Monday, January 18, 2016

Nije OK da budeš OK




"Dozvoli sebi da budeš srećna"
"Dozvoli sebi da osjećaš"
"Ne ignoriši svoje želje i svoja očekivanja"
"Dozvoli sebi da osjećaš"

Ponavljam. Dozvoli sebi da osjećaš. Kad malo bolje razmislim, poslednji mjesec ne osjećam ništa. Osjećam zimu. Vjetar koji duva kroz pukotine u grudima. Osjećam kišni oblak iznad glave kako me prati, moj lični kišnotres, samo čeka kad ću ga otvoriti da se sruči na mene. Ili iz mene. Sve ostalo što osjećam - ne želim da znam. Plašim se. Jedina definicija koju imam je da sam ljuta. Na sebe, na druge, na vremensku prognozu, na ulice. Na moje tri tačke koje su me pratile. Skratila sam ih. Tačka. Jedna. Gotovo.

Osmijehom rušim sve brane. Osmijehom se krpim, lijepim, ušivam. Osmijehom se zavaravam, i rekla bih alternativno se liječim. Osmijehom se iscrtam svuda po tijelu, i blještim. Kao neonska reklama. Sjajno je sve zar ne? Ne, nije. Tužna sam. Tužna sam do beskraja. Osmijehom jecam i osmijehom plačem. Dosta. Večeras ću suzama plakati. Pustiću ih kao termite da me pokose, da me izgrizu, ištipaju za obraze, da mi krv još više zaslane. Dozvoli sebi da osjećaš. Ljudima je svejedno, prijateljima nije. Njima ne mogu servirati još jedan truli pokušaj mene kojoj je sve dobro. Nisam ni pokušala. Lažem, jesam. Kažem da sam ok. OK. Dva slova koja su apsolutna laž, i ubijeđena sam da kad nekog čujem da je ok - kladim se u pet bananica da nije. Nisi dobro. Priznaj. Pogledaj se u ogledalo, u taj mračni zdenac svoje ironije, i reci da nisi dobro. Ja nisam. Tužna sam. Proći će. Ili neće. Jedno od ta dva.

Stroga sam, prema sebi najviše. Imam velika očekivanja. Naučila sam toliko toga, i vjerujem da trebam biti pametnija, zrelija, da treba da budem svjesna i realna. Racionalna. Emocije zamotaj u klupko, zaveži mornarskim čvorem, zabetoniraj i baci u more. Dosta. Razmrsiću ih. Ostavila sam samo osnovno kod sebe. Onaj PREgršt moje PREemotivnosti sam bacila ajkulama. Dio mene je srećan. Zaista, iskreno, jeste. Dio mene. Ne znam koji. Ne znam gdje je taj dio ali imam ga. Ne vidim u mraku ali tu je negdje. Čvrsto vjerujem da sam pokušala u kamen da se pretvorim. Čvrsto vjerujem da sam ponovo pokušala biti Deda Mraz i ispunjavati tuđe hirove umejsto sopstvenih. Vjerujem da sam ponovo počela da krijem slabosti pod tepih, i da sam greškom otvorila kutiju u kojoj sam krila lične demone. Trebalo je da njih bacim u more ajkulama.

Nedostaje mi MrRight. Već odavno je to samo zgarište ali mi neodstaje. Sa njim nisam morala da nsim ovaj otrcani pohabani kostim "OK sam". Sa njim sam mogla da budem tužna. Da samo nisam obećala, možda sam mogla i da ga volim. Ali nisam dozvolila da osjećam. Ne dozvoljavam da mi se približe ljudi. Ponašam se kao bijesan pas. Režim. Ne pričam nikom. Niko ne treba ništa da zna. Svako može da pročita. Reći ću mu kad ga budem vidjela. Ima on svojih demona, daću mu i moje, šta je to za njega.

