Kuda odlaze tihi dani jesenji oktobarskim mastilom ispisani

U meni su se nastanili mrtvi pjesnici i naprsli kompozitori soneta i kojekakvh marševa. Nije da nisu imali gdje korijenje pustiti, u meni je toliko praznine da bi i cijela oluja mogla stati i divljati svake večeri prije snova. U meni su se sakrile laste i zaspale su podvijenih repova i zatihle pjesme. Možda po prvi put u životu nisu sačekale proljeće u meni prije snova.

Oćutim neke urlike. U ovoj noći punog mjeseca tri svijeće gore u mom uzglavlju. Palim ih često u večeri, kao simbol nezaborava, vječite ljubavi i neizrecive tuge. Palim ih kao posjetnik sebi na oproštaj. Na život. Jer još nisam odustala. Još se nisam predala.

Negdje sam usput prestala da pišem stihove, da krojim pjesme i kreiram korice knjiga. Potrošila sam se negdje, ugaslo je sunce i ostale su u meni želje za mirom, za tišinom, za bluzom i bijelim vinom da napijem tugu. Ljubav za knjigama me nije nikad ni prošla. Ona je trajno usađena u meni i sigurno je jedna od rijetkih ljubavi koje mi je Tata otkrio. Ali pjesme su utihle kao i laste. Jednom, opet, kad u meni zaiskri proljeće, opet ću pisati i voljeti i sanjati u boji.

Za sada dišem. Pronašla sam jedino osmijeh u boji ove jeseni, dok koračam šumama u kojima krijem uzdahe, da me niko ne čuje. Za sada je dovoljno to što jutro dočekam sanjiva, i što na lišću jesenjem pišem neke tajne poruke i pustim ih po vjetru da prenesu snove. Možda neki od njih zaluta do neslućenih visina, možda ti prošaputa neku uspavanku. Možda ti ispriča priču o jednom uspavanom pjesniku koji čeka neku novu zoru, neki ljepši dan, neki novi početak. Nešto...

Opraštam se sa Oktobrom, na Sve Svete koji mi se svake godine privuku neopaženo i donesu mi mirise nostalgije. Srce preskoči, zapinje, i još uvijek otplačem posjete groblju. Ne nosim nevene, ni ruže. Samo istresem srce poput džepova i oćutim. Ponekad se tuge najljepše oćute. Usidrena sam barka što čeka neki novi let, novu oluju. Ne smetaju mi bore, ni celulit, ni sanjalački pogled. Nedostaje mi crveni karmin, ali nema veze, srce kuca crvenom krvi pa je u redu. I srećna sam na neki tihi način. Naučila sam da se smijem, da dišem, da živim sa vjetrovima u grudima i sa nemanjima. Obično ta nemanja popunim uspomenama, i sjećanjima i kažem da sam ipak bila srećna. I nasmijem se. Zapalim svijeće i šapnem svakoj po nešto.

Volim te.
Nedostaješ mi.
Hvala ti.

Dovoljno je, zar ne?

Treba mi putokaz, il možda dva...

 

Ne znam na šta sam nagazila ovih dana. Kao da su se sve uspavane zvijzde sručile u moje grlo i ne daju mi da dišem, da gledam, da osjećam. Ne daju mi da mislim. Ne daju mi da vjerujem. A moram. Moram sebi da podvalim neku radost jer ako ova godina od mene odlomi još jedno parče, plašim se da neću biti ista, da neću biti ja. 

Možda je samo usamljenost svila gnijezdo u srcu. 

Jer mi, oni što vole bajkovito, i vjeruju u sanje i inje, što još uvijek pamtimo kako je Ljubav izgledala, mi što ne pristajemo na manje, na moranje, na podvale i lažne istine, mi smo uplašeni cijelim položajem planeta u odnosu na ljudska srca.
Mi smo usamljeni u ovom kosmosu maskiranih osmijeha i izvještačenih tuga sa lažnim trepavicama, usnama, pogledima, lažnim rukovanjima i zagrljajima. 

Ja se ne snalazim dobro u ovim izvrnutim uzorima, mnogobrojnim influenserima, i nabildovanim ličnostima bez karaktera. Ne snalazim se u cijelim konturisanim licima, mejkapovima, puderima, bijelim zubima i crnim srcima. Ne ide mi. Treba mi putokaz ka nekim mekanim rukama, običnim zagrljajima kojim nije mjesto na fotografijama, treba mi pasoš koji će da važi, otporan na viruse, treba mi vrisak, debeo i sočan. Trebam si ja. 

Izgubim se iz virtuelnog svijeta i zalutam u carstvo knjiga, bajki, vitezova, zmajeva, heroja, morskih vještica i sirotih djevojaka. Izgubim se u beskraju knjiga i svega sam se odrekla ove godine. Novih patika, putovanja, susreta, razglednica, geografskih karata. Svega osim knjiga. To je još jedino što imam na kraju ovih lutanja i na kraju sumiranja svih gubitaka ove godine. 

Možda sam samo melanholična, možda me ova stagnacija života ulovila u mrežu, možda sam samo negdje zapela. Koliko je prošlo otkako nisam voljela? Ne znam. Predugo sigurno. Jer, u ovom naopakom svjetu koji je otišao bestraga ne želim voljeti Instagram profile već stvarne ljude. Ne želim slati dm-ove i crtati smajlije, i lajkati one što još uvijek pišu "bijo radijo" i nisu pročitali "Orlovi rano lete" i ne znaju gdje sanja Tom Sojer. Ne mogu. 

Ne snalazim se se baš najbolje u tim i takvim životima, i možda sam zato ostala usamljena. Možda zato danas nemam kome ispričati uzdah. Možda zato sam zaglavila u knjigama i umjesto kupovine poslednjeg krika Insta mode ja biram serijal Hari Potera, i maštam.
Da jednom će postojati neko ko razumije ćutanje. Jednom...

Otkrit ću ti tajnu šta se klanja kad se ljudi umore od bježanja

 

Ponekad se pitam, Ljubavi, hoćeš li umjeti ponovo, jednom, pronaći put do mene dok se krijem u ovom predgrađu izgubljenih snova i prokockanih šansi, ispijam ko zna koju šolju čaja od sleza, i tražim pobjegle zvijezde sa okrilja.
Ponekad, osjećam se kao da mi je cijeli nervni sistem nakaradno iščupan iz tiela, kao da ni iznutrice nemam.
Samo srce.
Kuca.
Lupa.
Udara.
Struji krv kroz njega, istače kroz mnogobrojne naprsline i rupe, i poneka kost zazvecka umjesto odjeka.
Ponekad tako, osjećam se kao da mi nedostaješ, Ljubavi, kao da je prošao cijeli vijek otkako nisam nekog voljela, osim sebe i Tate, i...
Ne mogu ponovo ići tom ulicom, ne muči me sjećanjem.
Prva ljubav je prva, i poslednja te vrste.
Takva se više ponoviti neće.

