Naučila sam biti srećna uprkos svemu...

Naučila sam da život pretvorim u gubilište. Naučila sam i da ga pretvorim u najljepše rajske bašte. U njima sam sahranjivala komade koji su se odlamali od mene svaki put kad bi me pregazio voz emocija, ili kad bi se cijela horda nemira podigla; kad bi gubila ratove, i te iste bašte sam krvlju svojom zalivala i suzama rosila. Naučila sam kako da zatvorim podrume, da aveti porgonim, da sunce upalim i dugom ukrasim zenice. Naučila sam i kako da zagrlim, i kako da se radujem. Naučila sam biti srećna uprkos svemu.

Pronašla sam ljude koji su mi pokazali sunčanu stranu gaja u kom sam se krila. Pronašla sam ljude koji znaju da vole zagrljajem, i koji znaju da ćute snama. Pronašla sam neka mjesta koja su mi krv naselila. Preživjela sam put do pakla, i vratila sam se. Preživjela sam i košmare, probuđena osmijehom. Preživjela sam sto godina samoće, i giljotine, i napuštanja. Ostavljanja i ugrize. Sve sam preživjela i još uvijek se smijem. Još uvijek pronalazim latice sreće u mikrokosmosu duše, i zračim. Dajem se i grlim, i znam da je u meni negdje ostala komadina ljubavi, zamaskirana u blato. Sigurno je sakrivena ispod nekog nadgrobnog spomenika znajući da je jedino na groblju umrlih nada neću tražiti. Fali mi da volim. Još nisam pronašla to tajno mjesto u duši.

Učila sam da oprostim. Ljudima uglavnom, sebi ponajmanje. Pratila sam stranputice i kolosjeke, iskakala iz šina i padala sa visina, grlila nemoguće i pokušavala da razumijem zamršene misli. Opraštala sam ali sebi sam prepisivala najoštrije kazne kao nagradu za lakomislenost i izgubljeno povjerenje. Negdje u cijelom tom lavirintu i lutanju, pronašla sam način da oprostim i sebi. Za sve, osim za odustajanje od snova. Na kraju, jednog hladnog decembra, to me i ubilo. To što sam morala da odustanem bez borbe, to što sam morala sebe da detoniram. Ali hej, nahranila sam svoje bašte sopstvenim mesom, i rasula sam se svuda da se nikad više ne sastavim. Tad je gromada ljubavi pobjegla i još uvijek je tražim. Jer i posle toga sam bila sam živa, i voljela sam neke životinje i mazila sam neke ljude, i izgubila sam se u stranicama knjiga koje su mi dušu pojele. I otišla sam.

Danas, negdje na nekom moru, u bijelim noćima Baltika, pronašla sam trag Gromade. Pronašla sam miris. Još nisam prestala da je tražim u sebi. Ali jedna zvijezda se opet gasi, i činjenica da sam ja daleko, da je više neću nikad vidjeti, da joj više neću glasa čuti – pali se lomača samouništenja. Taman kad sam našla miris. Taman kad sam osjetila ukus života na jeziku. Kaleidoskop sjećanja se vrti i još uvijek ne znam kako da se sastavim ako me opet detonira sopsotveno srce. A hoće. Jer nisam još u kamen se pretvorila. Jer sam naučila da oprostim tugu, i ostavljanje, i samoću, i riječi, i neljubav. Naučila sam da ne mrzim. Ali jedna zvijezda gasne na nebu i ja ne mogu da uradim ništa da to spriječim. Dođavola!!! Šutam neki komad zemlje zarastao u busenje. Zaplakala bih, da imam suza sačuvanih. Ali noćas ni glasa nemam.

Njuškam po vazduhu. Miriše na još jednu detonaciju.

Još hiljadu milja do sebe...

Raskomadala sam parče zemlje zubima i rasijala ga po pločnicima kuda sam gazila. Nisam sanjala, nisam se smijala, nisam ni maštala. Raskomadala sam snove i ostavila krvave tragove po vodi da se jednom, u nekom od budućih života, vratim i zalivam. Da budem samo školjka koja voli crne bisere. Raskomadala sam i svoje želje. Noktima im izgrebala lice i poslala ih među zvijezde da, jednom, kad budu padale, moje želje postanu moji odjeci. Nisam ni sanjala da ću raskomadati i ono što je ostalo od mojih očiju.