Treba mi zagrljaj. Dva. Deset. Vječnost. Da dozvolim sebi da vjerujem. Pa nisu svi zagrljaji kandže. Ima tu i zuba. Ali ima i krila. Krila mi trebaju. Svoja sam potkresala, i zabranila im rast. Ostale samo suve grane, nesposobne za grljenje. Poput strašila od slame štrče mi ruke, raširene, nesposobne da prihvate, da se sklope oko nekog u zagrljaj. Čujem srce u grudima. Njega imam. Lupa. U kavez zatvoreno. Divlja, traži da se pusti, ali ne može. Ne dam. Emocije su to. Slomiće ih neko. Ovako, zatvoriš, postaviš rampe i svi sigurni. Dosta. Moram ga pustiti. Moram jer znam da bez njega nisam ja. Rezala sam ga na dijelove, kidala, rastrzala, ono uvijek novo izraste, snažnije. Ne ide da ga zatvaram. Oči treba da izvrnem naopako. Trepavice da ispunim željama. trebam ponovo biti ljudisko biće. žena, djevojčica. Jesam to sve, ali nekako hipnotisano. Vrijeme da se probidim. Klik. Buđenje. Dosta.

Dozvoli sebi da osjećaš. Plači. Voli. Divljaj. Osjećaj se kao poslednji mekušac. Cmizdri. Udaraj pesnicama u jastuk. Raduj se. Pleši. Skini se u veš i skači po krevetu. Spavaj go. Izađi u gaćicama na terasu. Prošetaj. Kupi knjigu. Stani na most i gledaj u rijeku. Plači. I sve vrti u krug. Zagrli nekog. Pusti da te zagrle. Pjevaj pod tušem. Ljubi se. Usvoji mačku! I sve u krug. Drugi nek svoje mišljenje o tebi i tvojim odlukama zabiju u guzicu. Ne plaši se ljubavi. Ne plaši se ljudi, iako je najvjerovanije da će te zverski ujesti za ruku, ali neka. Tebi će porasti nova ruka, a njima srce nikad. Imaj svoj stav, svoje želje, svoje osjećaje i prati ih. Imaš ih s razlogom. Razum nije uvijek prava stavr. Biti racionalan nije uvijek pouzdano. Zamišljaj želje. Vjeruj u njih. U sebe. Pomazi psa na ulici. Pomazi ciganče, ako nećeš psa. Živi trenutak. Osjeti ga. Dozvoli to sebi. I ja ću. Biće nas dvoje. Dobar početak.


Thursday, January 14, 2016

Ne znaš ti šta je mrak




Čekaj, kad sam pisala o nedostajanju i ljubavi nisam mislila na ovo sada. Nisam mislila da budem samo dobra na riječima. Željela sam djela. Željela sam pokazivati i crtati, možda malo do neba poletjeti. Nisam mislila da ćeš mi samo napisati koju riječ i živjeti život kao da ja ne postojim. A evo me, tu sam, pišem još jedan tekst i pitam se koliko vas takvih još ima.

Raširila sam ruke, možda nespremna za ljubav, možda malo preplašena, možda progonjena sopstvenim paklom, ali raširila sam ruke. Za zagrljaj. Otškrinula sam vrata srca da provjetrim ustajali vazduh samoće i da te pustim da priviriš u njega. Da možda poželiš da ga urediš, dekorišeš, možda samo da mi krv promijeniš. I ostadoh tako čekajući u mjestu dok oko mene odzvanjaju tvoje riječi nedostajanja. Riječi. Riječi. Riječi.

I uvijek je važnije vidjeti drugove, i uvijek su važniji rođendani, neki drugi izlasci na koje ti ne padne na pamet da pozoveš nekog ko ti je takođe bitan. Ako je bitan. Uvijek su umorni radni dani, uvijek su obaveze kojima nikad kraja nema, i uvijek su samo riječi na kraju dana "Znaš, nedostaješ mi...". Uvijek je važnije da pokušaš da mi se uvučeš u krevet, umjesto u srce, i uvijek je važnije širenje nogu od ruku, i uvijek su drugi prioriteti vas nezrelih dječaka koji niste spremni za ljubav. Reći češ da tražim previše pa sam zato sama. Ne, nisam sama. Ja samo ne želim da provedem svoj život pored nekoga kome ću biti na drugom ili trećom mjestu. Ne želim da provedem svoje vrijeme pored nekoga ko će dok me sluša razmišljati kako da me namami u spavaću sobu. Zašto ne želiš da slušaš ono što imam da kažem? Zar su usne samo za poljupce?