Ali nisam na to mislila, Ljubavi.
Mislila sam na one sirove emocije kad nekog voliš, zbog onog što jeste, zbog onog ko jeste.
Zbog svega što nije.
Onaj osjećaj koji se genetski prenosio generacijama žena prije mene koje su mi bile majke, i koje su me ljubavlju zadojile, od gorštaka do vještica i ratnica preko čarobnica i posrnulih princeza.
Ponekad, tako, vlažnim decembrom, srce mi zastane na neki sat, u nekom danu.
Baš onda kad je jedno, mnogo manje od mog prestalo da kuca.
Čekaj, Ljubavi, nisam ni tom alejom htjela ići.
Nisam o tome htjela da pričam iako sam ostala neispričana i zamrznuta u vremenu o toj emociji.
To nije priča za ovako kasni sat. 

Dok pišem, Ljubavi, kiša neprestana pada nad gradom u kom se krijem poput izbjeglice.
Izbjegla sam, jesam, toliko puta.
Izbjegla od snova, od rastrzanih želja.
Nisam umjela voljeti, znam.
Ni sebe, ni druge.
Ponajmanje one koje je trebalo.
Svoju sam ljubav trošila na muškarce koji su bili nepotpuni kao i ja sama, polupani prošlošću kao i moj lik u ogledalu što je bio, i svi su bili polovični, pravli su zakrpe od moje ljubavi da bi tako uštirkani mogli voljeti nekog sirovo kao ja što sam njih voljela.
A ja sam se krpila lažima koje su ostajale iza koraka u snijegu, pisala sam pjesme, i maštala velike snove.
Znaš, Ljubavi, poslednj put kad su mi lažima prerezali vene, smijala sam se svom liku u ogledalu.
Ličila sam na iskasapljenu bajku, sa tragovima krvi oko noktiju.
Bila sam horor priča sopstvenog nemira.
Ali prošlo je od tada...
Predugo je prošlo, Ljubavi. 

Ponekad, osjećam na leđima, između pleksusa, bol od nepostojećih krila, surovo istrgnutih u nekom od letova do zvijezda.
Skrhana od sunovrata, nisam više pustila perju da korijenje zarije u moje kosti, nisam više letjela, Ljubavi.
Pronašla sam hiljadu načina da prevarim tijelo, da ono što je ostalo od mojih iznurenih ćelija otupi, i izmislila sam motivacijski zid u ovoj ruševini u kojoj se krijem.
Zid koji upija moje nijeme vriskove, užase mojih neispričanih snova, i blijede poglede u kojima odlutam tražeći komade koji su se okrunili od mene.
Ponekad, tako, sva samoća mi se objesi o vrat kao kamen koji me vuče da skočim u dno bunara.
Ponekad se uplašim, Ljubavi, da će kamen prevagnuti, da ću pasti.
Ponekad, plašim se da neću umjeti da balansiram na toj ivici na kojoj plešem sama stoljećima, poput antičke ratnice koja je stala na vrh svog koplja. 

Krijem se još uvijek u ovom uplašenom gradu, Ljubavi, i ne umijem da odem.
Najveći strah mog djetinjstva stoji ispred mene i vrišti mi u lice svakog dana kad otvorim oči.
Mehanički ustanem, i trepnem koji put da razmaknem maglu sa trepavica, i shvatim da je to još jedan dan, Ljubavi, u kojem te neću sresti.
I šta mi ostaje?
Naspem još jednu šolju čaja od sleza, i udahnem.
Ponekad me tijelo zaboli, fizički, jer unutra mene više nema šta da boli.
Samo je školjka ostala.
Bisere su razgrabili.
Samo još zid imam.
I na njemu je uvijek isti odgovor – I ovo će proći.
Ljubavi, sve nek prođe, samo me ti nemoj proći.

Lako je predati se, i odustati. Treba skočiti u život i vjerovati da nećeš pasti

 

Photo by @daisaku.s

Ušuškana sam u svoj oblak od kreveta, i već danima ne idem nigdje. Ne, nije od straha od korone, ne plašim se za sebe; proživjela sam deset života za ovih mojih trideset i nešto, i ne plašim se smrti. Ne plašim se ni života, što je mnogo teže. Tu sam, u svojim nebeskim kočijama, lijepim motivacione poruke po zidovima sobe, čitam, i radim na sebi. Učim da budem svoja, otkrivam dijelove sebe koje nisam znala da imam, slušam bluz, i mada sam nedavno počela da gledam Star wars, ne očajavam. Znam da će se u nekom momentu život nastaviti baš kao i uvijek što jeste.

Jer život je... 

Ah, šta bih ja mogla da ti kažem o tome. Ja sam cijeli život bila buntovnik koji je želio da misli svojim srcem, i da osjeća glavom. Da ide kroz nepostojeće zidove i da vodi ratove za slobodu ljubavi. Neko ko je oduvijek želio da voli koga hoće i kad hoće i kako hoće. Nisam nikad dala da me ukrote, da mi kažu da moram nešto, ali priznajem, mnogo sam puta uradila nešto zbog drugih, ne zbog sebe. Eto, kad okrenem karusel sjećanja, taj fakultet je bio najgora investicija mog života, fnansijski gledano (a i školski), ali te četiri godine su mi donijele najbolju drugaricu, velike i male ljubavi, Deseto nebo, nezaboravne avanture i ljude. Tako divne ljude.
Životna škola nema cijenu. Plaćaš srcem i ožiljke nosiš cijelog života.

Nisu samo loše stvari koje ostavljaju ožiljke. I osmijesi imaju svoje puteve, i pijanke, i ljubavi. A bilo ih je. Neke su me obilježile za cijeli život. Neke su me okrznule svojom zaljubljenošću. Preko nekih sam prelazila kao preko potoka, bosonoga i bezobzirna. I učila sam. Sve ove godine sam učila da budem svoja, da ne odustanem, da ne izdam sebe. Znaš, nije život uvijek srebrna rijeka u kojoj snovi postaju stvarnost. Nekad moraš u trnje da se uvučeš. Nekad moraš u krv da ugaziš. Nekad moraš i košmare da sanjaš. Ali ne odustaješ. Preživjela sam sve. I sve je prošlo.