Nedostaje mi život. Nedostaju mi i neki ljudi. Zveri su me napale ovde gdje jesam, i krv mi zatrovale. Ne marim. Provodim dan za danom i ne marim. Dišem samo u trenucima kad me nedostajanje progoni po lavirintima. U tom nedostajanju samo osjetim da imam neku polomljenu skalameriju u grudima koju sam nekad zvala srcem. Samo tada osjetim da imam i krv a ne mastilo u venama. Samo tada osjetim sebe, onu koja sam bila. Sve ostalo sam postala. Ne marim.

Osmijeh sam zadržala kao uspomenu na neku mene od prije par godina. To je jedino po čemu se raspoznajem u mraku ljudskih odsjaja. To je jedino što nosim na sebi kao amajliju. Vjerujem da ću nekad opet biit ona ja koju sam upoznala. Vjerujem da ću jednom opet da se radujem svakoj sitnici, i svakoj zori. Vjerujem da ću opet zagrliti mjesec. Da ću voljeti kao nekad što sam umjela. Vjerujem da ću možda opet bit živa kao nekad, plesati na kiši, i biti potpuna. Jer svakim danom ovde osjećam djeliće koji mi nedostaju. Nije to veliko parče koje možeš lako da primjetiš. To se kruni sa mene kao tihi pijesak, i nestaje. Ne primjetiš kad se istopiš. Ali ipak vjerujem.

Jednom, zaliječiće se krater koji je ostao u meni. Jednom, moći ću da se isplačem. Jednom moći ću da volim opet. Da zagrlim. Danas, još uvijek, samo postojim. Zagrlim se, i budem zadovoljna, možda i na neki razmazani način srećna, ali nikako potpuna. Voljela bih da mogu da nacrtam ovaj osjećaj koji me progoni. Voljela bih da mogu da opišem to što je ostalo od mene. Voljela bih da smijem da izgovorim šta me pojelo. Da kažem da se kajem svakog dana. Da kažem da bih voljela da zaplačem, ali od suza ništa više nije ostalo. Voljela bih da mogu da kupim zakrpe za dušu.

Imam svoja utočišta u koja pobjegnem kad je teško. Negdje samo zbog zagrljaja, negdje uspijem da otvorim zapakovane jade, i rastrem ih kao prašnjave krpe pred tuđe noge. Imam svoja svetilišta u kojima se raspadam i sastavljam. Voljela bih kad bi sve to postojalo na jednom mjestu. U jednom čovjeku koji će razumjeti. Koji će imati slobodna krila za grljenje i otvoreno srce bez očekivanja. Koji će biti samo to – sloboda za ljubav i mir za dušu. Koji će me sastaviti pogledom i razlomiti srašću. Koji neće osuditi moje kajanje, i koji će znati da ćuti te tišine sa mnom kad decembar zalupa na vrata. Voljela bih kad bih mogla da se dam jednom potpuno, gola i okrnjena. Voljela bih samo jednom biti žena.

Stijena sam. Navikla da budem istrajna, da budem jaka, da se borim kao zvijer za sve što imam, navikla da sebi budem sve. Kako da obrnem uloge sada? 

Kad jednom zagrizeš u zvijezde...

Šetam se poljem makova sopstvenih snova i gledam u bijelo nebo, poput mlijeka rasutog. Bezbojnog. Ni mraka, ni zvijezda, ni mjeseca. Prazno nebo, poput ogledala za moju dušu. Rusija će me progoniti kao gladna zvijer divljač. U njoj sam otkrila prazninu i sopstvene pukotine. Koliko ti treba da prezdraviš životne udarce kad svi zidovi oko tebe naprsnu i prijete da se survaju preko tvojih snova?

Osjećam da me ovo putovanje mijenja. Osjećam da u meni cvjeta trnje neniklo. Raste u meni cijeli svijet zaražen ludilom i beskrajnim lutanjem. Vjetrovi me miluju i uspavanke nema. Ostavila sam kući veliku ljubav i ostavila sam sve što sam poznavala, a nisam imala, i sve snove koje sam mislila da sam sanjala. Ostavila sam groblje i zaklane snove i ostavila sam svoje srce tamo negdje u travi, raskomadano i oplakano toliko puta. Jesam li tog dana zaista i sama umrla? Jesam li tada prestala da vjerujem u jutra? Jesam li tada zaista i sama postala zvijer?