Zar je previše što želim čovjeka umjesto hladnokrvne zvijeri? Ne brini, zver znam gdje mogu da nađem, ako je nekad poželim. Zar je previše što ti vjerujem da ćeš biti uz mene kad sam prehlađena, da ćeš biti pored mene, umjesto da ti "nedostajem" dok se provodiš po  klubovima? Možda je za tebe previše. Možda nisi ni bio spreman za ljubav. Možda nisi u stvari želio mene veće moje tijelo, zadovoljenje za svoj muški ego. Nije ovo ni malo jednostavno vrijeme. Nisu ovo ni malo normalni dani. Možda se bojim. Možda bih ćutala. Možda je bolje da spustim ruke, i ponovo zatvorim srce.

Riječi. Šta su riječi? Pijesak i prašina. Ako je tako ti si pustinja. To je sve što imaš. Nije ni važno. Jer ja nemam snage da dječaka učim ljubavi, niti da čekam da odrasteš. Ne znaš ti još šta je mrak.


Wednesday, January 6, 2016

I sav sam kao ona staklena stvar...




Sa kišom izlivam tugu. Reći ću ti nešto što krijem u sebi dok stojim na terasi, iza stakla, posmatrajući kišu i puste ulice komšiluka. Reći ću ti da je more tuge u  meni. Da je okean neisplakanih suza nastanjeno u mom srcu. Želim ti reći koliko sam izgubila u poslednje vrijeme. Ne zbog sopstvenog ega, ne da bi ti osjetio bol ili žaljenje zbog mene. Ne da bih ja bila u prvom planu. Želim ti reći koliko si srećan i koliko je gubitak nekog ili nečeg u stvari novo rođenje.

Izgubila sam srce. Tačnije, lično sam ga izvadila iz grudi, iskidala zubima arterije i bacila ga na smetlište pacovima. Nisam umjela da se borim, nisam umjela da budem jaka, nisam imala hrabrosti. Izabrala sam prašinu, i pad. Izabrala sam da naredni period idem kroz život bez srca. Manje je bolno. Jednostavnije je. Ne osjećaš bol, ne osjećaš ništa. Samo dišeš. I to je sve što znam da radim. Uzdah. Izdah. Do u nepovrat.

Sa srcem su otišli ljudi. Oni koje sam zvala prijateljima i ljubavima, zavodnicima, simpatijama. Otišli su svi oni koji nikad nisu ni marili, oni koji su pričali a nisu činili. Neke sam lično otjerala iz života. Vjerujem da zaslužujem bolje od takvih. Bilo je tako prirodno da odu, kao usputni gosti, svratili na kap mojih suza i čašicu moje krvi, na krišku tuge da nahrane sopstvene mrtve duše. Nisam mrtva. Samo zaleđena u vremenu. Stala. Neka su otišli. Takvi lažni mi nisu ni potrebni.

Sa ljudima je otišla ljubav, i radost. Osmijeh. Onaj osmijeh iskren poput djeteta kad mu se ostvari želja. Ostao je kalup samo. Navika pokreta. Mišićna memorija. Ostala sam ja. Školjka, prazna, puna vjetrova i oluja. Divlja i bijesna. Prepuna vriskova koji odzvanjanju u meni. Tjeraju me da grizem i ujedam, da grebem i kidam, da budem ludak zaražen bjesnilom. Jer drugačije ne mogu podnijeti svijet, i ovu neiskrenu gomilu živih bića koji sebe nazivaju ljudima. Marsovcima u roblje prodati, zemlju prepakovati u kutiju dinamita i raznijeti. To treba. Lakše mi je bez srca da izliječim rane. Da preživim ljude. Lakše mi je da bijes kroz usne izbacim iz tijela. Suza nemam. 