Bila sam izbačena na ulicu, i bila sam švorc, i gladna, i sve ostalo što ide uz to. Bila sam odbačena, i ostavljana. Nevoljena. Nepotrebna. Pregrmila sam i pljačku (sa pištoljem uperenim u leđa), i pokušaj silovanja, i izdaju prijatelja, i krahove ljubavi, i svađe kod kuće i van kuće, i poniženje, i etikete, i smrti onih koji su mi život bili. Preživjela sam i predivnu ljubav, život i rastavu, i filmski poljubac, i orgazme, i putovanja po svijetu, i nepravde, ali isto tako i smijeh, avanture, radosti, i uvijek sam ustajala. Padala sam, ali nikad nisam ostala da ležim. Ustajala sam. I to je bila najvažnija lekcija od svih.

Kad mi je Tata umro, a nedugo zatim u Ljubav Mog Života, mislila sam da se nikad neću oporaviti. Da se nikad više neću smijati iako sam na slikama bila nasmijana do iznemoglosti. Kad su se ljubavne veze raskinule, i kad sam ostajala povrijeđena i ostavljena, mislila sam da nikad neću više voljeti iako sam se davala bez rezerve. Ne znam gdje mi je srce ostalo u svim usputnim stazama kojim sam koračala. Ne znam hoću li sutra umjeti da volim opet dječije i cmizdravo poput klinke. Mislila sam da mora postojati neko ko će da popuni sve ove praznine koje su ostale nakon silnih gubitaka od kućnih ljubimica, preko prijatelja, djeteta, ljubavi i roditelja. Jer kako neko može da živi tako izbušen, sa rupama po grudima. Kako neko može tako načet da bude cio?

A može.
Jer ne postoji niko ko je tvoja cjelina, niti postoje zakrpe za dušu u nekom dućanu, ili u tuđoj duši.
Ne postoji druga polovina jer nikad nisam ni bila pola čovjeka ni pola žene.

A duša? Tako isparana, i načeta – takva je najljepša.
Jer to je priča života, to su jedine različitosti koje imamo. Iskustvo i razmjena priča pred spavanje o ožiljcima, i borama od smijanja. Jer ne treba neko drugi da me kompletira, treba mi da diše pored mene, da voli te rasparene čarape i izritane osmijehe. Ne treba mi neko da me utješi i da kaže da će biti sve u redu, ni da me čuva jer uvijek je sve u redu, i ne treba uvijek da se čuvaš već da se pustiš. Treba mi neko da zna da sluša, da zna da voli to što vidi u ogledalu.
Neko ko zna da ustane kad padne.
Neko ko zna voljeti, ali i živjeti.

Zato kažem, ne plašim se umrijeti.
Ne plašim se ni žvjeti jer naučila sam da je predah nekad najpotrebniji. Možda su ovi dani bili potrebni da se dese, da pronađem mir u sebi. Jer živjela sam. Voljela sam. Imala i gubila. Padala i ustajala. Voljela i sve što uz to ide. Nisam odrasla, i ne znam da li ću ikad. I ne robujem moranjima.
Znam da postoje tamo neki ljudi koje sam obilježila svojim postojanjem i to je dovoljno da ostavim trag. Znam da bi možda neko i tugovao za mnom. Al sve prolazi.
Zato u svojoj prolaznosti želim da budem divna uspomena.
Sa sobom ću da ponesem pune džepove sjećanja, i tatinu fotografiju.
To je život. Snovi, sjećanja, i uspomene.

U jednoj sam te noći odvoleo za celi život

 

Ponekad mislim da će me januar, septembar, novembar i decembar proganjati cijelog života. Datumi. Godišnjice. Rođendani umrlih. Da ću živjeti od datuma do datuma, iz mjeseca u mjesec i da ću jednom na dlanovima držati svoje srce, sparušeno, u prah pretvoreno i da ću i sama tako jednom nestati u vjetar raznesena. Da li će imati neko da se sjeća mog rođendana nakon života? Da li će se neko sjećati datuma moje razvejanosti ili će na mene pasti zaborav i ostaće samo riječi, digitalni otisci, i neke knjige štampane, a krvlju pisane. Dok sam još krvi imala.

Rođendan mu je. Mojoj Umrloj Prvoj Ljubavi. Kako tužan dan. Kako se proslavljaju rođendani onih kojih nema? Zapališ li svijeću? Nazdraviš? Pošalješ razglednicu za Raj? Pošalješ poruku njegovim roditeljima? Kako? Otplačeš li? Ili pustiš najdražu stvar? Zaplešeš sam. Ili možda pogledaš poslednju sliku na kojoj ste bili srećan par i ispričaš sve vijekove ćutanja.

Voljela sam ga. Pazi mene, naivne lude. Volim ga još uvijek. Plašim se da nikad neću prestati, još od prvog poljupca sa ukusom majoneza i prve bračne noći. Voljela sam ga i kad smo životima branili svoju dječiju naivnu ljubav od odraslih. Voljela sam ga i kad je skočio da me izvuče sa šina dok je voz jurio ka nama. I kad smo se tome smijali kao najvećem nestašluku jer voz nikad nije stao u tunelu, osim tada. Voljela sam ga i kad smo se rastali, i kad smo plakali. I kad smo se svih godina kasnije sretali i koračali zajedno. Voljela sam ga čistoćom svoje uprljane krvi, i nagriženom dušom. I volio je i on mene. Do zadnjeg dana.

Od nas više ništa nije ostalo. Par fotografija na kojima smo sretni. Neke poruke razmijenjene prije nego što će... I narukvica, sa pločicom njegovog imena. To je sve. Uspomene koje mi niko ne može oduzeti. Život koji smo sanjali. Djeca koju smo maštali. I datumi. To je sve. Datumi od kojih se sklanjam kao da su raspeće za moje snove.

Voljela bih da sam imala priliku da mu kažem Zbogom. Da sam imala priliku da mu zadnji put kažem da ga volim. Da ću ga uvijek voljeti. Da će uvijek biti moja Prva Ljubav, Prva i Najveća. Da će biti najsjajnija uspomena i kad me mrak proguta. Voljela bih da mogu da kažem da ću opet jednom tako voljeti nekog, i da će mene možda jednom neko voljeti kao on što je. Čistim srcem i iskrenom dušom. Voljela bih da me niko ne pita zašto nismo ostali zajedno. Možda, da jesmo... Ali nismo. Jer oboje smo željeli više za mene. Jer bio je ponosan na moje pjesme, a ja na njegovo srce koje ga je na kraju izdalo. Ali da je bilo drugačije danas ne bi bili mi. Danas ne bi znali da smo bili prejaka ljubav za ovaj svijet.

