Showing posts with label Lifestyle po mom. Show all posts
Showing posts with label Lifestyle po mom. Show all posts

Sunday, January 6, 2019

Da li je moguće da je Džim Keri u pravu, a ne moja mama?



Oduvijek sam bila drugačija. Znala sam to. Ne znam u kom trenutku sam to shvatila još dok sam bila dijete, ali znala sam da sa mnom "nešto nije u redu". Možda zato jer sam previše čitala, premnogo maštala, premalo vjerovala u sebe (jer me nisu naučili kako), ali nešto nije štimalo. Način na koji sam odrasla, izbori koje sam pravila, ljudi koje sam "privlačila" sve je išlo protiv mog bića. Osjećala sam da je nešto pogrešno. Nisam znala da li sam ja, ili ljudi oko mene, ili život, sudbina, samo sam osjećala. A život, nije bio bajka koje sam čitala. 

Prošlo je trideset godina. Osjećaj nije prošao. Tražila sam odgovore. Možda nisam bila spremna ranije, ali danas ih znam.

Vrijeme je prošlo. Promijenilo se mnogo toga u načinu življenja, a opet, mnoge stvari su ostale iste. Programiraju nas od djetinjstva. Uče nas razlikama, uče nas da je važan fakultet, da je važno raditi, raditi, raditi, plaćati račune, štediti za crne dane, uče nas da trebamo ćutati, da je jedino važno osnovati porodicu i izroditi buljuk djece kojima u nasledstvo moramo ostaviti kuću ili stan, tu ličnu nekretninu zbog koje treba da rintamo decenijama da bi otplatili kredit. Uče nas da trebamo ostati tu gdje smo se rodili, paziti na roditelje koliko god da su oni dobri ili loši bili prema nama. Ne smiješ ni reći da su bili loši, to je sramota, to je udarac na njihov ponos, na ego. Umanjuju nam vrijednosti, i srozaju nam samopouzdanje ubijajući nam snove i želje sa riječima poput "Šta ti znaš", "Ne možeš uspjeti", "Od snova se ne živi" i sl. I mene su htjeli tako da ubiju. Nisu uspjeli.

Danas sam tu gdje jesam zbog svih izbora koje sam donosila, i na koje su uticali ljudi oko mene. Odricala sam se mnogih snova jer sam mislila da nisam vrijedna. Pristajala sam na manje od onog što sam znala da mogu, vjerovala sam da je ta kleta sudbina mene uzela na zub jer sam sigurno nagazila nekom đavolu na rep. Tražila sam ljubav iz posve pogrešnih razloga. Pokušavala sam da se prilagodim očekivanjima roditelja, profesora, rodbine, komšija... Svima osim sebi. Jedino što se u tom vremenu od tri decenije nije promijenilo je moje čitanje knjiga i osjećaj da nešto i dalje nije u redu. I nije bilo.

Ušli smo u eru digitalizacije, marketinga, društvenih mreža, instruktora i još kojekakvih zanimanja. Privatni životi više to nisu, sve je javno, sve je fotografija, sve je poziranje, sve je peglanje i šminka, korekcija nesavršenih života savršenim fotografijama. Ljubav je zamijenjena lajkovima. Lajkajte me jer ja sebe ne lajkam. Ego je našao novi način ishrane - društvene mreže. Ništa ispod savršenosti se ne očekuje, ne priznaje. Masovna olimpijada u kategoriji "ko ima bolje, više, ljepše, pa makar i lažno". Prosto ni na to nisam nasjela. Pa šta dovraga, nije u redu sa mnom?

Možda bih i nasjela da nisam u međuvremenu otkrila neke knjige i ljude koji se nikako nisu uklapali u današnji način života. Oni su posve obični ali koračaju u smjeru u kojem sam ja oduvijek tapkala. Mislila sam da sam ja šašava jer ne marim za mišljenje okoline, jer ne želim da radim nešto iz obaveze, jer ne želim običan posao, brak, muža, začine i djecu, ne na način na koji su svi oko mene to imali. Nikad nisam željela običnu ljubav na kojoj piše "Rok trajanja dvije godine. Posle toga prelazi u naviku". Ne, nemoguće da je život sve ono što su mi govorili ljudi oko mene, roditelji, učitelji. Zar niko nije vidio u meni nešto drugačije osim mene? Ne, jer oni nisu ni sebe vidjeli. Oni su prihvatili ono što im je nametnuto rođenjem, savršeno su se uklopli u uloge žrtvi na Balkanu, i ne znaju za bolje. Ja sam oduvijek željela da znam.

Nije bilo lako. Još uvijek učim. Prvo što sam naučila jeste da vjerujem. Gomilu motivacionih govora i videa kasnije, svi ti uspješni ljudi čije su riječi zabilježene rekli su istu stvar - vjeruj. U sebe. U svoje želje. Da li je moguće da je Džim Keri u pravu, a ne moja mama? Hmmmm. I zaista - obično prvi ljudi koji će te "zakucati na zemlju" su upravo rodtelji, rodbina, komšije, ne iz straha za tebe, već zbog sopstvenog nezadovoljstva. Jer kako se ti usuđuješ da ostvaruješ svoje snove kad su svi oni prihvatili taj crno bijeli život bez želja i te bajkovite ljubavi o kojoj toliko pričaš? Kako se usuđuješ biti hrabriji od njih? Poslednjih godinu dana, moj život se (p)okrenuo na potpuno blesav način jer sam odlučila reći Ne svima kojima je važnije bilo mišljenje okoline od mišljenja sopstvenog srca. Desile su se mnoge lijepe stvari, obišla sam predivne zemlje, zaljubila sam se kao da sam lik iz romana, dobila sam predivne ponude i upoznala sjajne ljude koji su potpuno drugačiji kao i ja. Spremam se na još jedno putovanje prje nego nastavim koračati snovima. I prvi put se ne plašim.

Prihvatila sam sebe, ovakvu kakva jesam i nema tog lajka koji će mi promijeniti mišljenje. Nemam savršen Instagram feed, al imam divan život koji je satkan od snova, putovanja, ljubavi, pravih prijatelja i neću odustati od svojih ciljeva, snova i knjiga. Neću odustati od sebe pa ma koliko da se to kosilo sa rodbinskim uvjerenjima. Nastaviću da slušam te iste ljude koji su od moje sorte, da čitam te iste knjige koje su me oblikovale i neću se odreći snova. Jer osjećam svim svojim bićem da mogu. Nastaviću da nadograđujem djelove sebe jer mi je znanje danas dostupno jednim klikom. Jer sam umjesto vijesti i rijaliti prgrama odabrala potpuno druge uzore. Okružila sam sebe svim onim što želim da čitam, da pratim, da budem i to i jesam. Svakog dana sam sve bolja u onom što radim, bolji čovjek, sve manje reagujem na nerazumjevanje, na pitanja "Kad ćeš se udati", "Šta će ti to" i sl. Izašla sam iz uloge žrtve u filmu koju su pokušali da mi dodjele i koju sam toliko dugo savršeno igrala tražeći krivce u svima osim u sebi. Danas znam, bili su to moji izbori. Bio je to moj način učenja. I zahvalna sam na tome.

Da, naučila sam ono o čemu svi danas pričaju, ali ne sprovode. Tajna više nije tajna. Zahvalna sam. Zaista jesam. Svako veče, prije nego se predam snovima, zahvalim se svemu što mi je važno, što me upotpunilo, što je bilo. Iskreno, često zaplačem od tog osjećaja jer pamtim vrijeme kad ništa od toga od toga nisam znala, ni cjenila, a ponajmanje razumjela. Srećan život je stvar izbora. A život se ne dešava na društvenim mrežama. Život se dešava baš sad. Ne juče. Ne sutra. Sad. Sad se više nikad neće ponoviti, živi ga. Ako su svi oni mogli da uspiju, ako su Džm Keri, Oprah, Gary V, Connor McGregor, i ostala družina  mogli da uspiju, da sa dna krenu, da prevaziđu predrasude, da vjeruju, da budu zahvalni, da budu ono za šta su rođeni - mogu i ja. Možeš i ti. Nemoguće je da su oni "u krivu", a mama u pravu. I da budem jasna - to nema veze sa finansijskim statusom. I ne, niko ih nije "pogurao", nisu imali kuma u vladi, ujku u odboru, strika u policiji i sl. Uspjeli su tako što su radili ono što vole, učili, nadograđivali sebe, vjerovali u sebe i kad niko nije, nisu odustali i kad su im svi govorili da treba, i da - bili su zahvalni na svemu. Padali su i oni, ai to nisu doživljavali kao greške. Učili su. A danas, ja učim od njih.

I neću odustati. Jer, izvini mama, Džim Keri jeste u pravu.

Sunday, November 18, 2018

Prestani da živiš moj život, kreiraj sopstveni




Napravila sam mnogo izbora u žvotu. Bili su moji. Mnoge od njih sam napravila hladne glave, neke u šoku, mnogi su bili stranputice ali jebi ga, nisam znala bolje. Bili su to moji izbori i danas ih nosim na reveru kao položene ispite u životnoj školi. Jer jesu bili ispiti. Naučili su me, izgradili su me i od mene napravili to što jesam danas. Ali opet, bili su to moji izbori.

Nikad nisam očekivala od okoline podršku niti odobrenje. Nisam očekivala to ni od familije, ni od komšiluka. Prijatelja ionako imam dovoljno da stanu svi na par pozivnica za rođendan. Prijatelji su nekako uvijek poštovali moje izbore. Možda se nisu slagali sa njima, možda ih nisu podržavali, ali su ih bar poštovali, što se ne može reći za gore navedene. Iskreno, gotovo uvijek su drugi „znali“ šta je bolje za mene. Ili su bar mislili da znaju. Nije da sam marila. Nije da mi je bilo važno. Ja sam ta koja je snosila posledice i obično sam u tim trenucima bila uvijek sama. Znaš – posijala si pa sad kusaj. Svi su htjeli učestvovati u sjetvi, ali kad je kusanje dolazilo na red – niko nije bio gladan.

No nekako, u poslednje vrijeme, poseban broj i sorta ljudi ima svoje mišljenje o mojim izborima. Mišljenje koje pokušavaju da mi nametnu, da mi ga prodaju kao „spasenje“, kao da sam zalutalo jagnje koje će svakog trena pojesti vuk ako ih ne poslušam. I zvučalo je to obično ovako:

A zašto si dala otkaz na poslu koji je izuzetno plaćen za naše prostore? Mogla si lijepo da uzmeš stambeni kredit (čitaj „da staviš omču sebi oko vrata i otplaćuješ doživotno kredit kreditom“), kupiš sebi nešto, imala si penzijsko i zdravstveno, staž i sve te ostale mantrake...

A zašto ideš da radiš na brodu, pa ti nisi normalna! Pa neko ti može tamo nešto podvaliti, drogirati te, prodati te ili šta već ja znam. Ideš da se smucaš po bijelom svijetu (čitaj „a gdje ćeš tamo kad je ovde na našoj livadi sigurnije, poslušaj mene pametnog, nije svijet ništa naročito“ a pogledaš mu u pasoš on ni do granice sa komšijskom baštom nije došao).

Ma kako možeš biti vegan, šta ti jedeš uopšte (moja omiljena osuda), razboljećeš se, nije ti to zdravo.

A jel, zbog čega ti pišeš to nešto tamo na blogu? Imaš li kakve koristi, može li se šta zaraditi?

A kako to da se još nisi udala, pa imaš koliko...? Trideset tri (u ovom stadijumu ljudi su obično šokirani više nego skokom cijena goriva)? Pa imaš još samo par dobrih godina (čitaj „plodnih jajnih ćelija“).

