdje sresti, život se okreće i vrti u krug. Knjige su me naučile da se voli cijelom dubinom svog postojanja, i naučile su me kako se prašta. Jer moramo praštati. Šta bi bili kad bi u sebi nosili gnev i želju za osvetom, i bol zato jer neko nije znao da je čovjek. Umislio da je zver pa za srce ujeo. Pusti. Tebi će uvijek novo srce izrasti, a njemu će i to jedno propasti. U mrak se pretvoriti. Zato oprosti, jer to je sve što će zver ikad imati.

Bilo je dana kad me moja samoća plašila. Bilo je dana kad sam bila usamljena. Kad nisam vjerovala da sam vrijedna. Da sam voljena. A jesam bila. Vidiš, na kraju, kad prođu neke godine i kad ti tvoja samoća nije breme na leđima, shvatiš da ti nije potrebno odobravanje svijeta, već samo ono što ti srce kaže. Shvatiš da uopšte nije važno šta će ljudi da kažu, oni će uvijek imati komentar, ali važno je ono što ti vjeruješ da jesi. Ta krila, okićena samopouzdanjem, radošću, i iznad svega ljubavlju su samo tvoje djelo. Sa njima jedino možeš letjeti. Sve drugo bi bili tegovi i katran ljudske rase. Vjeruj da je novi voz iz sutra krenuo, staje na tvojoj stanici samo danas, i onda ga pusti, nek ide u juče. Nek ide, i nemoj mahati bijelom maramicom, nemoj trčati za njim da ga stigneš, i nemoj misliti o rastanku. Jer sa sobom i dalje ostaješ. 

Negdje u nekom od tih vagona naći ćeš moje zapise, možeš pronaći i stihove, i možda negdje još ima tegla uskislih osmijeha. Vjerujem da će nekom koristiti dok ne nauči kako se smije iz sebe. Nemoj da te bole ožiljci od zveri, one ionako nikad nisu umjele da se maze. Nemoj da te bole osude drugih ljudi, oni nikad ne izlaze na perone, pretvorili su se u utvare i ne znaju za život. I nemoj da te bole rastanci. Ljudi odlaze da bi napravili mjesta za nove ljude. Za nova srca, nove ljubavi, nova iskustva. 

Vozovi su čudesni. Oni nose magiju i ako vjeruješ u bajke, vidjećeš kako se sve tvoje želje ostvaruju. Zato nikad ne plači na rastancima.

U tvom ogledalu je lik iz bajke, za kim zvone daire i balalajke.

Jutro, jesenje i sunčano. Sjedim za pisaćim stolom, i kroz prozor me jesen miluje sa išaranog drveća. Leonard Cohen pjeva kao da nikad nije umro. Možda i nije, ko će ga znati. Čudna su ovo vremena. Jesenja. Miris kafe, i grebuckanje mojih mački. Nedeljno jutro može samo tako savršeno da bude. A nije ni život daleko od toga. Ovakav kakav je. Mi smo ga birali. Mi smo ga kreirali. Sve više vjerujem u svoju  kreaciju. Znam da će jednog dana moje najskrivenije želje biti java i ponekad se uplašim - šta ako nekad prestanem da sanjam. Šta ako se nekad odovojim od sebe? 

Pogledaj i ti kroz prozor. Pogledaj u svoj život, udahni ga, oživi ga. Sejeti se ko želiš biti, sjeti se šta želiš iskusiti. I kreni u svoju avanturu. Jednom, kad shvatiš da je sve onako kako treba, kad shvatiš da si savršen takav biće ti puno lakše da živiš. Moći ćeš i da ideš na posao, i da šetaš, i da se družiš, moći ćeš da voliš bez bola, bez straha. Jer voljeti nekog ne znači posjedovati ga. Naprotiv, voljeti nekog znači dati mu slobodu. Slobodu da bude sa tobom koliko god želi, i kad poželi da može da ode. Jer ništa i nikog ne posjedujemo. Kad naučiš da sa lakoćom puštaš stvari, biće ti lakše da pustiš i ljude.