Je li dovoljno to da kažem za ovaj dan? Da kažem da ću ga uvijek i zauvijek pamtiti, i da će živjeti dok mene ima. Da nikad neću zaboraviti. Je li dovoljno da podignem čašu i kažem da ga volim kao on što je stotinama puta nazdravljao u moje ime? Ili da oćutim tišinama. Da samo srce i ja znamo. Jer ono što smo mi bili jednom samo postoji.

A samo sam željela da bude srećan.

Žena od soli sastavljena

Bila sam u životu i vojnik i osuđenik, i poginuli i pobijeđeni. Rijetko pobjednik. Bila sam dramatčna, tužna, jagnje žrtveno ponuđeno nekim bogovima u koje su svi drugi vjerovali osim mene. Bila sam i more, i rijeka, i oluja, i smiraj, sve sam sebi bila i drugima, a ništa od mene nije ostalo ove godine. 

Raspala sam se kao nikad, progutala sam sve žilete koje su mi na dlan spustili, da grlo razrežem, da srce iskasapim, da ga nema, da ne osjećam, da ne boli. Popila sam litre bijelog vina da ga zamutim crnilom i da zabetoniram rane od mačeva probodenih kroz grudi, onih samurajskih, da otupim. Sve sam radila, samo da ne boli, da ne patim, da ne tugujem, da se ne zaletim u zid i rasprsnem se u podnožju. Bila sam i detonacija, i oružje, i sudija i porota, i advokat, svačiji osim svoj. Sebe nisam umjela odbraniti. 

Testament: ako me korona pokosi treba da znaš...

Ako čuješ da imam koronu, ili neku drugu zemaljsku opaku bolest, treba da znaš da sam živjela svakog dana, cijelim bićem svojim. Možda je ponekad trebalo više ubjeđivanja, možda sam nekad zaboravljala da dišem, ali živjela sam. Putovala sam stazama koje sam uglavnom sama birala a i one koje su drugi birali zamene prilagođavala sam svojim htjenjima. Birala sam da budem živa danas, uprkos svemu. Da budem srećna danas, uprkos onom juče. Da vjerujem u bolje, uprkos neizvjesnom sutra.

Treba da znaš da sam voljela. Svijet, ljude, mačke pse, knjige... O, kako sam samo knjige voljela. Napravi mi spomenik u obliku jedne, nećeš pogriješiti. Dođi mi na grob i pročitaj mi bajku za svaki dan koji nisam bila tu. Ako se desi da me pokosi neka zemaljska pošast, znaj da da sam voljela ljude, onako ljudski, iz srca, iz koštane srži. Voljela sam i neke muškarce sa polovnim srcima, i one koji su se plašili te moje ljubvi, i one koji su me voljeli. Voljela sam i bila sam voljena. I te kako jesam. Bar sam naučila šta je ljubav za života. I šta je orgazam. Nie me sramota, jer voljela sam. Jer sve je to ljubav.

Dozvoli sebi da osjećaš i sebe i život

Dozvoli sebi da osjećaš.

Prije pet godina sam ovo napisala. Jer sam oplakivala gubitak srca. Jer sam bila nesposobna da osjećam. Jer sam izgubila sebe. Jer su tražili od mene da budem racionalana. To je bio poslednji put da sam poslušala. Više nikog ne slušam osim svog unutrašnjeg Ja. Ovog koje me sad danima muči i podsjeća na ono isto stanje.
Nije ok da budeš ok. Jer nisam.
Jer tužna sam.
Ljuta sam.
Identifikuj emociju. Osjeti je. Sastruži je sa zidova vena, sa komora preostalih dijelova srca, sastruži je sa fotografija i zalij suzama i progutaj. Osjeti je. Osjeti emociju i pusti je da prođe kroz tebe.
Gutam već danima.

Zatvorila sam se u svoj kvadrat i ćutim danima. Izađem na par minuta samo da se vidi da sam živa. Prije pet godina sam mogla razgovarati sa nekim, danas nemam nikog. Jer svi su se u svoje živote povukli, i šta će im moja tuga i moje trnje. A, i ne pitaju. Oni koji bi možda trebali. Ne pitaju jer onda će sami sebe da podsjete na tugu koju su ćušnuli u neki kutak i zanemarili. Našto da se podsjećaju? Zato ćutim. Ne treba mi mnogo da se zaplačem. Evo i sad, oči mi tečne ko rijeka, nepresušne. I pustim, nek teče, nek se izlije, nek potopi sve, nek sruši brane. Nek osjećam.

Kad srca se razdvoje, koliko tišine ostaje?

Ljeto prolazi pored mene, kroz mene bolje rečeno, i gotovo da ga nisam osjetila ove godine. Sve je nekako usporeno, zamrznuto. Kao da je neko pritisnuo pauzu na daljinskom upravljaču svijeta. Planovi i snovi, sve je u pripravnosti, ostavljeno sa strane da čeka novo jutro u kom neće biti ograničenja. Na maske sam naviknuta. Ljudi su ih nosili i ranije, samo su bile bolje ušivene u kožu. Sad bar ne mora niko da se isprazno smije. Sakriti smijeh iza plave medicinske maske, potpuno prirodna stvar.

Napravila sam svoj mali mir ovdje gdje sam došla. Nakon svih smrti i ruševina, bilo mi je potrebno da imam mir, da položim oružje, da skinem ordenje poraza i da legnem. Da usnim mirno, bez snova. Ponekad uspjevam u tome. Ponekad dugo ne mogu da zaspim. Ponekad pustim kočnice pa osjetim tu prazninu. Osjetim daljinu koja se naselila. Godine greški napravljenih, osuda, kajanja. Godine tuge i nerazumjevanja.

Smijem se, ali to ne znači da sam srećna

Vidi Tata, smijem se. Nazubljeno, krvavim osmijehom, suze se ne vide. Ali smijem se, a to si najviše volio. I dišem, Tata. Dišem svakog dana. Prošlo je, koliko? Šest mjeseci? Previše ako mene pitaš. A ni jedan dan nije prošao da nisam pomislila na tebe. Da nisam sakrila suzu u rukavu. Znam, znam, kolutaš očima, ali jače je od mene. Izvini, pokušaću. Pokušaću...