Nekako, dosadilo mi je zaista da svi imaju mišljenje o mom veganstvu, razloge za biti protiv toga. Svi imaju svoje mišljenje o mom pisanju i samačkom životu. O itekako, imali su oni svi mišljenje i o mojim mačkama, no eto sad su s mački prešli na biblioteku koju strpljivo upotpunjujem novim izdanjima („Šta će ti tolike knjige, ko to još danas čita“). Dosta mi je tih „intelektulaca“ koji imaju mišljenje o svemu i svačemu i svakome. Sjašite bre više!

Moji su izbori samo moji i ja živim sa njima. Ne miješam se u tuđe, ne zato jer ne želim pomoći, već zato jer mi nije tu mjesto. Da, imam savršeno rame za plakanje, umijem slušati sve jadikovke a da ne kažem ni jednu riječ, ne zato jer nemam šta reći (o imala bih itekako), već prosto – sposobni smo svi donositi odluke i kreirati svoje živote. Moja odluka da budem vegan je nešto što je moje tijelo tražilo od mene, nešto čemu je moja duša težila, i srećna sam što sam napravila taj izbor prije skoro pet godina. Moje pisanje je nešto što je moja duša željela, nešto za čim je srce vapilo jer nije imalo drugi način da kaže ono što osjeća. Mnei nikad pisanje nije bilo povezano sa džepom. Riječi dolaze is srca, nikako iz džepa.

I sad, dok kucam ove redove, izrevoltirana mišljenjima svih onih ljudi koji nisu bili uz mene kad sam donosila najteže odluke svog života, osjećam se kao da stojim na vrhu planine i iz mene se urlik otima. Ma nosite se sa svojim mišljenjima i ubjeđivanjem kako ja griješim, kako moji koraci vode unazad, kako će meni nebo na glavu da padne. Dosta mi je tih ljudi koji žele najbolje za mene a sebi ne znaju da srede život. Znaš, moji izbori su od mene napravili ovo što jesam. Činjenica da nikad nisam birala lake puteve me naučila da sve ono što drugi vide kao gubitak – ja vidim kao dobitnu kombinaciju. Jer iz mog života odlazi sve ono što nije za mene najbolje, otvaraju se prostori za nove ljude, za nova mjesta, za nove izbore. I biće opet samo moji. Mene će da tetoviraju ispod kože, ali živjeću u skladu sa svojom dušom. Ne želim biti brend, ne želim biti savršena, ne želim imati predivan Instagram feed i ne želim biti obično lice sa naslovnice.

Ja sam oduvijek bila više duša nego čovjek i više čovjek nego žena, otvorena za ljude koji znaju obijati brave srca i preskakati ograde oko tajnih gazova ličnosti. Bila sam uvijek dlanova okrenutih ka nebu. Možda sam se nekad u određenim trenucima stidjela svojih izbora, možda sam se i kajala, ali naučila sam da ih gledam kroz prizmu mogućnosti i danas, u svojim zrelim tridesetim znam da su moji izbori bili ono što je bilo najbolje za mene.

Tako sam rasla, tako sam disala, tako sam danas ovo što jesam – stijena i žena u isto vrijeme, sa svijetom u srcu, i neopisivom količinom ljubavi u sebi. A šta si ti osim mišljenja?

Sunday, November 4, 2018

Vrijeme je da odrastem do djeteta

Pokušavam sklopiti oči, ugasiti misli i upaliti mrak u glavi. Sjutra opet putujem, vrijeme je da prošetam gradom koji je odnio gotovo pet godna mog života, u kom sam sazrela do pjesnika i u kom sam upoznala velike ljubavi, u kom sam plakala do urlika, u kom sam ostavila dio sebe a u razmjenu sam dobila neprocjenjive uspomene. One s kojima umireš sa osmijehom. Pokušavam, ali ne ide. U meni zuje misli, cijeli emotivni svemir se pokrenuo.
I dok ovo pišem, oči mi se pune suzama, a usne se razvlače u osmijeh. Suze mi prave spust niz obraze a u glavi odzvanja misao "Srećna sam". Koliko dugo je prošlo od ekstaze radosti u mom tijelu, u duši? Koliko dugo sam bila osiromašena za sreću za koju sam znala da spava u meni a nisam je umjela probuditi? Čini mi se cijeli jedan životni vijek, cijela era postignuća koje nisam osjetila, koja su samo prošla kroz mene a da nisam ni osjetila istinsku radost. Zaista, koliko sam si samo nedostajala. 

Radim sa svom web sajtu (evo i najave izgleda), radim na integraciji ovog bloga u novi svijet, učim i rastem zajedno sa svojim tekstovima. Prošlo je šest godina od prvog posta, vrijeme je da budemo velika djeca, moj blog i ja. Dok sam bila odsutna i dok sam plovila svijetom, u meni je rasla ideja, u meni su rasle želje, gajila sam ih kao omiljeno cvijeće iako sam sigurna da bi ono uvelo, ali evo želje se primile. Gajila sam snove, zaljubila sam se u more Kariba, u ruske bijele noći, eleganciju Finske, mudrost i starost Estonije, zaljubila sam se u čistotu Indije, u oči koje su mi stopala suzama okupala, u usne koje su mi ista ljubila, zaljubila sam se u život i u slobodu koju je V probudio u meni. Koliko je samo ljubavi opisano u ovom blogu, koliko me puta ljubav oživjela i ubila. Ovde su moji nijemi sveedoci koji recituju moje stihove. Ovde sam sve ja. 

Već predugo radim na romanu koji je odraz jednog sasvim običnog života, života koji je svakodnevnica na Balkanu, sanjarim o izdanju, svjesna da će jednom doći vrijeme da ga ugledam u izlogu knjižare. Plašila sam se svojih snova, možda su bili preveliki za moje srce koje nije bilo doraslo željama. Dok mi V nije rekao isto ono što mi je glas rekao u jednom od snova "Tvoje će riječi jednom napraviti čudo". 

Pisanje je nešto što sam oduvijek voljela. Knjige su bile moji najbolji prijatelji i još uvijek su. Nedostajale su mi moje police, i naslovi, miris stranica i šarenilo korica. Nedostajali su mi duhovi koji vire iz tih ispričanih priča, i sopstveni snovi. Snovi koje sam utkala u ove virtuelne riječi i koje sam sanjala na javi posmatrajući San Juan. U meni se rodilo novo proljeće. U meni su procvali snovi koje sam gajila. U meni je uvenuo grm čička i po prvi put u životu osjećam se oslobođeno. Osjećam se istinski sretno. Po prvi put kad pomislim na riječi plačem od sreće jer znam - vrijeme je da napravim moje čudo. 

Po prvi put sam istinski voljena kao što sam maštala da budem. Da zadržim svoja krila slobode a da srce poklonim i pripadam nekom. Po prvi put vjerujem da imati dom ne znači posjedovati list za nekretninu, i da biti bogat ne znači imati konto u banci. Jer V mi je dao dom u svom srcu. Obogatio je moj život svojom vjerom u mene. Po prvi put znam da patnja nema smisla, da nedostajanje ne ubija (iako kreira najljepše stihove), po prvi put ne vodim ratove jer osjećam u sebi da imam sve što želim, da volim sve što jesam. Osjećam da je vrijeme da ove suze sreće utkam u ono što mi najbolje ide od ruke - u riječi. 

Sve je ovo dio puta koji se zove život. A ja se danas ne plašim zveri koje ću, sigurna sam, susresti i s kojima ću se boriti. Ne plašim se jer, možda po prvi put u životu, sam prihvatila sebe onakvu kakva jesam, prihvatila sam da prosto ne želim više biti samo maska za šou pred svijetom, da želim živjeti život po svojim mjerilima. I ne plašim se. Oprostila sam sebi bol i stranputice. Oprostila sam neznanje i suze u kojima sam se kupala. Oprostila sam nepažnju znajući da su sve odluke koje sam donosila bile da bih danas mogla plakati od sreće. Jer vrijeme je za sreću. Vrijeme je za ono što jesam. 

Imam još toliko toga da naučim. Još toliko toga da osjetim. Još toliko riječi će se roditi u ovoj mojoj enciklopediji ludosti, i sigurno će me krila moja povesti u neke nove visine. Ne plašim se pada. Ponekad, i pad bude najljepši let. Jer nisu svi letovi usmjereni ka nebu. Neki nas vode ka zemlji, ka osloncu, ka predahu. Ne plašim se da odrastem sa blogom, da ponudimo ovom svijetu malo više sebe, malo više poezije, malo više ljubavi. Ne plašim se ni biti ovako srećna jer svijetu nedostaje srećnih ljudi. I možda V neće ostati zauvijek sa mnom, možda će se njegova uloga anđela čuvara završiti, ali sigurna sam da će biti najvažniji čovjek mog života. Sanjala sam njegov lik jednom, vidjela sam ga tako jasno da nikad nisam zaboravila. Sad znam i od tog saznanja su suze potekle. Jer vrijeme je za čuda. Ako samo dovoljno jako vjeruješ u njih. 

Osjeti sebe u sebi. Oslušni srce, ne ućutkuj dušu, previše je sputanih srca na svijetu. Oslobodi sebe u sebi!

Friday, December 15, 2017

Putokaz za pravac ka tvojim snovima...


Kažu da je decembar. I kažu da je vrijeme praznika, da je čarobni prah blještavila počeo da se rasipa i da je vrijeme smijeha, i želja, i planova, i dječijih radosti. A šta je sa mojim radostima? Šta je sa mojim pismom Deda Mrazu? Gdje je ono zalutalo? Da li sam ga i napisala... Listam bilješke, i rokovnike, i dok odzvanja Eminem kroz stan shvatam - ja još nisam ništa poželjela.

A i čemu želje?

Da se rasipam njima tako svuda, da ih kačim po drveću i da ih neko skida s neba kao zvijezde. Moje želje su neispričane, i zatvorene u mojim kanjonima, i tek ponekad, kad je oblačno, izviri poneka na površinu zenica. Tek ponekad joj pustim na volju da se razlije i ostvari se. I znam, te želje su dragocjene. Imam sve što poželim, i volim sve što imam, i raduje me činjenica da je moj život neprestano promjenljiv i da ne mogu predvidjeti ništa. Nekad, plašilo me neznanje. Nekad, plašila me promjena. Nekad, plašila sam samu sebe.

Još uvijek nisam podvukla crtu, i nisam izvela nijednu matematičku operaciju nad prethodnom godinom. I nisam napisala listu odluka, ni želja. Još uvijek je deembar. Suv, bez snijega. Čak i on štrajkuje. U dosluhu smo, snijeg i ja. A bila je ovo godina u kojoj sam naučila neke važne stvari. Bila je ovo godina kad sam porasla za jedan pedalj duše i kad sam ugrizla strah za kost. Bila je ovo godina kad sam skočila u nebo, i još uvijek letim, još uvijek maštam. Drogiram se snovima. Na čemu si ti ove zime? 