Znam, zvuči toliko jednostavno kada se napiše, još lakše je pročitati, ali živjeti takav život je živjeti sreću. I ljubav. Bez ljubavi ništa ovo ne bi imalo smisla. Drugi su nam je iskvarili, iskvarili su mišljenje o njoj, i svoju viziju. Moju nikad nisu mogli jer ja i dalje živim u bajkama, i vjerujem u nju kao što vjerujem u sebe. Voljeti je najvažniji posao u životu. Biti srećan je jedina karijera koja je važna. Svijet je postao materijalan, ali sreća nije gomilati stvari, već uspomene. I nemoj niko da ti kaže kako je loše imati novac, i kako je loše biti bogat. To su izmislili oni koji nikad neće naučiti da vole sebe i koji ne vjeruju da zslužuju više od mišje rupe u koju su se uvukli željni sažaljenja. Ali imati novac nije uslov za sreću. S novcem možeš samo lagodnije da živiš, ako ne škrtariš i ako kao veverica ne skupljaš novčiće po računima i ako ne gomilaš stvari i drangulije koje ti nikad neće trebati. Bogatstvo je stvar duha a ne imovine. 

Zavoli sebe, zavoli svoj odraz u ogledalu. Znaj da nikad nisi sam. Znaj da si uvijek voljen. Možda ne vidiš, ali jesi. Zavoli svoje krivine, svoje površine, svoje dubine. Zavoli sebe samog, i ne daj da ti drugi kažu kako si loš. Nisi. Loša je njihova vizija tebe. Diši, i uživaj u svakom udisaju. Zagrli one koje voliš, priznaj onima kojim nisi, pomozi, uvijek pomozi slabijem od sebe, ne iz sažaljenja već zato jer to tako treba, Nasmiješi se. Stalno se smiješi. Nemojbda crtaš osmijeh, već pusti da ti se usne same razliju po licu. Zagrli roditelje, reci im da ih voliš, ne zato jer su ti kupili auto, već zato što je to tako - voliš ih. Ma koliko misliš da su loši bili. Svi radimo najbolje što znamo u uslovima u kojim se nađemo. Oprosti. Ne moraš da zaboraviš ako nećeš, ali oprosti. Veliki su oni koji praštaju. Pjevaj. Igraj. Pleši. Idi u šetnju. Iskoristi dan, Ne zatvaraj se u svoje odaje sa televizijom i internetom. 

Evo, pročitao si ovo. Gasi računar, ostavi telefon, i idi. Idi i budi živ. Najbolje što možeš. I malo više. 

Ne, nisi ti kriv sto si u blizini bio tako daleko mada cisto sumnjam da ces ikom biti blizi

Budim se jutros nekako naopako okrenutog srca. Otvaram oči sanjive i pokušavam da ispetljam nos iz zamršene kose. Nasmijem se, mada ne znam zašto bih mislila na tebe. Bio si bolji u mršenju mojih trepavica nego ja u traženju krajeva. Ustajem i pravim kafu a odnekud, sa najnižeg vrha sjećanja dopire miris višanja sa čokoladom. I opet se nasmijem, i mada nisam dugo, pomislim na doručak u krevetu, i upetljane prste, zamazane usne i pogled.

Krećem na posao, i tu, na kapiji, kao da sam potpuno poludjela od nostalgije, zaustavljam korak i vidim tebe kako me čekaš. Odzvanja vazduh smijehom u ponoć, kao kad se vampiri probude željni smijeha. Gledam u stopala pa podižem pogled jer znam da si samo fatamorgana mojih usnulih čežnji. Nedostajem li ti? Golicam li te ovako kad pomislim na tebe, jer znam da osjetiš. Ti si osjetio moj strah, i za ruku ga držao. Žuljam li te noćima kad te sanjam? Nasmiju li ti se trepavice kad te spomenem jer me pitaju za tebe, hoće da ti sude, ali te branim, kažem da nisi znao za bolje. I nisi. Saznaćeš. Onda kad te usamljene noći priviju u skute, i ogrnu ti kaput težak kilometrima. Znam da ti nedostajem iako mi nećeš nikad reći. Jer našto sad da pričamo, sad kad smo sve rekli i oćutali suze.