Znaš šta? Neću pokušati da ne plačem kad mi tuga kao ratni heroj domaršira do zenica. Kažu mi svi da je ta prva godina teška, svi datumi, praznici, nepostojeći rođendani, ali meni su Tata sve godine sa tobom bile teške. Ovo bez tebe... Kao da se sve stopilo u jedno, kao da se cijeli jedan život nedostajanja stopio u ovih šest mjeseci i stanuje mi u kostima umjesto koštane srži. Tolika je praznina ostala da je nemoguće ponekad disati, ali dišem. Dišem jer nikad nisi volio da mi vidiš suze.

Sad jedino u bluz vjerujem, čuda su istekla

Preveče je i sjene su mi napravile zasjedu u stanu. Spremam večeru, u donjem sam vešu, pijem bijelo vino i slušam bluz. Kida me, po svim mojim nevidljivim nitima mi odzvanja melodija. Tražim se.

Previše se nerealnost dešava oko mene u poslednje vrijeme, ne samo u mojoj zemlji. Ne pišem o tome. Ne osjećam potrebu da pišem sve ono što su svi ostali već rekli, i ne isplati mi se da psujem. Lakše mi je da pustim bluz i zažmurim na svijet. Da otvorim dušu za ovaj moj, ranjav, kvrgav, izbrazdan. Da ga pomilujem. Da mu udahnem malo ljubavi, sopstvene infuzije osjećaja.

Jesam li se oporavila od svih stranputica, erupcija, odrona i korijena? Nisam.
Ovdje gdje sam, ne razumiju me. Pokušavaju da mi nametnu okove svakodnevnice, običnosti, pokušavaju da me strpaju u kalupe u kojim su i oni svi sami ležali dok od njih nije nastao obični svijet. Ne mogu. Ne razumiju da je meni potrebno više. Mojoj duši je potrebno više. I ne, ne pričam o stvarima, namještaju, cipelama i ostalim mantracima.

Hoću da se rodim ponovo...

Sutra mi je rođendan. Hoću da se rodim ponovo. Hoću da dišem ponovo čistim plućima i da gledm nebo novim očima. Hoću da mi srce bude neoštećeno životom i Balkanom, da budem opet nasmijana, da budem opet drug sa cvijećem i pčelama, da se ne plašim paukova. Hoću da budem živa još jednom.

Znaš, toliko puta u životu kažemo da okrećemo novu stranicu a u stvari samo zaglavimo na onoj istoj, sa novim pasusom, i velikim slovom. Ne počinjemo ništa ispočetka, samo se nadovezujemo na tri tačke ili zarez. Nastavljamo propale veze, brakove, loše poslove, loše porodične odnose. Mislimo da je lako prekinuti sve, podvući crtu, okrenuti leđa ali veoma često pogledamo iza sebe, preko leđa, okrenemo se i gotovo je. Na istom poglavlju, na istom mjestu padamo i uvijek se sve vrti u krug. I tako svake godine donosimo odluke, ređamo liste očekivanja, duvamo u maslačke i kažemo da se želje ne ostvaruju. Da je teško krenuti iznova, da te magneti prošlosti vuku unazad, izmišljamo hiljadu razloga zbog samo jednog – jer se plašimo.

Preživjela sam sve to.
Vraćala sam se u mazohistične veze jer sam se plašila bii sama, jer me niko nikad nije razumio.
Vraćala sam se u neke porodične drame iznova i iznova jer sam htjela biti dobra onima kojim nikad neću biti i koji su toliko duboko zagrizli u svoju ulogu da i ne vide radost kad im se gurne ispod nosa.
Vraćala sam se nekim prijateljstvima jer sam tu bila manje usamljena, jer sam voljela te prijatelje koji su me zaboravili tako lako, i koji su me još lakše ostavljali iza sebe zbog nekog novog prijateljstva, veze, posla, novca i ostalih prolaznih stvari.
Ostajala sam na lošim radnim mjestima jer je kriza, jer ekonomija stagnira, jer nadređeni ne usavršavaju ni sebe a ne još i mene, jer sam se plašila ovih mojih godina i okoline i pitanja. Jer sam se plašila svega.

Danas, svoja sam žena jer sam jednog dana rekla da je dosta. Jer nisam pristala na manje od sebe. Jer nisam mogla da napravim kompromis između svog života i ostatka svijeta. Rekla sam dosta i poslu, i usranim vezama, i površnim prijateljima, i životu na klimavim nogama.

Vidjela sam svijet. Djeliće njega bar. Oči su mi još gladne. Živjela sam. Jesam. I voljela sam. Živim bez pola srca i plućnog krila, i arterija, živim bez onih bitnih ljudi koji su bili moje srce, koji su sad fotografije i sjećanja i svijeće i molitve. Izgubila sam. Jesam. I zbog svega toga ne mogu da napravim kompromis sa životom i pristanem na manje od sebe. Neću.

Hoću da se rodim ponovo. Hoću da mi ovo što je preostalo od srca bude kolaž predivnih uspomena na smijeh, na snove, na knjige, na mačke, na one ljude koje ću sresti, na momente u kojima ću biti živa a ne nagrižena savješću i obavezom i svim onim što ne volim. Hoću da se smijem, i da ponovo budem svoja. Da budem sa ljudima koji će razumjeti, koji će voljeti, kojima je isto tako malo biti jednoličan. Jer život mora da bude više od toga. Ne želim da vjerujem u ove verzije koje mi svi podvaljuju kao najbolje, kao najvažnije, za život presudne odabire.

Odavno se ne plašim. Odavno sam strah ujela za ruku i stopila se sa usirenom krvi i ne plašim se. Ne plašim se govora, ni riječi, ni emocija, ni sebe, ni novih koraka. Ne plašim se novih znanja, poslova, prijatelja,puteva. Ne plaši me ni novi grad, ni stan, ni ljudi, ni izazovi.

Hoću opet da se sutra rodim. Da pokušavam. Da izazivam. Da gazim naprijed jer iza leđa više ništa nije ostalo. Osim ljubavi. Još me jedino plaši ta riječ, jer najskuplje me koštala, najviše me osakataila. Ali jednom... Jednom se neću plašiti.

Poslednje Zbogom je najteže reći, ali nekad moraš

Pustiću je zadnji put namjerno, za nas. Za Istoriju koju smo ispisali, za ono što smo bili, za srce koje smo imali. Zadnji put ću u sebi ispjevušiti stihove i neću zaplakati.