Ostala sam uskraćena za neke riječi ovog decembra, i nisam još načela paket novih mudrosti. Ali naučila sam koliko je važno ostati vjeran sebi, i koliko je važno vjerovati u svoja krila. Nemoj da pitaš druge za pravac, nemoj da ti oni ukazuju na slobodne puteve i stranputice, da te vode prečicama za Sunovrat. Ne daj. Tvoj kompas je u grudima, i to je jedina mapa koja ti je potrebna da pronađeš put do sebe i od sebe. Daj otkaz, upiši kurs koji želiš, zaljubi se, ne plaši se, pjevaj i uvijek vjeruj. Vjeruj i svojim suzama, i vjeruj kad u noći nema nijednog svica. Ne vidiš ih u svojim zenicama. Vjeruj da nisi rođen za tuđe hirove već za sopstvene snove. Nikad ne odustaj! Nikad! Ne vjeruj kad ti kažu kako je vrijeme da odrasteš, i da bajke ne postoje. Ne vjeruj kad ti kažu kako je smrt kraj svega, i da iza tebe treba da ostane kuća i dvorac, i konto u banci. Ne vjeruj kad ti kažu da moraš da budeš normalan, jer ti imaš svoju definiciju normalnog i ona se uklapa u ludilo.

Nemoj da se plašiš promjene u životu. Nemoj da se plašiš da kažeš ono jebeno NE! i da okreneš leđa. Nemoj da se plašiš osude ljudi koji nisu važni i koje ne poznaješ. Nemoj da vrhunac tvog obrazovanja bude čitanje deklaracije na prašku za veš, i nemoj da vrhunac tvog druženja bude chat. Izađi iz svoje kukuljice, i zagrli svijet. Nemoj da se plašiš da kreneš ka snovima, i nemoj da slušaš kada ti kažu da je u redu da uzmeš kredit u banci. Život, ovakav kakav je, ovakav kakvim ga kreiraš je savršen. Nemoj da te plaše rečenicama da je novac izvor zla i da treba da živiš kao prosjak u pustinji. Novac je samo sredstvo za ludilo. Ali sreća je u tebi. Znam kako to izlizano zvuči, znam kako ti to jadno izgleda, ali zaista je tako. Kad budeš živio u ovom sad trenutku, baš sad, shvatićeš da je život čarobna magija, i da je sve za čim si tragao duboko u tebi već odavno probuđeno. Samo nisi znao put. A rekla sam ti, kompas je u grudima. 

Raduj se, i budi zahvalan što još uvijek dišeš, jer kad pogledaš u fotografije, naći ćeš bar pet ljudi koji ti nedostaju i koji nikad više sa tobom neće dočekati zoru. Zbog njih diši. Neka bar pola udisaja bude za njih. I kad pogledaš vijesti i vidiš kako je svijet otišao dovraga, izađi vani i pogledaj u nebo, ili u zvijezde, stani bosim stopalima na zemlju ili na beton i reci "Hvala!" Hvala za mir, hvala za nebo koje nije izrezbareno granatama, hvala za parče hljeba koje imaš, hvala za gutljaj čiste vode, hvala za osmijeh i hvala što si uopšte živ. Evo baš sad, u ovom trenutku, sklopi oči i udahni, i izgovori tu jednu jedinu čarobnu riječ i osjeti ljubav kako ključa u tebi. 

Hvala za ovih četvrt miliona pregleda! Kažu da nije sve u veličini, ali to je za mene četvrt miliona duša. I cijelo more stihova, i jednog dana, kad sve ovo bude dio neke knjige koju će neko čitati, ja ću možda juriti repove zvijezda i opet, biti zahvalna što sam dotakla bar jednu dušu među ovih četvrt miliona. I još nešto... Ovo nije kraj. Kraj ne postoji. To je samo početak nečeg novog.

Za mene, ni ova godina nema kraj, ovo je jedna uzbudljiva avantura koju sam započela trideset dvije godine ranije i svakog trena sam uživala. Čak i kad je bilo najteže, spoznala sam svoju snagu i shvatila sam da uvijek postoji način za radost, i razlog za sreću. Za ljubav mi nikad nije trebao razlog. A tebi? 

Monday, November 27, 2017

Kad odem...


I tako je završeno. Spakovan život. Šest kartonskih kutija, jedan dnevnik, tri torbe, police za knjige i nekih 175 knjiga kasnije, nalazim se u gnijezdu iz kog sam toliko puta odletjela. Bespovratno. Jurim nekog miša, nesanica me hipnotiše, snijeg je već počeo da pada. Koračam danas, dok mi pahuljice slijeću na nos i trepavice i smijem se, poput djeteta, onog koje odavno ovde ne postoji. Evo me, polupana kao tanjir iz neke ranije epohe, i pomalo izlizana kao nošene čarape. Još uvijek nesvjesna grada, i ulica, i neba pod kojim sam se usidrila na kratko vrijeme. 

Prije nego prigrlim more i nebo, i prije nego ponovo spakujem dio sebe i odnesem ga da se rasipam po svijetu. Da li ikad znaš gdje pripadaš? I možeš li, nakon svega, pripadati jednom mjestu, jednoj ulici? Jesi li stvoren za korinjenje i parenje, ili žudiš kao ja, za nečim većim, za nečim daljim, za nekim prostranstvima i dalekim vjetrovima? 

I slučajno danas, u redu za čekanje, pita me neko meni stran "Odakle si?" a ja, stranac u svom gradu, kažem da ne znam, jer ponkead kako da sam sa svih strana svijeta dospjela u ovu malu zabit. "Ovde sam rođena", odgovorim, i pomislim kako jedna lijepa riječ i jedan pristojan razgovor može da ti pomogne da se pripitomiš. Eto, šta te košta da budeš fin? 

I trudim se, zaista pokušavam da onima oko sebe pružim sve svoje osmijehe, i lijepu riječ, i zaista pokušavam da ova tranzicija bude što bezbolnija za sve nas, ali previše mene je ostalo tamo negdje, i previše sam se navikla na sebe a ovi  moji se odvikli od mene. Nije moje mjesto ovde, u snijegu, u maglovitim večerima i usamljenim danima. Nedostaje mi neki dio sopstva, sigurno ga nisam spakovala, ili se paket izgubio. Poželim da vrisnem, i da kažem da mi treba samo zagrljaj jedan, da mi treba predah, ali umjesto svega spustim trepavice, razmažem šminku i potonem u snove. I njih je izgleda ovaj miš načeo. 

Jedan dio mene je i želio sve ovo, jer predugo sam bila sama, i predugo sam otuđena bez svojih ljudi koji nikad nisu ni znali da su moji, i koji me nikad nisu grlili, ni marili previše za moje snove. I zaista pokušavam, ugrizem se za meso, raskrvarim usne da bih prećutala. Jer nema svrhe da kažem, nema svrhe ni da plačem, nema svrhe ni da kulu od leda napravim tamo gdje je nekad dom bio. Nema svrhe, jer tu samo trnje niklo, i rastinje zaglušilo odaje, i tu samo pritajene sjenke sad obitavaju. Srca su usahla od vjekovne borbe za preživljavanjem, snovi su sahranjeni odavno, i samo se u prošlost ljudi okreću. Ponovo mi je jasno - ja ovde nikad nisam imala dom. 

Jednom, kad svoje snove uhvatim za rep, možda ću poželjeti da premotam fotografije koje su ostale zalijepljena u jednom albumu, u nekoj škrinji, možda ću poželjeti da su uspjeli da me dresiraju kao sav ostali svijet. Jednom, ako ostarim, možda poželim da poljubim ovaj prag sa kojeg ću opet otići. Možda mi srce ostane ispred vrata kao propala čegrtaljka. Danas, još uvijek, ne pripadam ovde. Ako ovakvi ikad mogu da pripadaju jednom gradu. 

Saturday, November 4, 2017

I možda nikad nećeš znati da je kraj samo početak sa drugačijim imenom



Nikad ne možeš znati kad je Poslednja Noć sa Onim Nekim Posebnim. Ona se prikrade nečujno, ne osjetiš je kad ti priđe iza leđa i mučki, gotovo znalački ti kroz leđa izvadi srce. Da se više nikad ne pronađeš. 

Tako je bilo i tada. Jednog maja, osam godina ranije. I onog jednog juna, sad već 15 godina ranije. Bilo je tako i one noći kad sam vidjela MrRight-a. I sve moje Velike Ljubavi tako su se završile. Sa tom Poslednjom Noći koja se mučki prikrada. I neka Prijateljstva su se tako završila. Zauvijek.

Evo, dok ovo pišem moje dvije Mezimice leže pored mene, i neki je kasni sat. I ovo je naša Poslednja Noć. Danas nisam znala da će biti poslednja. Danas još sam vjerovala da ćemo se maziti bar još nekoliko dana, i da će još biti zaštićene u sigurnoj luci moje ljubavi. Danas sam još vjerovala da postoji dovoljno vremena. A nikad ne postoji. Nikad nije dovoljno vremena sa onima koje voliš. 

Kažu – kad nekog voliš oslobodi ga. 

Vidiš, ja sam uvijek i vjerovala da je ljubav sloboda a ne kavez. I sad, dok posmatram njih dvije ušuškne pored mene shvatam koliko je sebično od mene bilo zadržati ih toliko dugo, oduzimati im njihovu slobodu divljaštva. Oduzimati im slobodu da budu ono za šta su genetski predodređene. To je isti onaj osjećaj koji ja imam kad neko pokuša da me strpa u okove, i kaže mi da moram da radim ono što društvo i komšije i rodbina očekuje od mene. Ja sam se za svoju slobodu tako krvavo borila, zašto bih im oduzela pravo na istu? Samo zato jer su mačke, jer su ljubimci, jer su životinje? One su stvorene da budu divlje a mi, ljudi, smo tu onako usput da im damo ljubav i pažnju i hranu i sklonište onda kad one same ne mogu da ga nađu. Kad naiđu ta neka Surova Vremena. 

I po prvi put u životu postaje mi jasno koliko sam sebična bila u svojoj ljubavi prema njima. Jedna od njih me spasila kad mi je sklonište srcu bilo potrebno. Druga me oslobodila. Jer u obje njih sam spakovala komade sebe. U jednoj sam ona ranjiva i uplakana ja, u drugoj sam ona divlja i slobodna ja. I sad, kad provodim Poseldnju Noć sa njima svjesna sam šta znači kad sam pročitala da je sve u životu Dar. Jer ma koliko mi teško pada rastanak, one su me naučile toliko toga. Možda se opet Poslednja Noć prikrala kao lopov, sa namjerom da mi oduzme sjećanje, ali ovaj put sam je osjetila. 

Želim više vremena sa njima. Želim i više vremena sa onima do kojih mi je stalo. Zar ne shvataš? Svaki trenutak je poslednji, i zato mora biti dobro iskorišten. Onako da se ne bi kajao. Onako da ne bi sutra plakao. Da ne bi boljelo. Ma koliko da bih ove šapice zadržala uz sebe, znam, najveći čin ljubavi je da ih oslobodim, da ih pustim da budu to što jesu. Sutra, možda, ako jednom budem imala svoje kloniće, moj naveći dar njima biće upravo to – sloboda. Da budu ono za šta su rođeni. 

Plače mi se. Logično zar ne? Možda će neko reći da sam hladna kad mogu moje ljubimice da pustim iz toplog gnijezda u divljinu. Iako znam da će im biti dobro, biće na sigurnom, dobro zbrinute, i hranjene i biće im toplije nego onima na ulici večeras, ili onima hladnog srca. Vjeruj mi, sebično je uskratiti njima slobodu izbora baš kao što je i ja tako odlučno branim svih ovih godina. Na kraju, one su ipak biće prirode. Kao i ja što sam. Sve manje se puštam među ljude. Sve manje mi nedostaju. Jednim dijelom, kao da sebi dajem tu slobodu. I sebe oslobađam kroz njih dvije. Ato je sve što mi je potrebno. Sloboda da budem. 