Otkrila sam komadiće radosti ovde. Otkrila sam plave zvijezde i tamne puteve do osmijeha. Navikla na ćutanja i tišinu otkrila sam eho koji je ostao od nekadašnjih otkucaja. Spakovala sam nostalgiju i nedostajanje i uronila ih u mrak kojeg ovde nema. Ne bih mogla da preživim ovde niti jedan dan ako bi me nedostajanje grizlo kao prvih dana. Morala sam da oćutim jer su mi samo tišine stizale. Zagrlila sam mrak koji je ostao u meni i sliku mjeseca u očima. Zarazilo me ludilo i bijele noći i u stranim ulicama sam otkrila svoje nmadske tragove. A nisam mislila da ću ikad više disati slobodno.

Postoji toliko toga što još nisam stigla u životu. Nisam stigla da se držim za ruke, da šetam zagrljena po plaži u neki smiraj sunca i da se jurim po talasima. Nisam nikad naučila da vozim bicikl, nisam obišla Rim, ni Škotsku, nisam nikad probala papaju, i možda zvuči sulud ali još niko nije uspio da shvati mje ludilo , nemire i tišine. Možda sam i ja kriva jer nikom nisam dušu otvorila onako kako sam željela. Uvijek su me sputavale tmine i strahovi. Posmatram sebe u ogledalu i iza trepavica ne vidim ništa. U cijelom ovom ludilo strahovi su se negdje preplašili i ostala je golotinja u meni. Da li bi mogla da otvorim grudi i ponovo posadim srce? Da li ikad možeš biti isti kad se toliko puta prekrojiš?

Ostaćeš jednom nasukan na hridi svojih nemira. Možda kao i ja kreneš u potragu za snovima. Možda pronađeš nemani. Možda zvijezde izgubiš. Možda te razočaraju ljudi. Možda se pronađeš u sebi. Možda svijet postane tek mali kamenčić u tvom džepu. Ovdje gdje sam svoju dušu pronašla, ovde je sve moguće. Zauvijek će u meni ostati vrisak onog dana kad sa srce ubila. Još uvijek svakog dana u sebi vrištim pred snove. Ostao je eho a ovde sam otkrila i nadu da možda jednom opet srce novo pronađem. Do tada ću nositi ovo papirno u džepu sakoa. Do tada ću čuvati ove zvijezde i krišku mjeseca u šeširu.

Ali znaš, mislim da i papirno srce može da voli, jer uvijek voliš cijelim bićem, ne samo jednim dijelom tijela.

Ne možeš savladati neukrotivo...

Zagrizla sam žilete i spustila ih niz grlo do pluća. Do srca. Do srži sebe. Pokušala sam da se uklopim u neki drugačji svijet, pokušala sam da se prilagodim ljudima iz berbe kad je grožđe bilo natrulo i crvavo. Pokušala sam, ali ne vrijedi. Prosto nisam od te sorte. 

Raskrvarila sam zube, i usne, i pojavile su se neke sijede vlasi u kosi, i koža mi je postala poput ispucale suve zemlje. Raskrvarila sam dušu i polomila nokte, i izgrebala sve svoje zidove u očajnom pokušaju da se natjeram da budem dio svijeta u kom sam znala da nikad neću pripadati. Pijem neko uskislo vino ponekad i zubi mi trnu od želje da vrisnem, da ih zarijem u neko meso, da kidam i vrištim i udaram i da raskopam zemlju ispod tabana, da nebo razlomim pesnicom. Toliko nekog bijesa ima u meni ovih dana, toliko kiše i oluja sam progutala samo da ugasim ovu divljaštinu u sebi ali ne ide. Ne mogu. 

Nemogu protiv sebe. Ne mogu protiv onog što jesam. A sve sam osim zvijeri. Sve sam osim žene. Dijete sam ponekad. Čovjek sam. Ali žena nisam. Držala sam nož u ruci, oštricom okrenut ka dlanovima. Držala sam se za oštricu i pokidala dlanove samo da ga u srce ne zarijem, da ne rasporim grudi i pokidam sve unutra. Jer tako jedino možeš u ovom svijetu lima i vode. Jer ovde su rijetki pogledi, još rijeđi zagrljaji. Rijetki su ljudi. 