„Dal si budna il sanjaš, imaš li pojma gdje sam sad,
Dal ti išta znači ako čuješ da dolazim u zabranjeni grad,
Da ti kažem da te Volim,
Zadnji put da izgovorim to...“

Došla sam ti danas, milo moje. Jesi li me čuo? Prišla sam onoj ulici kroz koju si me vodio za ruku, i ono mjesti gdje smo se poljubili sa šesnaest, i zapamtila sam put do kuće. Poznali me tvoji odmah. A kuća ista, ao da nikad nije prošlo skoro dvije decenije. Iste stepenice, strme i tvoja majka. I nas dvije.

I sve očekujem, sad ćeš ti sići niz stepenice, kao nekad, i bićemo opet djeca i neće proći godine bez nas. A evo danas, umjesto tebe, zagrlih ti majku, i suzama ti stope zalih. Nije me očekivala, nije vjerovala da sam došla. A morala sam, kako ne bih došla da vidim gdje spavaš? Jesi li me čuo?

Pričala mi je o tebi, i pokazivala slike koje sam znala napamet. I ja sam njoj pričala o tebi, o onom Tebi koji mi je pisao i koji me volio. I gledale smo slike, naše, poslednje. Ne brini, biće ona dobro. I ja ću biti. Moram. Dugujem nam toliko.

Došla sam ti danas. Jesi li osjetio moje korake tu, u tom vječnom snoviđenju? Jel ti zemlja došapnula da te volim, da sam te uvijek voljela i da nikad neću prestati. Da si bio ljubav za vijek vijekova, ona prva, ona zbog koje nikad više ne zavoliš pravo. Čekao si me u ovom životu sve ove godine, i uvijek sam izmicala za neki korak, za neku želju. Sad opet moraš da me čekaš, oprosti mi. Ali srešćemo se, obećavam ti. Možda ne sad, ali hoćemo.

Doći ću ti opet jednom. Da ti ispričam neke tajne, da hladnu zemlju pomilujem umjesto tvog obraza. Doći ću da ti majku opet obiđem, da zna da nisam zaboravila. Da nikad neću.

Hvala ti. Hvala ti što si bio najdivnija Prva ljubav koja je postojala, što si bio sve prvo u mom životu, što si bio najbolji drug, momak i muž, što si bio najveća tuga i što si prije svega bio čovjek na kojeg sam uvijek mogla računati. Hvala ti što me nikad nisi izdao sve ove godine i što si uvijek bio dio mog žviota, čak i kad su nas putevi i ljudi razdvajali.

Sad idem dalje kroz život. Bez pola srca i plućnog krila, potpuno porušena i detonirana, ali živa za nas oboje. Živjeću uprkos promaji koja me kida u gudima. Ne mogu ti obećati da ću biti srećna, ali pokušaću. Toliko mogu. Na kraju, u tome i jeste štos, konstantno pokušavati i ustajati i ne odustati. Zbog sebe, zbog uspomene na tebe, na ono što smo bili, i ono što smo propustili.

Volim te. Uvijek sam i uvijek ću.

Sad moram da pustim rijeku da teče. Makovi još cvjetaju milo moje. Lutke više nema. Sad je samo žena ostala.

Posle Zbogom, šta ostaje?

Ne mogu da spavam. Od januara. Ne mogu da spavam, ni da dišem, jer moram da se oprostim. Od Tate i od Prve Ljubavi. Čovjeka koji me dvadeset godina znao i volio cijelim bićem, i kojeg sam znala kao sebe. Ne mogu da spavam jer svakog dana zaplačem, i ako ne izbacim ovaj bijes, ovu tugu iz sebe, bojim se rasprsnuće mi se srce u grudima, a ono još uvijek kuca. Muči se, zapinje, ali kuca.

I sad, dok kucam ovo, ne mogu da zaustavim suze. Ne mogu da udahnem. Ne mogu da se pomjerim jer me bol prikuje i slike mi se ređaju pred očima. Ne mogu da spavam jer mi nedostaju obojica tako snažno da se bojim da ću se u kamen pretvoriti, da nikad više neću voljeti.

Ne znam kako da kažem da je u redu.
Ne znam kako da ne mislim.
Ne znam kako da ne boli.

Ljuta sam.
Ljuta sam jer su me obojica ostavili da se snalazim u ovom usranom svijetu.
Ljuta sam jer kad izađem iz ove pogane izolacije moram da odem zemlju da grlim, moram da odem da tati ispričam kako mi je bilo i kako sam ga trebala poslušati i ostati na zemlji. Da mu kažem koliko mi je nedostajao, i da su Bajrami nikakvi bez njega, i da je sve nekako prazno bez njeg.

Moram da odem kod Njegovih roditelja i kod Njega. Da mu kažem da mi je žao što nisam se jače borila i što mu nisam vjerovala kad mi je govorio da će me zauvijek voljeti. Da mu kažem da sam ga ipak svih ovih godina voljela i da nikad nisam bila srećnija nego kad sam bila s njim. Da mi je značilo više od svega što je došao na moju promociju knjige, da bude uz mene, iako je cijelu propustio ali došao je, makar i na kraju. Uvijek je kasnio.

Moram da mu kažem da je u redu, da ga nikad neću zaboraviti, i da ću narukvicu sa njegovim imenom zauvijek čuvati. Da je u redu što je pokušao biti srećan bez mene, jer tako sam ja tražila. Bila sam tako srećna zbog njega, što ga neko voli, što će imati ćerku. Bože, voljela bih da je upoznam jednog dana, da njega vidim u njoj. Da joj kažem kako je divan čovjek bio njen otac.

Ne mogu da spavam jer nisam imala šansu da se pozdravim sa Njim. Ne mogu da spavam jer su njih dvojica bili spona sa mojim životom i ne znam kako da postojim u svijetu u kom oni nisu. Ne znam kako da dođem kući a da Tata nije tamo. Ne znam kako da ne boli ova praznina koja je ostala i koja me svakog dana pritiska u grudima. Ne znam kako da...

Znam, moje su suze okov njihovim krilima.
Znam, moje su im suze ko kamenje ispod jastuka.
Znam, vrijeme će biti poput praha zaborava na mojim trepavicama i jednom, neće toliko boljeti, ali plašim se da ih vrijeme ne orgne iz mojih sjećanja, da ih zaboravim, da jedan dan preskočim a da ne pomislim na njih. I ne mogu da spavam.