Tužna sam. Jesam. Njihova uloga u mom životu je završena. Prisustvovala sam rođenju i ozdravljenju i čudesnom krugu života. Naučile su me toliko toga, onoliko koliko ljudi nikad nisu mogli. Ali vrijeme je. Te proklete Poslednje Noći. Nikad ne znaš kad ti se prikradu kao poslednji minut neke godine. Nikad ne prezdraviš potpuno. Podsjećaju te da iskoristiš svaki trenutak. Jer jedan od njih mora biti poslednji. Kad tad.

Sunday, September 17, 2017

Kad odlučim nekad ponovo biti galeb na obali od soli...


Htjela bih da vrištim. Sve ono neizrečeno, ono što ne umijem da izgovorim dok mi se oblaci spuštaju na glavu i pritiskaju mi ramena i neki napušteni psi me grizu za farmerice i vuku na različite strane. Mjesec mi se nastanio u kosi i zvijezdem i vijenac isplele i ruke zavezale.
Često ponovim da nisam od one berbe kad se ljubav dijelila kao milostinja i da nisam od one sorte kojoj je potreban stalni zagrljaj i utočište. 
Nekad, da, jeste mi bilo potrebno da se oslonim na muškarca, ali posle toliko godina naučila sam se oslanjati na sebe. Znam, reći će ljudi da je to sebično ali ja sam samo pronašla najbolji način da se brinem za sebe u ovom svijetu izokrenutih vrijednosti, političke aktivnosti i naopakog kompasa. U ovom svijetu gdje ljudskost ima granicu i gdje se razmaženi dječaci igraju rata i glume muškarce. Glupi neshvaćeni razmaženi dječaci. 

Ne treba meni heroj, nije mi potrebno spašavanje. Znam, nije to ni malo ženski, ali naučila sam sama da se brinem o sebi. Umijem da otvorim i zatvorim vrata, umijem da zakucam ekser, otvorim teglu, promijenim sijalicu, i okrečim stan. 
Naučila sam i da sama popijem čašu vina kad mi je gušt, i da spavam sama, dijagonalno. 
Vidiš, ne treba mi spašavanje. 
To što znam da živim sama, ne znači da i želim. 
Ja svoj život ne želim da obavijem oko muškarca. Ne želim da mi on bude uslov za sreću. 
Želim biti s nekim zato što ga volim, želim, al ne zato jer ga trebam. Ne zato jer se plašim da ću ostati sama. Ne zbog reprodukcije, jer mi je vrijeme. Ne iz hiljadu razloga koje mi navode i zbog hiljadu pitanja koja me pitaju. Ne. 

Želim biti s nekim jer osjećam da je taj neko onaj ko me upotpunjava, ko me razumije, osjeća. Želim biti s nekim s kim sam srećna, ali svoje ciljeve i svoje želje ne želim praviti oko njega, jer on ne može i ne treba biti moj uslov za ljubav, za život. 
Naučila sam da živim bez onog svog, bez srca i mesa, mogu da živim i bez muškarca. Mogu, ali to ne znači da želim. 
Naučila sam kako da budem jaka. 
Naučila sam da sačuvam svoje srce da ne bude slomljeno, da ne bude povrijeđeno. Naučila sam trikove i izgovore, i sve laži ovog svijeta tako da me nijedna ne može iznenaditi. 
Nekad, mislila sam da trebam biti nečiji centar svijeta, ali danas znam da je to ego, i da su to moji strahovi se hranili. 
Jer može taj Neko da me voli više od neba, ali isto tako mora biti svoj. Mora imati svoje snove koji se ne vrte oko mene. Divno je ako su nam želje iste, i slične, ali divno je i kad možemo postojati posebno, a srca nam biti ujedinjena. 
Ne mora muškarac da me drži za ruku da bih bila njegova. Treba srce da mi sačuva. 
Ne mora da me pazi kao da sam od porcelana, ja sam to odbolovala. Od kamena sam sazdala ovo svoje tijelo, i svoje srce, i naučila sam da budem ekstremno jaka i kad je potrebno, a posebno kad nije. 
Ne mora da bude moj vitez. Ali mora uvijek biti spreman da me uhvati ako odlučim da se raspadnem i budem slaba. 
Ne mora da me čuva u staklenom zvonu, da se plaši da ću da izblijedim na suncu i da se istopim od kiše. 
Ne mora da bije moje bitke, ali more da bude tu kad odlučim da predahnem. 

Ne treba meni heroj, već prijatelj, partner po kazni, ludak neki kamenog srca i somotne duše. 
Jer ne znači meni noć puna strasti ako dušu ne mogu na rane priviti da ozdravim. 
Čemu onda sve to... 

Friday, September 15, 2017

U bjelini svi smo jednaki, svi smo prah postali



Dala sam otkaz.
Napustila sam siguran posao, lijepu platu, i malu kancelariju.
Dala sam otkaz stresu, i nervozi, i negativnoj energiji koja me grizla.
Otkaz neispenjim snovima, neostvarenim željama i umjetnom svjetlu.
Otkaz svakodnevnici, i strahu, i zarobljeništvu.
Otkaz šijuniranju, i zatočenim snovima u maloj staklenoj kutijici. Brižljivo čuvanim i njegovanim.
Obećala sam, tamo u bjelini, obećala sam da neću dozvoliti da mi život prođe a da ga ne osjetim.
Obećala sam da ću da zagrizem u život koliko god je moguće, da ću bar pokušati, jer ima ljudi koji mi nedostaju do bola, a koji nemaju šansu za život.
Nemam alternativu, ni novi plan. Prepuštam se u struje života, i znam, povoljan vjetar će me povesti tamo gdje je najbolje za mene. Vjerujem u to.
Jeste, zvuči kao izlizana priča nekog od ovih modernih učitelja, ali nije... Bar nije izlizana.
Jer vjerujem.
Ubila sam strah. Ubila sam ga vjerujući da život ima neki sjajan plan. Ima neku magiju.
A nije da se nisam plašila. I previše razmišljala. I brinula. Ali čemu sve to.
Bjelina me naučila.
Pokazala mi je put. Jer svi putevi ne vode u Rim. Svi vode u tu istu bjelinu jednog dana. Pitanje je samo šta želiš da pamtiš na kraju - brigu i stres, ili ljubav i osmijehe.
Ja sam odabrala ovo drugo jer dugujem toliko onima koji mi nedostaju, dugujem toliko sebi, svom srcu. Dugujem sebi da budem živa.
Najlakše je biti preplašen. Osušen. Tako živo mrtav. To je najlakše u današnjem vremenu ludila i besmisla. Na mojim mariginama čekaju me snovi. Neostavreni. Neki prerano ugašeni. Kako da ih ne zagrlim? Kao djeca koja stoje ispred izloga radnje sa omiljenim slatkišima. Ne mogu da ih se odreknem. Ne još uvijek. Još u meni ima toliko života za pokušaj, za let, pa makar se sunovratila sa sopstvenih visina.
Ne dam da mi snovi prah postanu. Ne dam da me uguše vulkani problema, da me zatrpaju pepelom, dok se i sama u prah ne pretvorim.
Skočila sam sa litice očekivanja i bacila se u more neizvjesnoti. Isplivati ili potonuti. Ustati, ili se prepustiti mraku i očaju. Dubinama straha.
Ne! Ubila sam strah!
Dala sam mu otkaz!
Šta ti čekaš?

Wednesday, June 7, 2017

Isijeci riječi i udahni sebe u život

Šta radiš kad ti se u život obruši mir? Fizički. A i duševni.
Pobjegneš li? 
Sakriješ li se iza prvog kaktusa i zaliješ li ga svojim strahom? Smiješ li živjeti u miru?
Znaš li uopšte kakvog je ukusa mir koji te prelije kao fina čokoladna glazura, u prvi sumrak?
Smiješ li utonuti u njegove dubine, zaroniti i disati pod vodom sopstvenih bivstvovanja, isplesti pletenice u grivama divljih vila svoje mladosti? 
Smiješ li zbaciti sa sebe ono što te čini savremenim proizvodom, i zakopati stopala u pijesak? 
Bojiš li se živjeti po svojim nametima, ne po tuđim programima? 
Znaš li reći ne?
Ne maskama.
Ne izgovorima. 
Ne lažima.
Ne komšiijama.
Ne mužu. 
Ne ponedeljku.
Ne šefu.
Ne skučenosti.
Ne školjkama i zidovima.
Ne štiklama. 
Ne igrama i taktikama.
Ne lažnom braku.
Znaš li?
Smiješ li reći ne svemu onome što su pokušali da nakaleme na tebe kao da si hibrid njihovih želja i sopstvenih strahova?
Jesu li te uspjeli ukrotiti u paukovu mrežu, staviti novac u ruke, okrenuti te tri puta oko sopstvene ose i srce ti prikovati za petu?
Jesu li te uspjeli gurnuti kroz vrata života i osakatiti dijete koje si bio?
Jesi li se prepustio prljavoj kiši licemjernih suza ljudi koji nariču svakog dana za drugima, osim za sobom? Koji sebe nemaju?
Imaš li se ti? 

Smiješ li se sam pojaviti ispod kišnog oblaka, i osmijehnuti mu se široko?
Ne zgrčeno kao kad zagrizeš krišku luka, već odistinski, široko, iskreno. Sebe upakovati u taj osmijeh.
Smiješ li pružiti ruku svakom ko je traži bez straha da će je zubima odgristi i ponijeti sa sobom?
Usudiš li se voljeti i vjerovati da ljubav postoji i da nije samo čarobni prah iz vilinske priče?
Usudiš li se biti ljubav? 
Ako ne vjeruješ, smiješ li reći da si ikad živio? 
Bio voljen i ostavljen? 
Bio ljut i praštao?
Volio i davao bez veresije?
Znaš li uopšte šta si bio? 
U šta si izdžikljao kao puzavica?
U šta su te upsjeli pretvoriti?

Udahni. Potoni u mir u prvom sumraku. Pogledaj svoju kožu, svoje ruke, svoje prste. Izađi iz zidova, obuci se najljepše, ispleti pletenice i budi žena. 
Stavi šešir na glavu i crvenu leptir mašnu i prošetaj svoju mladost muškarca.
Budi živ. 
Toliko da drugima bude neprijatno što su mrtvi. 
Budi svoj.
Toliko da drugima trnu zubi jer su tuđi.

Tuesday, May 2, 2017

Isprale me suze i ostala je trava, neke ptice i glatki kamen namjesto zenica

Provela sam tri dana uživajući u knjigama (S)Zafona, gutajući jednu priču od 450 stranica u 24h, i prelazeći odmah na sledeći dio. Tri dana u donjem vešu, pospana i opčinjena slobodnim vremenom koje sam posvetila sebi. I ljudima s kojim mi je prijatno pričati iako ne znaju razumjeti moje postupke i stavove koji proizilaze isključivo iz mog samostalnog života. Tri dana slušajući samo muziku od koje mi krv ključa i evo me sada, sa čašom vina i poluotvorenom knjigom "Igra anđela", sa jednom mačkom na terasi, a drugom na krilu, sa blaženim osmijehom na usnama i shvatam...

Slobodna sam. Slobodna od one očajničke potrebe i želje koja me tako dugo progonila. Slobodna od pitanja šta je ispravno a šta pogrešno. Postoji li uopšte nešto takvo? Ko može da mi kaže da je pogrešno to što sam srećna i kad sam sama? Svi biramo svoje. Ko sam ja da sudim drugima na njihovim izborima? Možda je bolesno, možda je očajno, možda je poziv u pomoć... Moji su krici bili takvi. Moje su stranputice bile samo pokušaji pronalaženja sebe ili bar ostataka koji su se krunili od mene dok sam koračala putevima. Možda su bile greške, možda su bile prave stvari. Sad je to samo dobra priča za logorsku vatru srca. 