A ti si srećan jer nisi izgubio ništa. Možda neku ljubav, možda psa, kanarinca, možda si izgubio tiket na kladionici, ali ništa više od toga. Znaš šta je kad ti umre neko drag i blizak, ali ta bol te tako brzo prođe kad si okružen prijateljima koji samo nose dobre maske. Ja ne mogu tako. Ja žalim. Ja plačem. Ja ćutim. Povlačim se od svijeta i pokušavam da se pronađem, da obuzdam bijes. Ne znam način. I ovaj koji imam je sigurno pogrešan. Bez srca je sve pogrešno. Kiša mi ne smeta. Ne dotiče me zima. Ne smeta mi magla. Tuga, pustoš, golotinja. Ostali su mi prijatelji kojima mogu da ispričam suze, rijetko ali mogu. Ostali su mi dani da se borim sa sobom u ringu, pa ko pobijedi. Životinja i zver ili ja.

Naučila sam ko su ljudi za koje se vrijedi boriti. Naučila sam kome treba pričati, a koga grliti. Svi moji gubici su me naučili vrijednostima u životu. Naučila sam da nije važna boja posteljine kao ono što se dešava ispod nje. Naučila sam da nije važna marka telefona sve dok možeš da čuješ nečiji glas. Naučila sam da nije važno koliko imaš virtuelnih ljudi u životu već koliko onih pravih uz sebe kad je najteže. I najvažnije, naučila sam da materijalno nikad ne može da nadoknadi ljubav. I ne želim nikad biti uspješna i bogata ako to znači da neću biti voljena. Jer Ljubav je sve za šta se vrijedi boriti. To sa sigurnošću znam. Ljubav porodice, ljubav djeteta, ljubav druge polovine. Ljubav je ta koja liječi. Ljubav je ta koja ubija. Vaskrsava. I osvaja. 

A ti si srećan jer ne moraš da brineš o sopstvenoj samostalnosti. Tebi su slavlja u glavi, provodi i ljetovanja, skijanje i vrele noći, žene koje kupiš jednim pogledom, i muškarci koje možeš svući u javnom wc-u. Srećan si jer ne nosiš u sebi ništa osim trenutnog zadovoljstva. Ispunjavaju te sniženja, i cipelice, i isprazni razgovori sa ljudima koje nazivaš prijateljima. I ostani tako bezuslovno srećan, ostani tako bezbrižan jer ti ne bi imao snage ni nositi se sa svojim demonima. Oni bi te živog pojeli.


Kad opet naučim da hodam, i kad opet budem čula zveket srca u grudima nadam se da ću moći da gledam na život sa istim žarom kao i ranije. Nadam se da će mi osmijeh povratiti bar nijansu zvijezda koje sam utopila u sopstvenim morima. Kad opet budem smjela da volim nekog tako iskreno i tako bolno i toliko jako da se kineski zid povije pod težinom jedne riječi, nadam se da će biti neko bolje vrijeme i neki bolji ljudi oko mene. Jer ovaj svijet je samo utočište, samo sklonište dok ne razvijem krila. Kad opet budem imala srce, nadam se da neće biti  kasno za ljubav i sreću. 


Wednesday, December 23, 2015

Ja pričam uzdasima, i grlim usnama




Kaže da mu nedostajem. Uzdahnuh. To je bilo mnogo jednostavnije nego priznati. Lakše nego reći "I ti meni". Ostale su riječi da lebde u vazduhu. Nije da nisam željela da priznam. Nije da ne mislim na Njega. Nedostaje mi. U ovim mračnim vremenima kad se za vazduh jedva borim. Možda nije pravo vrijeme da mi nedostaje. Nije da nisam htjela da kažem. Ostale su mi riječi na usnama, neizgovorene. Izgovorila sam ih kasnije, kad sam prekinula vezu. Izgovarala sam ih cijeli dan pokušavajući da mu ih napišem, onako nehajno, kao usput. Glas me izdao. Izdao me kad sam čula Njegove riječi "Nedostaješ mi". Krcnulo je nešto, negdje, u mojim bezbrojnim arhitekturama.