Ne mogu ni da se oprostim. Ne mogu da kažem zbogom jer biće to zbogom i meni. Onom što sam bila dok su disali zajedno sa mnom. Jer to je kraj jedne ere mog života. Mislila sam da će bar On ostati prisutan, da će se naši klinci poznavati, da ćemo biti sretni zbog onog drugog i da ćemo nekkako uvijek u srcu ostati mi. Izgleda da sam sad samo ostala ja. I to me još više plaši. Da ću ostati toliko pohabana da neću umjeti da volim, da neću umjeti da vjerujem, da neću smjeti da dišem i spavam pored nekog ko me sigurno neće voljeti kao On, toliko da bi se i pod voz bacio da bi mene spasio. Plašim se da...

Ne umijem da zaustavim suze. Možda će same da presuše. Možda sad treba da živim za sve njih kojih nemam. Znam, oni će uvijek biti dio mene. Oni su duboko uklesani u moju krv, u moje sjećanje, u moje zenice. Dok mene ima i njih biće. Jer ne umiru naši voljeni, ne sasvim.
Znam, oni kroz naše oči gledaju i dio je njihove duše zauvijek vezan mornarskim čovorom sa našom.
Oni zapravo nikad i ne odlaze. Ne mogu da spavam jer plašim se da zakoračim u svijet bez njih. Plašim se da kažem zbogom. Šta ostaje posle toga? Šta počinje?

Naučila sam u raskoraku života

Dani u karantinu prolaze u miru. Noći su malo teške jer još u meni tinjaju boli, ali još nisam zatvorila vrata kroz koja sam prošla u svijet bez ljudi koje sam voljela najviše. Koje ću uvijek voljeti najviše. Ne želim još uvijek da napravim korak koji će me odvesti u svijet u kojem ih nema.

Još želim ponekad primiti poruku od moje Prve Ljubavi, da znam da je dobro, da misli na mene čak i kad ne smije. Još poželim, kad pozovem mamu, da pitam kako je Matori Lisac, ali sjetim se da stojim jednom nogom u svijetu u kojem njega nema, a drugom u svijetu u kom je još bio moj heroj.

U tom raskoraku svijetova sam ostala smrznuta i znam da moram da napravim taj korak naprijed, da moram da zatvorim vrata jer jednog svijeta više nema. Znam, jednog od ovih dana ću to uraditi. Nastaviću dalje sa uspomenama i srešću neke ljude i u očima će mi biti uvijek tamna sjena. I srce će zauvijek ostati okrnjeno u to sam sigurna.

Dani prolaze, sat po sat. Tijelo se buni, potrebna mi je šetnja. U ovoj sobi od dva koraka mogu jedino da odmorim srce. Da prelistam neke fotografije i pomislim kako je ova godina stvarno drugačija od svega što sam očekivala. Počela sam da primjećujem promjene u sebi, one koje se sigurno ne bi desile da ije bilo cijelog ludila sa virusom.

Naučila sam mnogo i nije mi žao. Nisam vjerovala koliko sam jaka i koliko zapravo mogu da izdržim dok nisam došla u situaciju da moram da izdržavam i da moram da zaglušim vrisak.

Naučila sam koliko je život kratak i koliko je vrijedan i koliko treba uživati u svakom trenutku koji imamo, jer ako nije uživanje onda nije život. I kad je najteže, i kad je beznadežno, i dalje treba držati glavu visoko, i stopalima zaroniti u vodu. U prvi potok. U korito. Nije važno. Jer sve u životu je kao voda, mirno i olujno, i uvijek pronađe put.

Naučila sam vrijednost prijatelja i vrijednost ljudi. Da ih treba prihvatiti takve kakvi jesu, i biti takav kakav jesi. Prigrliti sebe, i ne stidjeti se, ne misliti da si manje važan ako se ne sunčaš, ili ako si vegan, ili ako sjediš za šankom. Život je previše lijep da bi se osjećali usamljeno u svijetu u kojem uvijek ima neko nešto da kaže. Ali ja odavno ne govorim ništa tek da bih nešto rekla. Slušam svoje srce, svoj stomak, i vjerujem da će jednom sve biti u redu. Da će sve biti dobro. Jer kako bi drugačije kraj izgledao?

Naučila sam da zavijam na mjesec. Bukvalno. Stajali smo na otvorenoj palubi i gledala sam u sjaj neba i bukvalno smo lajali na uvijezde i zavijali poput divljih vukova. Jer to i jesmo, divlje zvijeri u duši koje se pripitome u zagrljaju, u jednom držanju za ruke, u jednom običnom poljupcu. Bio je to divan pun mjeseczbog kojeg noćima nisam mogla spavati.

Naučila sam se strpljenju. Da čekam. Da dišem. Da i čekanje pretvorim u igru. Da se smijem. Da nazdravim. Da kažem da će biti u redu. Da ne odgovorim ako mi se ćuti. Da ignorišem znatiželju drugih, i ponajviše da ignorišem „Rekla/ao sam ti...“ savjete. Isključim sluh, uključim maštu i zaćutim. Ponekad je tišina najbolji odgovor koji mogu da dam.

Naučila sam ponovo i iznova koliko su male stvari važne. Mačja njuška, prva banana nakon tri mjeseca, ljudi koje ne poznajem a koji su bili tu cijelom dušom, i oni koji su brinuli za mene, i obradovali me sitnicama do suza. Naučila sam koliko je malo potrebno za sreću i toga se nikad neću odreći, jer te sitnice, to čovjek nosi u srcu zauvijek. Nikakve grandiozne riječi, ni vanserijska djela. Sitnice.

Još učim živjeti u raskoraku, učim balansirati i radujem se što ću uskoro opet trčati šumom, i ljubiti drveće, njuškati mačke i jesti borovnice. Još učim disati bez prekida. Znam, moraću da iskoračim, da zatvorim vrata ali naučila sam još nešto veoma važno.

Da život nije jurnjava i nije trka.
Da sutra možda neće svanuti.
Da jednom možeš sve izgubiti.
I zato treba živjeti korak po korak.
Dan po dan.
I zato više ne žurim. Ni da prebolim ni da nastavim. Stajaću tako u raskoraku između svijetova sve dok ne budem bila sigurna da sam napravila sve korake na rukama. I zatvoriću vrata. I nastaviti biti živa dok mogu. Dok me ima. Dok sutra dođe...

Tamo. Jedina strana svijeta za koračati

Ako pođeš jednom da pobjegneš od sebe, da se sakriješ od onog što jesi, od onog što osjećaš, vjeruj mi nećeš uspjeti. Potrebno je mnogo više snage od samo otići. Lako je spakovati kofer, obuti cipele, kupiti kartu za nigdje i otići.