Znaš, nije mi žao. Nikad neće biti. Nikad se ne pitam zašto, jer znam. Zapitam se da li si srećan. Voljela bih da jesi. Zaslužio si, mada nisam sigurna da možeš biti. Nisam sigurna da će tvoji snovi imati temelje, jer ako si mogao tako lako da pustiš ljubav, kako ćeš pustiti one koje ljubav nisu. A jesmo bili. 

Posle nas nije ostala tuga. Ne brini, nisam patila, nisi me povrijedio. Nisi me ubio iako sam vjerovala da ćeš biti kapitulacija svih mojih snova. Bila sam slobodna da ponovo budem rođena za let. Znam, tvoja uloga je odigrana. Čak su i naš restoran zatvorili, tamo gdje smo prvi put pili vino, i smijali se kao ludaci u polju makova. Nije da prolazim često, ali još odjekujemo u tom praznom staklenom prostoru. Izgleda da smo ljubav utopili gdje god smo nogom stali.

Neću ti pisati više. Možda ako me opet sjećanje zagolica, i ako osjetim da ti moram reći da mi nedostaješ. Znam da tamo kod tebe i dalje stoje nepročitane knjige iznad kreveta, i prazna šolja od kafe. Patentirana teglica, naizgled prazna. Znam šta je u njoj. I neću nikom reći. Znam svaki dio te kuće koju zoveš dom. I da si želio psa, i djecu. I znam, eho je ostao da ti pravi društvo svaki put kad te prijatelji pitaju za mene. Jer moraju te pitati. Jer nikad srećniji nisi bio, ni luđi, ni slobodniji. Znam da prećutiš, i samo kažeš da je prošlo. A kad dođeš kući i shvatiš da se još uvijek negdje u nekom uglu smijem i navijam na tvoj tim u fudbalu, poželiš da mi napišeš nešto. Odustaneš. Znam. Ne pitaj kako. 

Mnogo više od srca je ostalo u tvom džepu. Nije ona ruža tek tako uvela. 

U jednom gradu...Ne znam mu ime

Dugo nisam bila tamo. Neko bi rekao da je previše vremena procurilo, kao med kad se slije niz prste. Neko bi rekao da nisam ništa propustila. Možda. Vrijeme je bilo da pođem. Mi, koji odemo iz roditeljske kuće, veoma često zaboravljamo put za nazad. Mnogi dolaze u vrijeme praznika, slava, odmora, raspusta. Ja ni tada. Ja sam to parče srca odlomila i skrckala, pa mi te ulice ne nedostaju previše. Svi moji prijatelji su se rasuli na sve strane svijeta, pojelo ih vrijeme, ugrabile obaveze, okovale borbe za preživljavanje. Ja sam vojevala neke druge bitke. One sa sobom, sa sjećanjima. Oni su učili ekonomiju i pravo i kako se mijenjaju pelene. Ja sam morala prvo da saznam ko sam. 

Krenula sam, i možda po prvi put posle dugo godina sam bila iskreno otvorena da pustim srce da protrči ulicom u kojoj smo se sankali iako me niko tamo ne poznaje. I kako to biva, otac me čeka na prozoru, smederevac gori, poznat miris Majke. Kuća na uglu ulice brigade. Miriše kuhinja, i posle toliko godina potpuno drugačije doživljavam tu staru kuću. Snijega nema, al mirise ugljena prašina i dim. Snijega nema, i ne peče se domaća pogača. Al miriše kafa, nekako drugačije. Mora da je zbog komšinice, ona to prži nekako posebno. Miriše neka jesen kao kad sam bila tinejdžerka, al od tih dana samo je sjećanje ostalo. 