Rekla sam mu kad je tišina utihnula. Kad je ostao eho da odzvanja u meni jer već odavno i sama sebi nedostajem.

Rekla sam mu da sam srećna što su mi se putevi ponovo ukrstili sa Njim, posle beskrajno dugo godina, posle cijelog jednog života odsustva.

Rekla sam mu da mi je drag, uvijek je i bio, možda je čak jedan od rijetkih koji nije bio gad prema meni i koji me nije tretirao kao fizičko biće. Naprotiv. Sa Njim sam se uvijek smijala, iako je to trajalo kraće od uzdaha. Smijem se i sad.

Rekla sam mu i da mi je Njegov zagrljaj prijao. Kao lijana oko starog oronulog drveta. Loš je mjesec, loš za mene. Pola me nema, pola su me pojeli termiti užasa. Rasturili me okolo poput mahovne a ipak sam osmijeh uspjela da sačuvam.

On ne zna ništa o mojim slabostima. On ne zna ništa o mojim sputanim demonima, i zatvorenim aždajama. Bolje je tako. Ne bi ga uplašile, prošao je i on svoje krugove pakla. Možda ne bih umjela da mu objasnim, možda ne bi razumio, možda bi rekao da sam preosjetljiva, da previše lično doživljavam ljude i srca, i ne bi pogriješio. Jer takva sam. Previše otvorena za ovaj sumanuti svijet i sa previše srca za ove mračne ljude.

Rekla sam mu da je ovih dana njegova poruka za dobro jutro jedina svjetlost u mojim noćnim morama. On i moje crnobijelo mače. Njih dvoje su mi jedine zvijezde na nebu osutom uzdasima. Ne vezujem se lako, ne puštam nikog više blizu srca, niti znam gdje sam srce sakrila. Umorila sam se od traženja, i tako sam lako skliznula u zaborav. Prepustila se rutini dana, ljepoti noći, stranicama knjiga i sopstvenim padalicama. Zaboravila sam na ljubav. Na radost. Na ono kad ti neko nedostaje.

Želim konačno biti slaba. On ima taj zagrljaj u kom bih mogla da se raspadnem, da budem samo ja, samo obična žena. Ima zagrljaj, možda ima i srce jače od mog. Možda je vuk u jagnjećoj koži, možda će mi srce rastrgnuti poput čopora izgladnjelih bijesnih pasa, možda će znati da me usreći, da me nasmije... Možda bude, možda ne. Ali nedostaje mi. Onoliko koliko sam u stanju da osjetim.

Evo rekla sam mu.


Friday, December 18, 2015

Kad odlučiš da budeš živ



Nije da vjerujem u bajke i čuda. Možda malo u ljude. Malo više u sebe. U ljubav najviše. Ma koliko puta se okliznula i pala i dalje vjerujem. I dalje mislim da je život beskrajna igra i da treba vjerovati životinjskoj strani srca. Podvukla sam liniju, citron žutu, vrišteću. Nova godina, novi početak, valjda je sve novo. Samo stara ja. Starija, ali da li i pametnija?

Odbrojavanje je počelo. Jelka je okićena, odluke zapisane ili bar zamišljene. Život usporen. Srce stalo, bar moje jeste. Smijem li pomisliti na novi početak? Na prethodno veče? Smijem li misliti da je to možda nešto značilo? Ne vjerujem u bajke, ali vjerujem u sebe. I već danima sam na svom životnom kantaru, mjerim i vagam ovu proteklu godinu. A bila je... Rekla bih surova, sa primjesom osmijeha.

A obilježilo je mnogo toga:

Napustio nas je Kemal Monteno. Tih dana su se samo puštale njegove pjesme, čitalo se o njemu, a danas ga se niko više ne sjeća. Danas Su svi zaboravili svoja djetinjstva, svoja odrastanja i sebe.