Danas, posle ovog mini odmora, mogu da kažem da nisam mislila na Procjenitelja. Ni na potrebu da me neko razumije, ovakvu zapetljanu da me odmrsi, ni da saosjeća sa mojom patetikom dok se i sam u nju ne pretvori. Možda je zbog sunca koje je cijela tri dana vodilo ljubav sa mojom kožom. Ko zna, ali možda sam konačno sazrela i procvjetala u ovom maju koji je mnogima samo usamljeni potez četkice na platnu vremena. Možda je neki cvijet mog kaktusa procvjetao. Maslačak odnio neke želje. Zar je i važno? Šta tebe pokreće? Šta tebe ispunjava? Da li smiješ biti sam? Tri dana, sam sa sobom, sa svojim zidovima u svojoj samici, u svojoj tvrđavi. Smiješ li se pogledati u ogledalo i konačno vidjeti avet koja te posmatra sa druge strane. Smiješ li joj reći da ide?

Usudila sam se. Ne pitaj me kako, ne znam. Vidjela sam sebe, sa srcem krvavim pod nogama dok mi drugo niče u grudima. I znala sam - koliko god puta ga istrgla iz grudi, koliko god puta ljudske zvijeri nahranila sa njim, meni će uvijek novo srce nići. Jer sam čovjek. Jer vjerujem. Jer volim. I ne plašim se više. 

Shvatila sam da se ne plašim ćutanja telefona, ni praznog dlana ruke, ni praznog mjesta pored mene u bioskopu. Ne plaše me predrasude onih kojima se tijelo pretvorilo u namještaj, i kojima je život samo obaveza, robovanje kreditima i bankama. Ja sam svoj život pretvorila u let. Ne plaši me samoća, ona nije simbol za tugu. Treba biti hrabar pa biti srećan sa sobom. 

Nisam nigdje putovala u ova tri dana osim u maštu. A i to je neki put. Bila sam u zagrljajima sa svojim emocijama. tražila sam ih po hridima koje su se obrušile na mene. Mislila sam da sam i ja izgorela i nestala poput prvomajskih vatri. Ali ako i jesam bila pepeo, iz njega sam se opet rodila i nisam se ni jednog trenutka uplašila zidova oko sebe. Nisam ih ni srušila, jer to je moje utočište. Mjesto na kom mogu ostati danima u donjem vešu i rasute kose poput behara na travi. Tu mogu da se okupam u svojoj soli, da istrljam sve te rane koje su boljele, da zagladim ožiljke i onda opet da poletim. Smiješ li ti skinuti maske? Smiješ li reći da se ne plašiš? Priznajem, ostali su tragovi straha po ćoškovima i još uvijek mašem metlom ka njima i plašim ih, polivam ih nekom vodom nad kojom sam izgovorila bajalicu i nasmijala se iznad nje. Možda se uplaše ti miševi moje slabosti i pobjegnu. Nisam nikad odustala od borbe sa sobom. Jesi li se ti predao? Posustaješ li? Gdje si se tješio ovih dana?

Friday, February 3, 2017

Siba me nebo bicem oluje, al' jos se ne dam i jos me ima

Nema većeg ni boljeg učitelja od života i životnih prilika. Velika većina stvari je posledica mojih izbora i mojih odluka. Ono što su roditelji odabrali za mene ne mora biti moj put. Nikad i nije bio. Ispunila sam njihove želje, osim one da se srećno udam i svijem gnijezdo, ali sve ostale jesam. Bila sam odličan đak, student generacije, samostalna žena, nezavisna, voljela i bila voljena, pomogla koliko sam umjela i nikad nisam okrenula leđa kad je bilo potrebno. Sve ostalo sam sama odabrala da uradim i budem. 

Kad dođeš na ovaj svijet sve čemu te uče jesu bajke Andersena. Učiš da čitaš i pišeš, da računaš, učiš istoriju, geografiju, biologiju... Ali ipak tvrdim da je život najbolji učitelj. Jer on nije poput bajki. Sami učimo kako se grade prijateljstva, mnoga i sami srušimo. Sami učimo kako se voli, i kako se gubi. Ne mogu nas naučiti kako se liječi slomljeno srce. Kažu svi da treba vremena za to, ali nije tačno, i oni to znaju. To je samo utješna misao i nada, nada da će sutra biti bolje i manje će boljeti. Slomljeno srce se liječi ljubavlju i to je za mene, jedina istina. Dok ne naučiš da na ovom svijetu niko nema posjedovni list na tvoje srce, i da niko nikom ne može pripadati potpuno. Dok ne naučiš da moraš prvo biti svoj, pa onda tuđi. Dok ne naučiš da se srce ne može slomiti, da je ono stvoreno da se daje, da je to nepresušni izvor radosti jer samo dok dajemo ljubav možemo je i dobiti. Nije važno da li je poklanjaš mački, djetetu, roditeljima, partneru/ki... To je ljubav. To se voli. To se daje. sa njom se razbacuje kao da imaš milion dolara. 

Razočarenja bole. Očekivanja koja se nisu ostvarila. Ali odakle mi pravo da išta očekujem od drugih ljudi? Zašto bih očekivala? Ljudi su onakvi kakvi jesu i moja očekivanja ih neće učiniti boljim ni gorim. Zato sam prestala očekivati da budu fer, da budu iskreni, da budu ovakvi ili onakvi. Prihavtam ih onakve kakvi jesu i jedino što mogu očekivati je da me pozitivno iznenade. Sve ostalo je već viđeno. Svako ima vremenski ograničenu ulogu u mom životu i kad tad, to vrijeme će isteći. Čak i moje vrijeme sa mnom ističe. 

Nisu nas učili ni kako da živiš sam. Bar mene nisu. Učila sam sama. Ne zato jer sam željela biti samostalna i otrgnuta iz sigurnog gdnijezda. Ne zato jer sam bila buntovnik. To je bio jedini izbor koji sam imala. I više puta sam bila gladna nego sita, i više puta su mi noge bile mokre od kiše jer mi čizme propuštaju, i više puta mi je bilo hladno, i nisam imala novca, ali sam istrajala u svemu tome. Tako me život učio. To su bile lekcije za koje me niko nije mogao spremiti unaprijed. Toga nema u bajkama. Meni nije servirano ništa na porcelanskim tanjirima, nije mi poklonjen auto za rođendan, ni stan, ni zlatni lanac. I ponosna sam na to, jer danas sam ono što jesam zbog svih ne-poklona. 

Dok sam bila dijete svaku moju bolest je mama sa mnom preležala. Ona mi je skidala temperaturu rakijom i oblogama, ona mi je donosila da jedem kad sam ležala u bolnici, i ona je plakala za mnom kad sam ostajala na odeljenju KBC. Kad sam ostala sama u tuđem gradu, sama sam stavljala obloge za temperaturu, i niko me nije vodio u hitnu. Brinula sam i kad sam bila na operacijama i kad sam bila ozbiljnije bolesna. I tad me život učio da slušam svoje tijelo, da ga pazim jer to je jedina zemlja u kojoj živim i koju posjedujem. Učio me da donosim zdravije odluke i da se nikad ne predam. Danas živim sa dijagnozama, i prkosim im svakog dana. 

Ostala sam željna roditelja, i njihove pažnje. I sestre i njenog sina. I možda nekih prijatelja koji su ostali iza mene. Ostala sam uskraćena za mnoga prijateljstva jer mi je bilo važnije da imam hranu za mačke nego novac za izalzak u klub, i bilo mi je važnije da platim račune nego garderobu, ali hej... To me život učio kako da cijenim ljude zbog onog što jesu a ne zbog onog što imaju. Ostala sam uskraćena za porodična okupljanja, rođendane i Bajrame, za iftare i obilazak prijatelja za Božić, ali to me život učio da oni koje voliš uvijek stanuju u tebi. Uvijek su sa tobom. I svaki trenutak koji provedeš s njima je važniji od bilo kakvog površnog poznanstva u klubu. 

Mrzila sam kako su ljudi, pa i oni najbliži srcu, često bili nepravedni prema meni. Mrzila sam njihove postupke, mnoge od njih nisam dugo vidjela, ali nikad nisam mrzila ljude, samo ono što su uradili. Njih sam voljela. Uvijek ću ih voljeti, jer iako postupci govore mnogo o čovjeku, možda nisu imali drugog izbora, možda su uradili najbolje što su znali, voljeli me najjače što su umjeli, dali ono koliko su imali pa čak i ako je to bilo ništa. Život mi je dao mngo više tim iskustvom. Naučio me da ljude voliš onakve kakvi jesu, sa manama i vrlinama jer samo takvi su savršeni. 

Jedan mi je čovjek rekao "Ti si sigurno najvoljenije biće" a nije znao ništa o meni. Nije znao koliko sam ostala željna tišine i zagrljaja, i koliko je riječi neizgovoreno u meni. Nije znao da sam nekad davno provela mjesec dana u hladnoj podnastarskoj sobi, i da sam mogla da imam samo jedan obrok dnevno, nije znao ni kako su me ostavljali samu, ni kako sam više gledala u leđa nego u lica ljudi koje sam voljela. Nije znao, i još uvijek ne zna toliko toga, ali hej... To me život učio kako da budem jaka, i kako da ostanem da stojim na nogama kad su bure oko mene. Naučio me da je snaga u meni samoj i da ne moram da se držim za vlati trave. Naučio me da se ne plašim samoće ni usamljenosti. A taj čovjek to nikad nije naučio. 

Mene nisu nikad naučili kako da oprostim. Sebi. Drugima je lako. Trebalo mi je tako dugo da shvatim da moje greške to nisu nikad bile, da shvatim da sam i sama čovjek, žena, krhko lomljivo ljudisko biće i da uopšte nije važno da razumijem zašto se nešto dešava pod zvijezdama. Ne moram da znam kad će se nešto desiti, ni zašto će se desiti... To me život učio da uživam u svim trenucima koje odlučim proživjeti, da radim ono što me čini srećnom jer ta sreća je važnija od bilo kojih čizmica koje ne puštaju vodu. Učio me da haljine ne čuvam za specijalne prilike, i da flašu vina ne čuvam za rođenje sina koji se možda nikad neće roditi. 

Život je sam po sebi magija, i bajka. Ako odlučiš tako gledati na njega. Ako shvatiš da nikom ne trebaš učiniti loše, ni psu na ulici ako mu možeš pomoći, a ne čovjeku. Život je predivno putovanje u kojem ne vrijedi gledati saobraćajne znake i pratiti logiku. Prati onaj kompas u grudima, želi i maštaj, i živi. U svakom trenutku, koliko god je moguće, samo budi živ. Ne može ti niko reći koji je pravi način, to moraš sam da odabereš, ali mogu ti dati jedan savjet - uvijek se odluči za ljubav! 

Wednesday, October 5, 2016

10 načina da budeš srećan

Sreća. Jedna riječ. Gramatička jednina. Životna pregršt. Jednostavna stvar. Možda ti zvuči suludo, meni zvuči sjajno. Suludo je što postoje ratovi, i izbjeglice, i suludo je što se u Kini jedu žive bebe miševa, ali sreća... Sreća je toliko jednostavna da je svako može imati. Evo otkriću ti par načina, pokušaj i reci da griješim. Ne moraš ići ovim redosledom naravno.

NAČIN 1
Ako ne vodiš mnogo računa o ishrani, onda je to bar jednostavno. Pojedeš svoj omiljeni kolač, ili čokoladu. Uhhh, već mi miriše Sacher torta sa jednom kuglom sladoleda od vanile. Još ako neko izmisli vegansku verziju bila bih jako sretna i zahvalna. 