Potonem nekad, umirim se u dubinama, zauzadam srce, ali bijes još ne mogu. I nije to samo bijes. To vatre se pale, gromovi divljaju, i plakala bih. O i te kako bih plakala. Jecala bih da potresem tlo, ali nema ni suza ni glasa. Led mi kola venama. Za grane se hvatam, za lišće se držim, vjetru se puštam, samo da ne potonem. Držim se za sunce i dišem. Dišem svakog dana samo da preživim u ovom ratu koji sam podigla. Jednom, vratiću se na svoje obale, i zagrliću sebe od prije. Onu ranjivu srnu koja bi plakala danas. Jer prosto nisam mogla da prelomim da postanem samo jedna recka u hipnotisanoj gomili svijeta. I zato što znam da nisam za uštavljene mase, zato se ne mogu uklopiti. Zato što nisam ni rođena da se uklapam, niti da budem dio tuđeg svijeta. 

Rođena sam da stvorim svoj svijet, da budem ono što jesam pa makar bila i drugačija. Zagrizla sam žilete i rasporila jezik da iz mene istoče riječi, da pustim da me oblije krv prepuna života, da u meni ne proključa pjesma. Nije mi bilo svejedno opaliti šamar nebu, i nije mi bilo svejedno svoj lik u ogledalu nazvati strancem, ali nikad ne mogu dozvoliti da mi srce slome, da me promjene. Da odustanem od sebe. Nikad više. Obećala sam onog dana kad sam stajala na mostu zaleđenih suza i umrlog vriska na usnama. Obećala sam da nikad više neću odustati od sebe. Da nikad više neću posustati zbog onih koji me ne prepoznaju. 

Snovi i iluzije jednog brodolomnika

Bakarne noći i osmijeh sa marigina bajke. Možda sam sanjala, možda su mi ruke ostale raširene u bijesnoj noći, naslonjene na uzdah koji sam u džep sakrilakao najdragocjeniji staklenac iz djetinjstva. Nikom neću pričati o snovima. Čuvaću ih za sebe i plesti vijenac oko njih i niko neće znati da su se to snovi ispisali na mojim zglobovima, kao da sam bila u konopce vezana. Kao da su me termiti cijelu pojeli. Sanjala sam čovjeka, i sanjala sam oči.

Negdje u meni zapelo je jutro, kao da je ribarska mreža bačena preko mojih zenica i sve želje ostaju zarobljene kao tužni delfini, tužno umirući. Negdje je jednom u meni zatočena zima. Negdje sam ostala ja, izrezana kao fini duborez u umrlom drvetu. Negdje, nisam još pronašla tajni gaz. Možda samo nisam željela da i možda sam se krila iza cijele te farse o slobodi strahujući da jednom, kad ostvarim svoj san, da će se desiti neka kataklizma i da će se sve rasprsnuti u djeliće kao toliko puta ranije. Možda jednostavno nisam više spremna za detonacije. Lakše je uvijek biti slobodno pero na oblaku snova. Lakše je biti svoj nego nečiji. Ali sanjala sam čovjeka i zagrljaj koji me vukao iz dubina, nazadka svjetlosti. Kao da sam brodolomac. Sanjala sam ruke i crtala sam oči.

Okitila sam kišu suzama, i nanizala je oko vrata kao najdragocjenije perle koje sam iskopala negdje iz dubine okeana. Prelazila sam preko njega kao da prelazim preko ulice u gluvo doba noći, dok samo nijemi psi zavijaju na duhove koji se vucaraju po ćoškovima. Možda sam i ja bila jedna od njih, gladna mraka koji se nastanio u meni kao da mu je to prirodno prenoćište. Ostavljala sam upaljene svijeće kao putokaz za umorne snove, i čekala sam čovjeka kao spas posle oluje. Posle brodoloma. I dolazio je. Sanjala sam skrovište i gnijezdo ispod ramena, na lijevoj strani, tik povrh srca koje me održavalo na površini. Vezao me u konopce ruku da ne potonem, ali svaki put kad bih se našla sama kao nasukani jedrenjak puštala bih se zovu dubina i nestajala ispod talasa. Tako sam dobro naučila da dišem i hodam ispod vode, željna sunca i neba. I onda opet bih sanjala, i opet bi me grabio rukama, i čuvao uz sebe, taj čovjek od snova, čuvao bi me kao da sutra nikad neće svanuti, a opet... Sutra je uvijek dolazilo, i od snova bi samo ostao miris na koži i odjek noći u grudima.