Ni korzo nije isti, ni čaršija, ni ljudi. Sivi su, ostarili, kao bambusove trske se drže na toj goleti koju su svi zaboravili. Moj grad, veći za srce, manji za ponekog čovjeka. Lijep je, samo rašminkan, i pomalo tužan. Iskrzan po ivicama kao ponjava stara po kojoj se previše gazilo. Skupili smo se, mi pisci, mi koji smo otišli, koji smo ostavili dio sebe u rijekama i u parku, koji smo korijen zakopali negdje gore na Vidikovcu, da odatle vidimo šta ostavljamo. Skupili smo se da na jednu noć okitimo grad stihovima, i emocijama, zagrljajima i novim rukovanjima. Dok koračam ka tom centru stihova, vidim poznata lica i svi oni pružaju ruku, domaćinski, kako i pamtim. Ostali Ljudi u tom napuštenom gradu. Kažu mi da je divno poznavati nas, pisce, i mene među njima. A ja kao da helijum dišem, rastem i letim gore do planinskih vrhova, da jedan vrisak pustim, direktno iz sreće.

Slušam stihove kako se nižu, čujem aplauze. Izlazim i ja da očijukam sa poezijom, da dio sebe ostavim tu, u vremenu, kao kad skloniš omiljenu majicu iz djetinjstva u seharu. Vidim ta lica, i kao da je od kvasca srce mi raste, jer još jednom u tom malom gradu mgu da kažem da sam srećna. Da sam na tim ulicama rođena i procvjetala. Nije grad nikad bio loš. Nije ga ni vrijeme pokvarilo. Samo su ljudi previše disali prašinu pa im je istekao rok trajanja. 

Kafa sa prijateljima, i druženje sa porodicom. Par sati i već odlazim. Ostavljam opet moj mali grad i vraćam se u svoj dom, tamo gdje mi je srce slobodno. Majka ostade, još me željna, a otac... On je svoje želje skupio u sebi. Ostade i kapija, i avlija, i moja ulica. Spakovah stihove i srce, i želje. Vratih se životu.

"Razgovori s Bogom", Neal Donald Walsh

Ovaj tekst pišem dok sam još uvijek pod utiscima nakon knjige "Razgovori s Bogom". Tek sam je završila, trebalo mi je tri cijela dana da je pročitam, i da je djelimično shvatim. Da, djelimično, jer knjigu zaista morate pročitati više puta da bi mogli da "svarite" samu suštinu knjige. Da, znam, oni religiozni će reći da je knjiga bogohuljenje i u vašem svijetu religije - u pravu ste. U mom svijetu, u mojoj religiji koju ja zovem ljubav - ova knjiga je potpuno drugačije iskustvo. 

Pisala sam o tome koliko se moj život mijenjao, i kako poslednjih par godina živim potpuno drugačijim životom u odnosu na moju okolinu, prijatelje, roditelje, i religiju. Pisala sam o tome kako sam u meditaciji pronašla sebe, i ono što želim biti. Pisala sam koliko je promjena načina života uticala na promjenu mog načina ishrane, i posebno sada, dok učim jogu, sve te kockice dolaze na moje mjesto. Kažem "moje" jer ne shvata svak to na taj način. Ova knjiga je samo upotpunila ono što sam osjećala i što več duže vrijeme doživljavam. 

Knjigu ne preporučujem onima zatvorenog uma i srca, jer oni ne mogu ništa naučiti iz nje. Oni će reći da je to gomila gluposti, da to ne radi, da postoji unaprijed sve zapisano i da je karma kučka kakve nema. Da, bila sam i ja nekad jedna od njih. Oni će reći da novac ne možeš "privući" već moraš mukotrpno raditi i štedjeti, i mučiti se i krasti, ili te ovac jednostavno neće. To su one stvari koje su nam usadili od rođenja naši roditelji, i mediji i društvo. Kažu da je novac korijen sveg zla. Hm, pa i ja sam tako mislila nekad. Ali, zapravo, svi mi želimo imati novac. Poenta je da li samo želimo?

Vidiš, shvatila sam da je veoma važno kako se osjećaš kad misliš o nečemu/nekome. Važno je da znaš zašto se tako osjećaš. Važno je da znaš zašto nekog voliš. Važno je da znaš šta želiš imati. Najvažnije - šta želiš biti. Srećan. Tužan. Voljen. Očajan. Veliki. Mali. Savršen. Osujećen. Važno je znati ko želiš biti. Srećan. Tužan. Bijesan. Ne, nisam pogriješila. Ako želiš biti nešto od toga - budi. I onda stižemo do sledećeg - želim biti srećan, ali kako. Tako što ćeš odlučiti da budeš srećan, jer i jesi srećan samo si zaboravio. Zvuči komplikovano, znam. Bilo je i meni prije ove knjige. 