NAČIN 2
Znaš kako svi u porodici imamo bar neko malo stvorenje, koje guguče, bebeće, miriše bebasto, mazi se kad priča i ima najdivniji osmijeh. Zagrli to malo klupko i udahni u sebe sve što možeš. Pa kud ćeš ljepše i srećnije. 

NAČIN 3
Napuniš kadu, dodaš omiljenu kupku, svijeće upališ na najjače, pusti muziku i popij čašu vina. Uhhhh sva napetost izađe iz tebe u vodu, pustiš da oteče niz slivnik i to je to. Ostaneš potpuno čist i srećan. 

NAČIN 4
Usvoji mačku. Znam, mačke grebu po stvarima, kače se na zavjese, ostavljaju dlake... Ali svejedno, usvoji mačku jer ništa ti neće izmamiti osmijeh kao mačija logika. Jeste, možda ćeš biti nervozan kad te probudi u pola noći ali onda zavuče njuškicu pod tvoj vrat, počne da prede i ne možeš da odoliš. Mačke su jednostavno sreća. 

NAČIN 5
Čitaj. Lijepe stvari. Lijepe knjige. Kupi sebi neku od ovih modernih bojanki i okušaj se u tome. Možda ne voliš čitanje i nisi fan knjiga ali one smiruju i vode te u neki drugi svijet gdje možeš da proživiš potpuno novi život, i da osjetiš neke neobične stvari ako dozvoliš.

NAČIN 6
Ako nisi fan knjiga, i ako te to zamara onda pusti muziku, svoju neku dobru stvar i pleši. Raspleši se po sobi, po kući po balkonu, briga te za tmurno nebo, i sve ostale "probleme" koji zaista ne postoje. Ostavi mrgodnog šefa u zadnju fioku, i prazan novčanik, i pleši. Jer znaš, još uvijek nije zabranjeno biti srećan.

NAČIN 7 
Nedostatak novca uvijek je frustracija. I kako da budeš srećan kad ne možeš da kupiš najnoviji telefon, novo auto i patike? Kako da budeš srećan kad ti je neko bolestan? Lako. Znaš ono kad se kupi teglica meda pa je otvoriš pa onaj med curi i razliva se. Svi u sebi nosimo teglicu meda. Sreća je ako je pronađeš i pustiš da med curi. Na sve strane. Iz svake tvoje pore. Jer sve te stvari nisu sreća. Jer bolest, svaka bolest može da se izliječi, prosto vjerujem u to. Sigurna sam da veliki broj bolesti ne bi ni postojao kad bi vodili računa više šta jedemo i kad bi vodili računa da usrećimo sebe, a ne ludog šefa. 

NAČIN 8
Maštaj. Iako je sistem potpuno lud, na maštu nam još niko nije udario porez i zato maštaj. Vidi, život je čudo, splet maslačkovih latica ukrštenih sa osmijehom. maštaj da možeš sve što želiš, maštaj ljubav, maštaj do besvijesti i raduj se kao dijete. Budi zapravo jedno veliko dijete koje niko ne može da rastuži jer je srećno i musavo od čokolade. Joj, pa ja ne mogu prestati biti curica u plavoj haljinici zamazanoj od jagoda. 

NAČIN 9
Znam, roditelji nas znaju iznervirati svojim nerazumijevanjem, i kritikama, i ograničenjima, ali oni su jedini koji bi svoj život dali za tvoj, i to mislim doslovno. Zar nije sreća imati nekog ko te toliko voli? Zagrli ih bar jednom dnevno.

NAČIN 10
Bilo koji način da izabereš, ponavljaj ga svaki dan, što češće možeš. 

Eto, toliko od mene. Sad idem, javili su mi da lubenice cvjetaju na raskršću, pa ne želim propustiti taj prizor. :) 

Monday, October 3, 2016

Jer zaslužili smo let među zvijezdama. Možda i biti zvijezde.

Otkriću ti nešto potpuno lično o meni, nešto što mislim da nisam nikom rekla nikada. Činjenica je da sam osjećala da sam drugačija od svojih vršnjaka. To ne možemo poreći. I sigurno je da postoji razlog za to. Osim te činjenice i one da sam veoma rano naučila da čitam i pišem, da volim knjige i učenje (da, da, možeš reći na to šta želiš), ima još nešto. Ne znam kako ti, al ja sam se oduvijek pitala zašto sam ja baš to što jesam, zašto sam rođena baš tu gdje jesam. U prethodnim godinama nisam ni pokušavala da nađem odgovore na ta pitanja. Nekako sa odrastanjem sam prestala i da se pitam. 

Sve dok nisam se susrela prvi put sa meditacijom. Sve dok nisam počela više da radim na sebi. Sve dok nisam počela da otkrivan tajne lavirinte sopstvene duše. Sve dok nisam shvatila da sam slobodna i dok nisam skinula maske sa sebe i ostala svoja. I neću reći da je bilo lako. Ni malo nije bilo jednostavno jer skinuti maske znači ostati sam i go; znači biti izložen, ali ne onako golotinjski, pornografski, životinjski. Znači biti izvrnut naopako tako da ti srce kuce spolja. Odmah ispod revera. Znači biti izložen tuđim osudama i ne mariti za njih, već prkosno gledati dalje u sebe, i oprostiti. Možda je ključno da naglasim oprostiti. Jer to je i najteže. Moraš biti sposoban da svoje greške sagledaš kao lekcije, i da oprostiš sebi prvo, najprvo. Moraš oprostiti roditeljima jer oni su te odgajali kao svoje sobno cvijeće. Moji nisu očekivali da ću se ja ovako otisnuti od sebe, od svijeta, od njih. Oni su uradili najbolje što su mogli sa sredstvima koja su imali, sa srcem koje su njima zagadili, sa ljubavlju koju su oni imali. Morate im oprostiti jer oni nisu znali bolje, nisu umjeli. Moraš oprostiti promašenim vezama, jer nisu promašene. One su te učile kako se voli, šta želiš, kako se ljubi, kako se predaje, kako se plače, kako se svršava, kako se do neba diže i do bola korača. Nisu to promašene ljubavi, jer ljubav - ona ne može biti promašena nikad. Ona je uvijek prava. 

Na kraju, moraš oprostiti svima koji će te možda odbaciti jer te neće razumjeti. Ja sam zbog svoje slobode izgubila dosta prijatelja. Kao kad ti ključ ispadne iz džepa ili dugme sa košulje. To nekako tako ide, ispadne, zagubi se, i nikad ga ne nađeš. Neke ljude ne treba ni tražiti. Jer ako ne može da te prihvati slobodnog, srećnog i ljubavlju popunjenog poput balona, onda te nije ni vrijedan. Ali ti svejedno oprosti. Vidiš? Nije baš tako lako. 

Naučila sam još da vjerujem u čuda. U bajke. Zapravo, u njih nikad nisam prestala da vjerujem. Samo zato jer ih nema na Balkanu ne znači da ne postoje. Odbacila sam sujevjerja, crne i neparne dane, i prigrlila sebe. Odbacila sam mozak, odšarafila ga, i pljaaassss. U more ajkulama. Ostavila sam samo onoliko koliko mi je potrebno da budem ja. Svjesna sebe. Srce se broji. Na njega se oslanjam. Njemu samo vjerujem. Ne analiziram, ne patetišem, ali beskrajno volim. I shavatila sam da sam ja baš ja zbog svog srca. U školi mora postojati predmet "Slušaj svoje srce", djeci se ne smije dozvoliti da odrastu, i ljudima se ne treba zabraniti da vole. Jer ponašaju se kao da je zabranjeno. Kao da je ljubav jeres. Ja zbog srca i pišem. Ono piše, ne ja. Vidiš, srce zna da priča.

Naučila sam da kažem Ne. Svima koji zasluže. Svemu što mi nije po volji. I ne bojim se jer ljudi nisu navikli na odbijanje. Nisu navikli da svoje osjećaje stave ispred osjećaja drugih. Nisu navikli da se bore za svoje snove, za svoje želje. Nisu navikli da im neko priča drugačije. Ja eto, nikako da se uklopim sa većinom. Nikad nisam ni mogla. Oduvijek sam štrčala, a tek sam shvatila zašto. Jer sam stvorena za nešto više od pukog preživljavanja, stvorena sam za više nego da budem samo neko ko dočekuje i ispraća, neko ko svima udovoljava a sebe ne pazi, stvorena sam za nebo, za let, za ljubav. Stvorena sam da volim, sve i onog nekog posebnog. Stvorena sam za najdivnije što život može da pruži. I ti si isto tako, samo su te zatrovali, izlili su naftu svojih nezadovoljstava u tvoje srce i tako ti osujetili let. Osjekli su ti krila, zalijepili ti etikete i deklaracije, i tako, ti danas ne vjeruješ u sebe, ni u ljubav, ni u sreću, ni u čuda. Ne vjeruješ ni meni. 

Padam ja još uvijek. Još nisam naučila balansirati u ovom svijetu i među svojim snovima, ali učim. Još nisam naučila biti dio ljudskog mozaika na pozornici ovog izlizanog grada, ispranog kišama i ljuskim suzama. Ali učim. Učim biti slobodna i vjerujem, cijelim svojim bićem vjerujem da zaslužujem svijet. Neki moj. Zvijezde s neba. Jednog dana jedna od njih zvaće se imenom koje ja odredim. Vidjećeš. Poželjećeš isto. 


Saturday, September 24, 2016

Jer moja sloboda nema cijenu. Jer moj život je moj izbor!

Ne bavim se više politikom. Kažem "više" jer sam odavno vidjela da nema smisla boriti se za tuđe bankovne računei nekretnine. Nema smisla boriti se za tuđe ideje i vojevati tuđe ratove i slaviti tuđe pobjede. Kako ti može imati smisla da staneš uz tamo neke ljude koji su nam nametnuli toliko podjela da više ne znamo ni ko smo. Kako ti može imati smisla da biraš između dva, tri ili pet zlih aždajinih glava? 

Po rođenju nam nameću pravila. Nameću nam svoje odluke. Nameću nam svoje stavove, ideje, roditelji nam nameću svoje neostvarene želje, uslovljavaju nas i odlučuju šta je dobro za nas, u koju školu ćemo ići, koju boju ćemo voljeti, koju hranu ćemo jesti... U školi u naše ime odlučuju koje predmete ćemo učiti, kako će nas ocjenjivati, dijele nas na dječake i djevojčice, na visoke i niske, na one koji ljepše pišu, brže čitaju... Cijeli naš život nas dijele. Tako nas je i politika podijelila. Ovi sa zlatnim diplomama koje im služe kao ukras na zidu biraju kakav život mi zaslužujemo, a potajno osuđuju svaku istinu i svaku kreativnost, i svaki napredak. Podijelila nas je na pripadnike partija, na pripadnike država, religije su nas podijelile na vjerovanja. Svi nam govore da mo slobodni, a u stvari smo robovi njihovih ideja i njihovih odluka. I kako ti može imati smisla? 

Ima li smisla što magistri mikrobiologije prodaju papriku na pijacu, i što je djeci ukinut dječiji dodatak, i što su penzije jedva dovoljne za preživjeti a kamoli za život? 
Ima li ti smisla što oni koji najviše buču i riču iz dana u dan se sve više bogate, a vi ni posao nemate jer svaki pokušaj još na šalteru umire? 
Ima li smisla što ideš i skupljaš glasove za neku partiju, dok tvoja prva komšinica skuplja novac za svoje dijete jer ne može da plati liječenje u sistemu koji si izabrao? 
Ima li smisla što profesor vozi taksi, i što student jedan sendvič dijeli na četiri dana jer je morao platiti semestar, a njegovi ne mogi da mu pomognu, a on ne može da zaradi dovoljno jer mora  spavati, bar tri sata? 
Ima li smisla što djeca u školama znaju koje su partije na izbornoj listi a ne znaju ko je bio Ivo Andrić? 
Ima li smisla što tržaiš način da odeš iz svoje zemlje jer si vjerovao da sistem zna šta je bolje za tebe? 
Ima li smisla što mladost trošiš na politiku i dobijaš izbore a vlast i dalje ostaje u rukama ovih "koji znaju šta je bolje"? 