In Memoriam 

Deseto nebo i ta mala knjižica u koju je stalo pola mene. Postoje neke stvari koje se nikad ne mogu opisati dovoljno, koje jednostavno moraš da osjetiš. Znam da nikad neću zaboraviti taj trenutak kad sam prvi put uzela u ruke svoju prvu knjigu, i koliko sam bila ponosna i srećna. Ne mogu zaboraviti ni ljude sa kojima sam podijelila tu radost, poglede i osmijehe. Ni srce u grudima koje je skakalo kako drogirano. Ne mogu zaboraviti promociju u Podgorici, a još manje u Pljevljima. Možda svom gradu nisam ponos, ali svojim prijateljima sigurno jesam.

U saobraćajnim nesrećama poginuli su Nikola Mitrović, moj kolega sa fakulteta, i Jelena Petrović, moja drugarica iz školske klupe. Ostala sam siromašnija za dva čovjeka, za dva divna srca.

Ne mogu reći da nije bio prisutan u mom životu. MrRight je uvijek tu, pa čak i kad nismo razgovarali, pa čak i kad se nismo sretali, kad sam izbjegavala da ga pogledam, kad sam ćutala i gutala nostalgiju. Uvijek je tu. I još uvijek je možda jedno od najvećih nedostajanja mog života. Smijem li reći da je naša priča završena? Smijem li reći da mi više neće nedostajati i da neću pisati o njemu? Smijem li ispuniti obećanje? Ne znam,

Znam da neću zaboraviti osjećaj koji su Pljevljaci izazvali u meni kad su se ujedinili svi do jednog da se pomogne skupiti novac za liječenje našeg sugrađanina. Pljevlja su poznata po svojoj jedinstvenosti, i po dobroti građana, ali smo ovaj put nadmašili sami sebe, i možda nikad kao tada nismo disali kao jedno. Možda nikad više nećemo biti tako vezani, ali smo sigurno dobili najveću bitku. I zato sam ponosna kad kažem da sam rođena u Pljevljima. To su korijeni. To je ličnost.

Ali isto tako osjećaj koji se rodio kad je Aylanova slika osvanula na medijima je nešto što ne mogu zaboraviti. Taj surovi rat u kom je toliko djece poginulo, gdje je toliko života otrgnuto i spaljeno, taj surovi rat u kom samo pojedinci profitiraju... Jedna od najtužnijih uspomena ove godine.

Ono što je bilo ljepša strana je deifnitivno dopisništvo za Adria daily. Možda nije luksuz i možda nisam popularna ali znam da je to jedna od daski na pozornici života po kojima svi gazimo. Na neku propadneš, na neku odskočiš.

Bilo je razočarenja, bilo je muvanja, bilo je katastrofalnih pokušaja romantike, bilo je početaka i krajeva. Neki ljudi za koje sam mislila da su izgubljeni za mene su ponovo tu, možda sudbina ima neki novi plan za mene. NekoMoj je ušetao, i možda prije šest godina nismo umjeli da trajemo, možda nećemo ni sad ali trenutno, kad se mnogo toga srušilo oko mene, priznaću da je sinoć zasijao kroz moje mrakove. Bilo je zaista lijepo pričati sa nekim potpuno prirodno, posle svih izvještačenih razgovora i maskiranih uloga.

I tako. Ne mogu se pohvaliti predivnim ljetovanjima, ludim provodima, putovanjima u središte zemlje, ali mogu reći da su moji jednodnevni izleti bili sjajni, da su moji prijatelji bili moja svjetlost u ovim sumornim vremenima. Kraj godine je bio možda najteži. Donijeti najtežu odluku u životu. I živjeti sa tim. Nije lako. Nije jednostavno. Ali imam dva izbora - da potonem u svojim emocijama, prepustim se bolu i depresiji i izgubim ovo što sam stvorilao od sebe, ili da dišem, da se borim, da nastavim da gazim naprijed i možda nekad oprostim sebi, i možda nekad uspijem da prebolim.