Reakcije će biti različite sigurna sam. Ali cijeli naš život je stvar perspektive. Stvar izbora. Stvar našeg ličnog iskustva. U životu, sve radimo iz ljubavi ili iz straha. Iz straha obično ne radimo ništa. I kad shvatiš da rezultat nije važan, već osjećaj i isustvo, onda potpuno drugačije počneš da doživljavaš "probleme" i ponašanje drugih. Šta još možeš da naučiš? Toliko toga i ne može to da stane u jedankratki post na blogu. Knjiga se prosto doživi. Shvatićeš da u životu imaš izbor. Tvoj l ični izbor da budeš, da imaš, da osjećaš, da iskusiš bukvalno sve, da ništa nije zabranjeno, da ne možeš spoznati lijepo ako ne znaš šta je loše, i da se sve svodi na "hoću" i "neću". 

Ja sad znam da sam na ovoj planeti samo da dijelim sreću. Da budem sreća. Zašto si ti ovde? 

Samo da znaš da nikad mi neće bit' svejedno...

Danas bih samo stajala na ulici na ovom sjeveru, da me dobro išamara i istrese iz mene sve što bih mogla osjetiti. Samo danas. Nije to ni malo poseban dan. Možda je očajan. Možda je predivan. Možda izgubljen. Sve sam to i ja bila na ovaj dana u nekoj godini prethodnoj. Zašto vraćam film, zašto pisati o prošlosti? Zašto ponovo osjećati sve to isto? Zar nisam ja od onih koja je prošlost ostavila iza sebe i nastavila dalje dan za danom, živeći punim plućima, svakog trena? Jesam. Ali danas ne živim za sutra. 

Danas je rođendan. Čovjeku kojeg sam ja slomila. I onom koji je mene. Njih dvojica, potpuno različiti, rođeni na isti dan, i ne znam ko mi od njih više nedostaje danas. On, kojeg nisam vidjela sedam godina, ili MrRight kojeg ne smijem da vidim a smrtonosno želim. Da, nisam ga pominjala toliko dugo, a opet, toliko toga je napisano o njemu. Čestitam im svake godine. Napišem tako neku čestitku i kažem da je dovoljno. A nije. Meni nije. Njima je i previše. Veže me isti strah za obojicu. Bojim se njihovih škorpijskih očiju, plaše me njihovi osmijesi, glasovi. Lažem. Plaši me moje srce. Jer toliko je veliko da kuca za obojicu. Na drugačiji način, ali kuca. Ja nikad nisam vjerovala da je srce skrojeno da voli jednom. 

On, kojeg sam krckala poput čokolade smrznute, koji me toliko volio... I MrRight kojeg sam ja toliko voljela. Koja ironija zar ne? Da obojici danas želim baš onoliko sreće koliko bih zadržala za sebe. I da ih sretnem opet jednom. Da ih zagrlim cijelom dušom, i da im bar jednom u životu kažem da ih volim. Jer im nikad nisam rekla. Šta strah učini od žene.

Strah koji me prošle godine poveo na neku treću stranu, samo da ne bih pisala, da ne bih čestitala, da ne bih mislila. I sad, zbog toga, svake godine na ovaj dan, neću misliti na njihove rođendane, ni na želje, ni na ljubav. Misliću na sebe, i na jedno smrznuto jutro u Beogradu. Zapaliću svijeću kad dođem kući, i pustiti je da gori. Neću plakati. Možda. Lažem, hoću sigurno. Nije mi žao što sam kreirala svoj život na taj način. Neću plakati zbog žala ili kajanja. Možda sam samo malo tužna jer sam tada udahnula život u svoje neostvarene sne. Zbog te ljubavi, od koje sam toliko bježala, kreirala sam novu koja mi je srce rastrgla. 