Ispila sam čašu soli koju sam isplakala sakrivena ispod pokrivača. Udavila me i poput virusa se razlila kroz moju krv i od mene su ostali samo prigušeni vrisak i jecaj zarobljen u grudima kao galijat u srcu broda, okovan do smrnog časa. Sanjala sam upletene prste i kožu vrelu kao da je iz samog srca ispletena. Gorela sam i bila živa spaljena, i snovi su mi bili užareni, i dah mi je bio vreliji od ljeta. Sanjala sam ljubav koja to nije bila, a opet, drugačijeg imena nije imala. Već odavno sam bila samo mrtvo lišće na jesenjem olujnom vjetru, a opet, ne sjećam se da sam ljepše cvjetala nego tih usahlih noći kad sam sanjala usne i nježnost kože. Od snova će ostati inje, i plave niti razvučene u kosi. Ostaće riječi upletene u vjetar da mi naprave vijenac u kosi kad jednom opet zalutam. Ostaće uzdah, i možda neću opet umjeti da ga sanjam. Možda ću ga zaboraviti ili ću misliti da sam izmislila i sopstvene snove. Proglasiće me ludom i zavoriće me u iluziju i ostaće samo san u džepu skriven. San da sam jednom bila sigurna. Da sam bila voljena bez riječi.

Neki zapisi pučine... vol.1

Dok ovo pišem u nekoj drugoj vremenskoj zoni i gledam oko što liči na sreću drugima, srce mi kuca tiše i tiše. Možda će stati. Možda ponovo popucaju šavovi jedva napravljeni tamo gdje me tuga ujedala. Možda i suze davno potrošene vaskrsnu. Dok ovo pišem u nekoj drugoj zemlji, Onaj Koji je Sve misli na mene i nedostajanje nas zarazilo pa ni nebo ne vidimo. Znala sam da će to biti ona Jednom u Životu priča koja ostavlja trag ispod kože da više nikad ništa ne može da se uporedi s njom. Ali nisam znala da je biti sam toliko bolno ponekad da ti i koža vrišti. A tek je počelo vrijeme da curi.
Vremena nemam. Laže svako ko kaže da je toliko jednostavno otići negdje sam. Lako je otići, al teško je zgužvati srce. Mislila sam da ću moći pisati i da će tuga tako lakše nestati ali na kraju dana i trepavice me bole toliko da nemam snage da sanjam. I već sam naučila najvažnije. Zaista je potrebno da se izgubiš u životu da bi se pronašao. Potrebno je da budeš surovo do suza sam da bi shvatio šta je to što želiš da budeš. Zaista je bilo potrebno da odem da bi shvatila da mi je lutanje pojelo pola života i da sad samo još više želim svoj mir, kolibu u nekoj šumi i Njega.
Možda ću do kraja ovog lutanja se zaljubiti u okean i nebo, možda ću biti sjajan timski igrač, možda i poželim ići dalje. Možda mi srce istrune i pojedu ga zveri nedoatajanja i možda od mene ne ostane ni traga. Ni ljudi ovde nisu kao na zemlji. Sivi su. Ujedaju. Čak i oni koje svojim jatom možeš zvati, i oni su se u vrane pretvorili i žedni su svačije krvi. Ovde zaboraviš ko si, i zaboraviš na nebo. Na travu. Nedostaje mi trava i zemlja pod nogama. Da bosa gazim po njoj. Da se napijem snage iz zemljinog jezgra.
Ne mogu da tvrdim da se neću prilagoditi. Ja, koja sam navikla sama, i koja je uvijek bila sposobna da se izmigolji iz kandži svakodnevnice, kameleon u pustinji, ovde se osjećam bespomoćno. Kao zver zatvorena u kavezu. Ovde vidim predstavu iza predstave. Maske iza hiljadu maski.
Možda na kraju budem tugovala što napuštam ove bezdušne ljude. Možda kažem da i nije bilo loše. Na kraju... Al početak je tmuran za nas koji dođemo sa srcem i samo u blato upadnemo. Za nas koji smo odbacili maske. Za nas koji smo svoji i volimo. I dok mi more priča beskrajne uspavanke a srce veze snove po nebesima ne mogu a da svakog trena ne pomislim na Njega, koji neke svoje bitke mora da prođe bez mene. Jer čemu onda sve ovo ako sutra ne postoji.