Sjutra u moj život ulazi neko novi, mala čupavica na 4 šape. Možda to bude neko novo prijateljstvo. Možda bude neka nova ljubav.

Ove godine sam naučila ono o čemu nikad nismo pričali u školi. Svijet se boji drugačijih ljudi. Boje se kad ne obraćaš pažnju na njih, kad se ne uklapaš u njihove nametnute standarde, kad si svoj. Svijet je preplašen i razumijem ja to. Kad sam bila klinka slušala sam samo šta mama kaže. Kad sam bila tinejdžerka željela sam se uklopiti u društvo i slušala sam samo šta društvo kaže. Danas, znam da treba da slušam samo svoje srce. Prijatelja je jako malo, i moje vrijeme je dragocjeno, Zašto bi ga trošila na lažne ljude, na izvještačene osmijehe, na pogrešne muškarce? Ne želim. Imam pravo da kreiram svoj život onako kako želim, i to je samo moja stvar.

Naučila sam da svijet ne možeš promijeniti nikakvom čarolijom, ali možeš promijeniti sebe. Možeš da naučiš da cijeniš sve što imaš jer na kraju, oko tvoje glave ne lete borbeni avioni, i ne padaju granate, nemaš srušeno djetinjstvo i ukradenu mladest. Možeš da se odrekneš stvari koje ti nisu potrebne i da podijeliš to svoje srce i drugima. Možeš promijeniti svijet jedino ako mijenjaš sebe.

Neke nove odluke za novi početak? Pa svaki dan je novi početak. Nova godina je samo još jedna šansa. Da, imam ciljeve - biti bolja nego što sam,biti veći čovjek, pomagati koliko god budem mogla, objaviti još jednu zbirku poezije, posvetiti se malo više pisanju, trenirati snažnije i jače, eliminisati što je ostalo od loše ishrane, i tako... Sve su to neke sitnice, sve su to malecne odluke. Možda zaljubiti se? Tu mogućnost nisam nikad odbacila. Jer ipak, u ljubav bezuslovno vjerujem.

Tuesday, December 8, 2015

Biti bogatiji za cijeli jedan život ili siromašan za jedno srce



Kad se najteže odluke donose u životu kako ostaneš normalan? Kako ostaneš siguran da si odlučio ispravno? Kako srce sačuvaš?

Jer dovoljan je trenutak da ti se svijet okrene, da se sve promijeni, da život dobije krila i da oblaci zanijeme. Dovoljan je tren. I od tog trena zavisi sve ostalo. Hoćeš li disati, hoćeš li sa srcem koračati, hoćeš li biti svoj? Hoćeš li moći da se pogledao u ogledalo i kažeš da si učinio pravu stvar?

Nisam sigurna u sve odluke koej sam donosila. Mnoge nisu bile ispravne, vođene srcem i emocijama, uvijek sam vjerovala da je bolje da se kajem što jesam nego što nisam. Sve do danas. Danas kad moram da presudim. Da odlučim. Znala sam da ova godina nije završila sa mnom. Znala sam da čuva u džepu nekog keca za mene. Disati i boriti se, ili srce izvaditi iz grudi i svjesno ga zapaliti? Koje od ta dva? Šta odabrati? Igrati se trnjem i ne ogrebati se. Koračati bos po staklu i ne proliti sopstvenu krv. Progutati užareno staklo i ne spaliti sve što si osjećao? I možeš li živjeti posle odluke da svjesno udariš žig na dušu, raskomadaš je i budeš jak?

Ne znam. Nadam se da neko tamo zna. Nadam se da neko ima ko je ostao živ bez srca, ko je mogao biti isti posle toga. Ko je mogao ponovo se nasmijati životu i reći da je sve u redu. Kako može biti u redu kad iz sebe izvadiš sve što te čovjekom čini? Kako možeš biti normalan kad sve svoje želje u jednom potezu u zdenac bacaš? Moraš. Jer kako bi drugačije? Postoji li rešenje? Možeš li biti sam pred streljačkim vodom i pustiti da te zaspu rafali? Bez ruke u ruci?