Sve smo naučili a zaboravili smo kako je biti čovjek. Podijelili smo se na toliko dijelova da smo zaboravili biti cjelina. Nacrtali sugranice na kartama podijelili teritorije, ljude, jezike, vjerovanja, sve su podijelili i rasparčali "ti što zanju bolje" a mi mo ostali zarobljeni, bezlični, osakaćeni za srce, za dušu, za ljubav. Uslovljavaju te koga možeš oženiti, kome djecu roditi, gdje možeš raditi, određuju ti koliku penziju možeš imati, koliku platu, i ti pristaješ. Na sve pristaješ jer šta biradio kad bi bnio lobodan? Bio bi ljuštura jer ne znaš ko si. 

Ja sam sebe pronašla u riječima, u stihovima, u pisanju i svom svijetu. Ja sam svoj smisao našla i zato kažem da sam slobodna. Jer moja religija je ljubav. Jer moja politička partija je sloboda. I ne može meni niko ne može da kaže kako ću da živim, gdje da idem i u šta da vjerujem. To je jedino za šta se mogu boriti. Za svoju slobodu da stvaram, da širim ljubav, da budem ljubav.

Saturday, September 17, 2016

Jos uvek lutam, gde je kraj puta pamte me mnoge provincijske pruge

Volim da šetam. Kiša, snijeg, tropsko sunce. Ne marim. Volim da šetam. Nikad nsiam razumjela zašto, ali eto... Trapava sam, sapletem se nekad o svoja stopala. To sam ja. Takva sam. Volim i planinariti mada ne idem često u takve pohode. Ima nešto u tome, znaš, pješačenju. Posebno kad ti se noge "okamene" pa svaki mišić treperi. Ne znam, volim to. 

Nisam nikad naučila da vozim bicikl. Željela bih, ali eto nisam. Zato jer sam pala dva puta dok sam pokušavala, i niko se nije dovoljno potrudio da me nauči i da mi kaže da moram biti uporna, da je život takav, da uvijek ima padova i ogrebanih koljena. Ne, ja sam odustala, i pustili su me da odustanem. Uvijek su me puštali. Niko nije pitao zašto. Danas, znam da uvijek moram ustati, i da uvijek moram ići dalje. Ne zato što moram, nego zato što je život takav. Avantura. Ljepota. Planinarenje. Možda ću naučiti da vozim bicikl. Nekad. 

Ni rolere nisam nikad vozila. Nisam ih nikad ni imala. Nisam ih ni željela. Ni danas ih ne volim. 

Nisam voljela ni auto da vozim. Ali sam naučila. Mama otišla, uplatila vozački i rekla "Od sutra ideš na časove". Ona je željela da nauči, ali nikad nije, pa onda hajde da ja ispunim želju. Roditeljske ambicije u očima djeteta. Tako to ide. Nego, naučila sam. Položila sam. I poslednji put sam sjela za volan 2009.god. Nije da nisam imala prilike, iako nemam svoj automobil. Ali nije me privlačilo. Dok se nisam zaljubila u Minija. Da, znam, šmekerica. Pola svijeta je poludjelo za njim. Ali ja nisam luda. Ja sam prosto zaljubljena u njega. 

Skoro svaki dan prolazim pored salona. Gledam ga onako prćastog kroz izlog i čak sam bila tamo i njuškala oko njega, i pitali su me hoću li da uđem, da sjednem za volan. "Ne želite vi to da mi ponudite. Morali bi da me sastružete špatlicom sa sjedišta, jer ako nekad sjednem u Minija, nikad više neću izaći" - to je bio moj odgovor. Mini je ličnost. Isti je kao ja. Sav guzat, i prćast, i okat, i pretrapavo sladak. Perfektan za mene. I malo skup za mene. Ali to ne znači da ne mogu biti i dalje zaljubljena u njega. Ne znam mnogo o njemu, ne znam sve karakteristike, ne moram ni da znam. Osjećam ga. Miriše mi svaki dan. Sav onako crven, i plav, i žut, i ljubičanstveno šaren. Kreiran po mojoj mjeri. Po mjeri sanjara, avanturiste, i zaljubljenika u život. U vazduh. To je Mini. Moj savršen par. 

Ne posjedujem automobil, svuda idem pješke, ali to samo iz jednog razloga. Kad budem vozila i posjedovala autić, biće to Mini. Jer sebe vidim samo uz njega. Na putu oko svijeta, ili bar po Evropi. Pristaću i na Balkan ali samo sa njim. Skup je kao i ja. Već sam pisala o tome. Samo brendirani zagrljaji, i original poljupci. Samo najbolje zvijezde i mjesečev sjaj. I Mini. Ja i on. Ljudi se vezuju za automobile, za svoje stvari, ali ih ne doživljavaju. Ja nisam materijalista, meni novi trosjed i Samsung tv ne znače ništa. Ali Mini... Mini nije stvar. Mini je ličnost. Moja ličnost. I na manje ne pristajem. Onako skockan, ćoškast i predivan. Poput života. Poput ljubavi. 

Da, to je Mini. Život. Ljubav. 

Wednesday, September 7, 2016

Od svih vrsta na zemlji čovjek je jedino svjesno stvoreno oružje

Cijeli dan sam pod utiscima, i jednostavno imam roj misli ukorijenjenih u glavi. Moram im počupati korijene. Ovaj tekst posvećujem nama ljudima. Nama životinjama sposobnim da uništavamo. Eto jer nam se može. I ako bar jedan život promijenim ovako - onda sam uspjela. Ako bar neko podijeli dalje - uspjela sam. Zamislila sam te. Ovaj tekst je glas onih koji ne znaju da pričaju!

Moj život se mijenjao uglavnom postepeno. Sa treningom sam počela da mijenjam ishranu. Kažu - toliko i toliko proteina, toliko UH, voće zaboravi, šećer i slatko zaboravi. Trudila sam se. Zaista jesam. I uspjela sam da postignem rezultate koje sam ciljala. Sve dok jednostavno nisam počela da se osjećam loše kad spremam piletinu. Kad vidim svu onu vodu u tiganju. Smetao mi je miris. Prerađevine nisam konzumirala već par godina unazad, kao ni gazirano i industrijski proizvedeno piće. Dugo sam čitala, istraživala i razmišljala o vegeterijanstvu. Odlučila sam se da pokušam, bar mjesec dana bez mesa. Da samo malo očistim organizam. Uspjela sam, Mjesec po mjesec, evo više od pola godine.

Danas sam odgledala video koji me samo poveo da se dublje zamislim i da odem još jedan korak dalje. Da postanem vegan. Lagaću ako kažem da je lako. Lagaću ako kažem da je isključivo zbog zdravlja. Da, istina je, biću zdravija, ali još snažnija istina je da ne želim da učestvujem u masovnom ubistvu i nasilju. Nemam ja prava na to. Jednostavno odustajem.
Od rođenja nam nameću pravila i moranja. Od rođenja se vrši masovno baštovanstvo nad našim mozgovima. Odrede ti ime, odrede ti religiju, odrede ti školu, odrede ti društvo, i kažu ti da moraš da jedeš meso i piješ mlijeko krave ili koze. Ne kažu ti da si ubica. Kažu ti da si mesožder. A kako to molim te? Vršena su istraživanja i neću mnogo da tupim o tome, imaš sve na netu, ali čovjekov organizam i tijelo i sistem za varenje i žvakanje jednostavno nije stvoreno za meso. Ako smo zaista mesožderi, ako je to genetika ili nagon ili šta već, stavi ispred djeteta od dvije godine malog bijelog zeca ili pile. Šta misliš, hoće li ga pojesti? Pa nije to hrana budalo! Isto to stavi ispred vuka od dvije godine. Šta misliš hoće li se vuk igrati sa zecom? Još nešto važno. Mesožder ne može da ima začepljene vene. Naučna činjenica. Gdje si čuo/la da vuk umire od zakrčenja vena? Ili lav? Samo čovjek. Zato jer nije mesožder. 

Sledeća važna stavka jeste mlijeko krave/koze/ovce/mačke/kamile/pacova... Kad se rodimo pijemo majčino mlijeko. Ljudsko. Prilagođeno i savršeno naše. Tele pije mlijeko krave. Jare mlijeko koze. Jagnje mlijeko ovce. Ne piju ljudsko mlijeko. Zašto bi mi pili njihovo? Zbog kalcijuma? Pogrešno! Ako pijemo toliko mlijeka i jedemo toliko sira i pavlake kako je moguće da uopšte postoje suplementi kalcijuma. Šta će nam? Zato jer proces varenja mesa izvlači kalcijum iz naših kostiju i normalno da nam treba suplementacija. A da ne pričam o tome da mi ne možemo da svarimo ni laktozu, I da li ste se ikad zapitali šta te jadne krave na farmama proživljavaju? I meni je bilo teško da se odreknem tog divnog ukusa sira. Ali znaš li kako je kravi da se odrekne svog teleta? Jer mora. Jer ako tele pije mlijeko onda ti nećeš. I zato se tele odvaja od majke. Šta misliš da neko tvoje mladunče odvojiod tebe. Reći ćeš da nije isto. Po čemu? Jer to je krava, a šta si ti? Jer ti si majka a šta je ona? Ti imaš srce a ona - šta? 

Čovjek je stvorenje koje je uspjelo da uništi mnogo šta na planeti. Nemamo saosjećanja, samo grabimo, nemamo zahvalnosti, gazimo ispred sebe i ne gledamo preko čije krvi ćemo ići. Udaramo i lomimo slabije od nas, šutamo mačke i pse, i onda posle nekog vremena kad nas nešto loše nađe pitamo se - šta smo zgriješili. Pse i mačke tretiramo kao ljubimce a ubijamo krave i zečeve i patke. U čemu je razlika? Djeca su naučena na brzu hranu, naučena su na vještačke ukuse, naučena su na kroasane iz kesice, burgere i slaninu. Zašto im ne pokažete kako se dobija burger? Kako se dobija ta slasna mesna poslastica koju tako volite? Zašto im ne pokažete kako se pravi pašteta? Zato jer je neko vama usadio u glavu da je meso čovjeku potrebno. Da ti je mlijeko potrebno. Naravno da je potrerbno. Usadili su ti to doktori, i farmaceuti čija industrija cvjeta zbog takvih ljudi. Zbog ljudi čiji sam dio bila i ja. Ali odbijam. Ne želim više. Ne želim biti uzrok ubistva. Nikad nije kasno za promjenu. 

Ima toliko literature na internetu, danas nam je znanje dostupno u svim oblicima. Samo treba da slediš logične informacije. Samo treba da shvatiš koliko mesa treba da se nahrani ljudska populacija, a koliko bi nam trebalo paradajza, i krastavca, i kupusa i kelja. Da li zaista znaš da se veganskom ishranom možeš izliječiti? Ja nisam bila bolesna cijele godine, moja hronična dijagnoza bubrega više nije hronična. Moja koža je drugačija, moja kosa se još oporavlja, imam sve zube svoje, čak i umnjake, i osjećam se sjajno. Zdravo. Spavam i treniram. Srećna sam. I želim samo da i ti razmisliš. 