Jednom, u nekom od pisama za Anabell, toj ljubavi ću dati ime. A njima ću i dalje čestitati rođendane, i željeti im radost, istinu i ljubav. I sigurna sam u jedno. Da mi zaista nikad neće biti svejedno kad me neko za njih pita. Moje ljubavi, ti muškarci koje sam voljela cijelim srcem, sigurna sam da će uvijek imati dom u meni. Jer oni su mi pomogli da budem to što jesam danas. Jer oni su tako neki divni muškarci. Jer oni su bili moji. A ja sam dijelom srca i dalje ostala njihova. Oni su mi srce skrojili u ovu beskrajnu somotnu ljubav sa kojom ću nekog znati još hiljadu puta jače da volim. 

A svijeća... Ona će da gori za ono za šta nisam gorela ja. 

"Kuća orhideja", Lusinda Rajli

Sjedim juče u "Terminal"-u u novootvorenom tržnom centru i pričam s drugarom o životnim temama, i u jednom trenutku me pita "Kad si ti postala takva? Kad si odlučila da se promijeniš, da promijeniš svoj život?". Vratim se malo unazad usporenim snimkom, i tačno se sjetim tog trenutka. Kao da je juče bilo kad se u mojim grudima otvorila crna rupa i kad nisam vidjela svoj lik u ogledalu. Nije ga bilo tamo. 

Ni danas nije jednostavnije. Mnogo sam naučila iz knjiga. Mnogo toga proživjela. One su glavni krivac što sam danas tako romantično zaljubljena u ljubav, što vjerujem u Deda Mraza i što sam ubijeđena da bajke postoje. Knjige su krive što su moje emocije tako smotane u klupko želja koje već neko vrijeme pokušavam da pratim. Ima dosta čvorova ali snalazim se. Ranije je sve bilo tako racionalno, analitički, sve je bilo zašto i zato. 

Znam da sve ima svoje razloge. I isto tako znam da postoji razlog zašto je ovak njiga došla u moje ruke. Kuća orhideja je u samom startu bila baš od onih "Joj što me smori početak" knjiga. Ono kad se ne mogu danima natjerati da pročitam pola stranice. Predvidive rečenice i ni traga od emocije. Ali i kao mnoge prije nje, i ova knjiga je bila jedna od onih "iznenadila sam te" knjiga, 

Toliko mene na tim stranicama, toliko situacija zbog kojih sam poželjela po ko zna koji put da odem na Tajland, samo dah da osjetim. I ta enormna "jednom u životu" ljubav. Porodične tajne, i ispunjavanje tuđih hirova, stavljanje svih drugih na prvo mjesto. Sve sam to prošla. Sve sam to vidjela. I osjetila. I zato me knjiga zaista oduševila. Jer kad shvatiš da je važno da ti budeš srećan, i da samo tako možeš i druge usrećiti onda ćeš prestati da život posmatraš kao gomilu planova za budućnos. Jer budućnost ne postoji. Postoji samo ovaj sad trenutak, kad voliš, kad si voljen, kad si sam u tišini sa sobom i srećan si tako. Prošlost jedino postoji da ti se prikrade kad ne gledaš i ujede te za guzicu. Eto, samo zato. 

Sa ovom knjigom sam potvrdila još jednu jako važnu stvar u životu - oprosti drugima ma koliko da su ti srce zagrizli. Oprosti, jer život koji živiš sa gnevom nije život. Moraš da vjeruješ da nove šanse uvijek postoje, da je svaki trenutak kad važnim ljudima kažeš da ih voliš dragocjen, da je orhideja negdje korov, a negdje rijetkost. Ono što je drugome prokletstvo nekom je sreća. Nauči da stvari gledaš srcem, i znaćeš da si na pravom putu. 

Bilo je knjiga s kojima sam plakala, neke sam htjela baciti sa terase, zbog nekih sam psovala i provodila besane noći. Ova knjiga je u meni izazvala neke neobično nove reakcije jer sam i sama na putu otkrivanja sebe, i shvatanja činjenice da je u redu da ne budeš jak svakog trena. U redu je pustiti da se neko brine o tebi. Ovde ćeš pronaći bol, gubitak, ljubav, mržnju, putovanje, strast, prijateljstvo i odanost. Ne znam šta bi više mogla da poželim u jednoj knjizi,

Do sledeće o kojoj ću pisati.