Da, realno, svaki problem ima rešenje, sve ima svoje zašto i zato, ali sad jednostavno ne vjerujem u to. Danas ne vjerujem ni u sebe. Danas bih ostala kod kuće u toplom krevetu, i bila bih ljuta na svijet, bila bih ljuta na sebe, bila bih sretna jer je danas najvažniji dan, ali... Biti sopstveni dželat nije baš najsjajnija uloga. Da svoju krv prolijem i svoju krv popijem, u suzama se ugušim i srce da zauvijek sahranim. Danas sam mračna, danas nisam optimista. Danas nisam ja.

Saturday, December 5, 2015

Samo dobre godine se broje



Tražim onako neki dobar cover za stranicu, listam slike zime, Sneška Bijelića, slike novogodišnjih jelki i zimskih praznika i uhvati me neka nostalgija u grudima za svim propuštenim praznicima, novim godinama, proslavama, druženjima. Ujede me tuga nekako ljutito, pomalo osorno. Ja sam oduvijek bila maštaroš. I ostalo je toliko neostavrenih želja u meni. Možda ih nekad ostvarim, možda nekad budem potpuna. Možda nekad sastavim ovo okrnjeno srce na mjestima gdje dijelovi slagalice nikad ne mogu biti pronađeni, zauvijek spaljeni u djetinjstvu, surovo otrgnuti od mojih dječijh dana.

Ne pamtim Nove godine. Porodične. Sa okićenom jelkom i dekoracijama, i poklonima ispod nje. Imam neke fotografije koje svedoče o tome da sam je nekad imala, ali moje sjećanje je prazno. Kao da se to sa slika nikad nije dogodilo. Voljela bih da jeste. Možda bih imala drugačiju sliku o praznicima. Možda sam zato cijelog života bila Grinč i mrzila ideju o proslavama i euforijama za praznike. Možda zato jer se nikad nisam poljubila u ponoć. Filmski. Znam, koliko god moje more emocija bilo puno, prazne su školjke u njemu. Kako mogu pisati o ljepoti ljubavi kad je sama nisam doživjela u punom sjaju?

Moje su ljubavi uvijek bile drugačije. Rijetko nasmijane. Nikad se nisam držala za ruke sa nekim ko je stvarno moj, niti sam se glupirala blevarima, ni planirala ljetovanja i praznike. Moje su Nove godine bile uvijek naglo prekinute, zalivene ironijom, tuđom ljubomorom, nedostajanjem. Nisu čak bile ni pijane da ih zaboravim. Svaka se previše urezala u meni da bih mogla reći da sam praznični nastrojena u ovim decembarskim danima.

Ono što sam u neprestanoj borbi uspjela da razumijem jeste da ma koliko loša iskustva bila ne treba im dozvoliti da prevladaju. Ne treba im dozvoliti da te obilježe i oblikuju po svojim htjenjima. Život je uvijek u tvojim rukama. Zato sam prošle godine kupila jelku. I okitila stan. I kupila poklone svima u porodici, zapakovala ih u paketiće i odnijela. Zato sam odlučila da obrišem stare godine, da zaboravim ono što nisam imala i da kreiram godine u kojima ću raditi sve ono što me čini srećnom bez obzira na ljubav. Zato i ove godine jedva čekam da je izvučem i ponovo ukrasim, da ukrasim stan, da napravim moje kolačiće sa cimetom. Možda opet moj čarobni poljubac bude na čekanju ali sigurna sam da ću praznike dočekati sa ljudima koje volim.

Ne određuju nas uspomene, one nas samo usmjeravaju ka pravim izborima. One nas uče kako da budemo srećniji. Prestati gledati kakve su godine bile, i krojiti planove kakve trebaju da budu. Onakve kakve ih ti želiš. Nekad, upotpuniću moje okrnjene uspomene, neću ih skrivati kao šolje od porcelana koje je vrijeme po malo gricnulo na ivicama. Jednom, moje želje će biti ostvarene. Moje more će biti okean. Jednom...