Želim samo da pokušaš da razumiješ da ovu planetu dijelimo, da svi na njoj koegzistiramo zajedno. Želim da pokušaš da razumiješ šta jedeš, da možda saosjećaš, da naučiš djecu pravim vrijednostima. Želim da pokušaš biti bolji. A možeš. Znam da možeš. Budi vegan!

Friday, July 29, 2016

Neke želje se nisu ostvarile al ne mari. Dobre su to želje...

Svako ima svoj put, svoju životnu stazu kojom korača. Svako ima svoje probleme, ili bar ono što zove problemima. Ne zna se svako nositi sa tim. Nisam ni ja znala. I zato pišem ovo danas. Jer nisam znala, jer me niko nije mogao naučiti, jer mi niko nije rekao da sreća nije svijet oko nas, već svijet u nama. 

Kad odrasteš u radničkoj porodici u kojoj se više nema nego suprotno, i kad odrasteš sa dodatnim opterećenjima sa kojima sam se ja borila kroz svoje djetinjstvo i tinejdžerske dane, počneš misliti da je sreća rezervisana za druge, bogate ljude. Zavidiš ponekad na njihovom sjaju, i trudiš se biti ono što nisi. Imaš svoje komplekse sa kojima ne možeš izaći na kraj, i sve što vidiš je da je tebi loše, a drugima dobro. Pa dođavola, u čemu je trik? Zar imaju ljudi kojima jednostavno samo trnje služe za doručak? I oni koji zvijezde večeraju. 

Pregazila sam moje trnje. Pregazila sam tuđe zvijezde u potrazi za svojom. Držala sam se grčevito svojih snova, maštala i još uvijek učim. Trebalo mi je mnogo da shvatim da novac nikad ne može da mi kupi ono što nosim u sebi. Trebalo mi je mnogo da shvatim da sreća nije oko mene već u meni. Svi je imamo. To ti je kao tegla meda. Neko je uspije otvoriti a neko ne. I ne mogu ti ja pomoći da otvoriš svoju. Mogu ti reći kako sam ja uspjela. Jer vjerujem da sam srećna. Vjerujem da mogu sve što želim. Vjerujem da zaslužujem. Bilo je trenutaka kad nisam vjerovala. Kad sam mislila da je za mene rezervisana tuga svijeta. I svi ratovi mi nisu bili važni, moja tuga je bila veća. Sebično zar ne? 

Bilo je važno da svaki dan odem sa frendicom na kafu. Bilo je obavezno da imam bar deset pari salonki. Bilo je obavezno da imam sto više haljina i čarapica, čizmice, jaknice, novi telefon, dvadeset raznih krema za tijelo, crvene ruževe u svim nijansama... Bilo je važno! Tada. Kad nisam znala. Prošla sam svoj dio pakla. Svi smo. Već odavno živim samostalno. Plaćam svoje račune, ne dugujem novac ni usluge, imam posao, imam prijatelje, mačku, psa, radost i zdravlje. Tako sam željela. Tako sam zamišljala. Pišem, nekad na terasi, nekd u krevetu, nekad na poslu. Pišem jer toliko toga imam reći. Pišem jer ako samo jedan život uspijem obogatiti svojim riječima onda je moj dan uspješan. Onda je moja svrha opravdana. Pišem jer to je ono što volim, to je ono što ja jesam. Ali nije tako bilo oduvijek.

Kad sam shvatila šta je sreća? Kad sam dotakla emotivno dno zaboravljajući sebe. Kad su svi bili važniji osim mene. Kad nisam imala novca, i kad sam bila gladna. Tad sam shvatila da ništa od toga što ja imam nije bilo važno. Pakovala sam se za još jednu selidbu i gledala sam pun paket cipela i pitala se - jesu li ove cipele ono što sam ja, jel to uslov za sreću, jel sam bolji čovjek s njima? Ja nisam znala ko sam, a još manje šta želim. Nije to bilo tako davno. I tada sam našla moj med. Moju teglicu. Moju malu fabriku slatkoće i sreće u sebi. Kad sam počela da prihvatam sebe, kad sam počela da radim na sebi, kad sam počela da sebe činim srećnom radeći ono što želim. Bojala sam se, nije bilo svejedno. Nije bilo lako. Bilo je suza. Ali osjećaj mira i potpunosti je bio ljepši. Bila sam sama cijeli život. I bojala sam se toga. I zato sam imala pogrešne prijatelje. I odlučila sam se osloboditi negativnih ljudi. Tada su pukla prijateljstva. Tada su se pokazali ljudi. Tada vidiš ko je bio uz tebe iz kog razloga. Nisam ostala sama. Pravi prijatelji su uvijek tu negdje. Možda nisu fizički tu, ali su samo jednu poruku daleko. I zahvalna sam na tome. A to je bio sledeći korak. Naučiti se zahvalnosti. Za ono što imaš, i za ono što nemaš. 

I dala sam sve cipele, i dala sam svu garderobu koju nikad nisam nosila, i dala sam sve što mi nije bilo više važno. Jer nije. Jer materijalni svijet nije sreća. Moja radost je moja mačka koja me svakog dana izluđuje i koja mi ne da spavati ali koja tako slatko prede i šapicama se mazi. Moja radost je svaki trenutak svakog dana kad sam spokojna, zdrava i nasmijana. Jer znam da su problemi riješivi, znam da je davanje uzvišen osjećaj, a da je ljubav u meni svakog trena. Naučila sam da je najvažnije voljeti sebe baš takvog kakav jesi, i da je važno voditi računa o svom tijelu u kom ti duša boravi. Naučila sam i to da se ljubav ne uzima, već daje. Naučila sam i to da je moja sreća bezuslovna i da je put ka uspjehu popločan mojim mislima, mojim otkucajima, i mojim djelima. 

Znam da ti sada ovo izgleda komplikovano i reći ćeš "Kako da budem srećan kad nemam posao, i kad ne mogu platiti račune, kad nemam ljubav..." Nemaš posao - ali imaš zdrave ruke i noge, oči i vid, a znaš li koliko ih ima koji nemaju ništa od toga? Uradi nešto sa tim što imaš, a imaš mnogo, samo ne vidiš. Prestani da se brineš, jer znaš da s tim ništa ne riješavaš, i ne, nije jače od tebe. Nemaš ljubav? Kako nemaš kad je ljubav u tebi. Voliš li sebe, i voliš li druge? Ljubav je svuda oko tebe, samo si zatvorio oči i srce. Svijet je čarobna školjka kad je otvoriš a život je čudo kad naučiš da vjeruješ. Meni je trebalo mnogo, i još uvijek učim, svakog trena učim. I živim. Ne od juče, ne za sutra, već sada, u ovom trenutku. I srećna sam jer nisam svoje snove iznevjerila. 

Tuesday, July 12, 2016

Srce nije samo da se ima...

Kažu mi da sam PREviše neozbiljna za svoje godine. Koje godine? Ko određuje u kojim godinama treba da budeš ozbiljan, a u kojim djetinje nasmijan i bosonog i umazan borovnicama? Ko je to izmislio zakon da moram da budem ozbiljna, umjereno nasmijana, poput osušenog lista papira jednoilična i siva? Ja sam zmaj na vjetru, satkan od hiljadu boja, od milion zakrpa kojima sam se ušivala i lijepila da bih ostala ovakva. Razigrana, nasmijana, vesela i puna života. Neopterećena računima, imanjem i nemanjem, jednostavno srećna bez ikakvog vidljivog razloga. Zašto da budem neko ko će da ima urednu frizuru, i skladnu šminku, i manikirane nokte? Da li je to razlog za sreću? Da li će mi to obezbjediti ljubav? Vidim da kod velike većine to prolazi, i donosi rezultate. Ja sam u jednini i dalje, ali moji zubi su bijeli od radosti, i vide mi se desni kad se smijem jer mi je osmijeh toliko širok poput duše i toliko iskren da je prosto nezamislivo da bude manji. Da li je problem u meni što sam PREviše srećna?

Kažu mi da sam PREstroga prema ljudima. Kojim ljudima? Pokažite mi te ljude da ih vidim jer čula sam da je to vrsta u izumiranju. Sve sam nesoj i nečovjek. Sve sami licemjeri i sebični idioti koji misle samo na što veću gomilu keša, na što manje srce, na sjaj i kič, interes i usluge. Ja mojim ljudima ne trepćem vještački, i ne mogu da im glumim da sam neko ko nisam. Ja sa mojim ljudima nemam zidove i gard. Jer oni znaju moje srce. Jer oni znaju moju bol. Jer oni znaju moje blato, pomogli su mi da ustanem iz njega. Jer oni znaju za moje suze i moju so. Oni znaju sve moje radosti, sve moje tuge, sva moja krila. Ja sa drugima samo imam granicu. Žutu citron liniju, drečavu, kreštavu. Ne dam svakom da je pređe. Ne mogu. To je prosto zakon preživljavanja. Ja imam ljude, sve ostalo je čovjekolika vrsta.

Kažu mi da imam PREvelika očekivanja. Znaš šta je veliko? Velika je zgrada od 500 spratova, i 3km u visinu. Veliki je Mont Everest. Velika je knjiga Šantaram od 800 stranica. Veliko je nebo. Ali ne i moja očekivanja. Jer ja očekujem samo iskrenost. Očekujem ljubav. Zagrljaj kad treba. Tišinu da bi se vrisak bolje čuo. Očekujem da pravi ljudi prerastu igre i taktike. Ja nisam srna u šumi da bi mi postavljali zamke i lovili me na mamce. Nisam ni fazan ni tetreb da bi mi puštali lažne zvukove srca, pa da nasjedam. Možda je zanimljivo drugima, meni nije. Ne treba mi Super Mario da me spasi od zmaja, meni su te princeze dosadne. Te što ne umiju da zakucaju ekser i što se boje slomljenih noktiju ako podignu nešto teže od kašike. Nije mi potrebno spašavanje, nisu mi potrebni dvorci. Samo jedan mali kutak, koliba od trske, parče neba i malo sunca. Jedan zagrljaj i poljubac u rame. Neko da bude tu. Stalno. Da se ne boji mraka. Da se ne uplaši mog podruma punog aveti. Ne brini, zavezane su. Okovane.

Kažu mi da PREviše vjerujem. Tu su u pravu. Takva sam. Ne mogu protiv toga. Za mene su osmijesi poput bisera. Meni su zore poput beskraja. Meni je srce PREveliko, i zaista PREviše ljubavi ima u meni da bih je zadržala samo za sebe. Dajem je. Ljudima. Životinjama. Dajem je riječima. Još više djelima. Dajem je nezasluženo. Drugi to koriste. Hrane se time. Kad im bude dosta odu. Nezahvalna sorta. Ali me ne mogu ubiti. Ne mogu presušiti. Ja sam na rođenju upala u bunar emocija i ne mogu protiv toga. Sva sam satkana od njih. Od mračnih i svijetlih boja, od suza i plača, od vriska i smijeha, od razočarenja, izdaje, žrtvovanja, od srca i ruku, od zagrljaja i zenica. Od PREviše života.


Možda zaista dajem PREviše, možda ja jesam PREviše za nekog. Previše za nekog ko je ozbijan i život mjeri godinama a sreću računima, za nekog ko nema očekivanja, ko ne vjeruje ljudima, nekome ko ne zna šta želi, ko ne zna šta je ljubav. Previše sam onima koji nikad nisu voljeli bez interesa, i koji nikad nisu bili istinski srećni samo zato jer su živi. Previše sam. Jesam. Neka sam.