Ali desi se tako neka epidemija ludila, i zaglaviš u Nedođiji bez mogućnosti da skreneš misli sa sebe. I onda osjetiš sve još snažnije, svaki damar, svaku kost naprslu, i rebro kako ti kroz srce probija. Osjetiš svaki udisaj kao da si progutao svežu koprivu i nastanila se tu u grudima. Lupiš ponekad glavom u zid, opsuješ gotovo svako veče, popiješ neko uskislo vino samo da otruješ krv, da uvene trnje.

Ali ne može.

Ni suze ne pomognu. Ništa ne može izbaciti misli iz glave niti te sakriti od odraza u ogledalu. Ništa ne možeš uraditi osim stati u ring i boriti se. Sa sobom. Sa svojim srcem u drugom uglu arene.

Pobjegla sam. Priznajem. Bol me pokosila, nisam mogla disati, nisam umjela voljeti dan, ni život. Pobjegla sam da se nastanim na nekoj strani svijeta, da zaboravim. Nije pomoglo. Tamo gdje sam ostala nasukana, iz džepova su ispadale emocije, iz očiju je curio očaj. Ali smijala sam se. Gasila vatru vinom, držala za ruke prijatelje.

Pokušala sam smijehom otjerati tugu. Od limuna praviti limunadu, ali džaba. Kiselina je gorčila. Probala sam da se zavaram, probala sam da ne mislim. Kosti su krcale od zagrljaja, usne su pamtile, ruke su ćutale. Ništa nije pomoglo.

Sad, kad sam pronašla predah, sad me pokosilo bježanje u nedogled. Pokosila me oluja i znam, nisam uspjela pobjeći. Od sebe nikad neću moći cipele okrenuti da vode ka unazad. Gotovo je. Nazad nema ništa osim zemlje. Nazad nema ništa osim kolaža okačenih po zidovima da ih pomilujem kad prođem alejama. Nema ništa osim onog što sam bila.

Detonirala sam most. Nazad nema ništa. Naprijed je obala. Naprijed su makovi. Tamo je drugi kraj duge. Tamo su snovi. Tamo moram krenuti. Tamo su prijatelji koji su bili moja leđa i moji herkulovi stubovi. Tamo su moji izlasci sunca. Tamo. Naprijed negdje. To je jedini pravac kojim smjeram poći.

Imam sad neke dane ispred sebe. Imam vrijeme i mir da osvijestim sebe ponovo. Imam staze, i dobre patike. I sebe ću imati ponovo. Na kraju, život i jeste upravo to – sposobnost da od situacije napraviš najbolje moguće. Nekad je limun prekiseo pa ma koliko šećera u osmijehu imaš ne može da ublaži gorčinu. Al nekad je dovoljan samo jedan smiješak pa da sve bude kako treba. Pronaći balans u životu je teško, ali je predivno. Znati pokazati zube ali i poljubiti trnje. To ti je to. Balansirati na sopstvenim snovima.

Danas imam samo jedno pitanje za tebe. Kako si...

Ima tamo jedan kutak u koji sam sakrila određene dijelove sebe, i nikom ne pričam o tome. Zaleđeni u prostoru i vremenu, plutaju po hladnoj površini sjećanja i ponekad, na neke određene datume i sama odlutam tamo, pustim po neki papirni brod u rijeku sjećanja i zapalim neke svijeće u ime rastrgnute ličnosti. Zaćutim, ne plačem. To je samo moje Groblje Umrlih Snova.

Postoje i neki ljudi koji znaju sve nadgrobne ploče na tom mjestu, i oni koji nikad ni jednu nisu usnama hladnim dotakli. I niko me ne pita. Ne pitaju gdje uporno bježim, ni zašto ne volim ovo od trnja napravljeno mjesto. Ne pitaju ni zašto mi nekad zenice požute od tuge i zašto nekad reagujem kao nagazna bomba koju su aktivirali jednom riječju. Ljudi ne pitaju ništa, ne razmišljaju, ali tako su jebeno dobri u kritikovanju i davanju savjeta. E pa, zabijte sve te savjete sebi u ....

Ne volim kad mi se um pomrači i jezik zabrza u odbranu. Znaš, frende, lako je dati savjet iz svoje udobne perspektive ili ko zna kakvog iskustva. Lako se uplašiti i savjetovati nekom da odustane jer je to nešto što bi ti uradio. Nemamo svi istu količinu hrabrosti u venama i nemamo svi snove u boji.
Lako je reći meni da nisam normalna što hoću da idem preko okeana dok neki virus hara svijetom, i svi su preplašeni jer ne vode računa o svom imunitetu.
Lako je reći meni da bi trebalo da se udam jer mi jajnim ćelijama ističe rok trajanja u koji ja ne vjerujem, jer mi je neka vremenska linija udarila na godine, ili mi kosa polako sijedi.
Lako je reći da treba da rodim dijete, sa ili bez muža, ali da treba da se zovem majkom.
Lako je biti savjetnik, sudija, advokat, i sve ostalo nekome. Znaš li kako je biti taj neko?

Ne pomisli niko da sam u ovom gradu neko ko je odavno prerastao komšijske priče i ogovaranja, i da ovde jesam rođena ali nisam zaljubljena u ovaj grad. Ne kao nekad što sam bila. Ne pomisi niko da možda sve u ovom gradu me podjseća na izgubljene ljubavi, prijatelje koji su otišli i one kojih više nema, na oca kog sam tu ostavila u zemlji, na srce koje sam izvadila da ne zakuca, na mrak i suze. I želim da odem. Jer ništa osim tuge ovde nema za mene.

Ne pomisli niko da me sva ta priča o udaji i porodici vrijeđa, da možda i ne volim uvijek što sam jednina, što imam drugačije prioritete i što ne želim praznu ljušturu od muškarca pored sebe. Ne pomisli niko da je to isto kao da nekog bez noge pitaš zašto ne igra fudbal ili balet. Ti misliš da jednina ne boli? Da mi što smo samostalni i jaki, što smo izgubili više nego što smo dobili u životu, što smo put do pakla i nazad pršli više od jednom, da je nama svjedno što smo sami, da uživamo u tome što ne želimo površni brak i porodicu koja će biti sve osim porodice sa nekim ko nije nikad volio, nebo ljubio ili gorko plakao? Misliš da je tako jednostavno pitati „Pa kad ćeš se udati/oženiti“?

Ne pomisli niko da pričom o djeci možda otvara neka sjećanja i rane koje nikad ne zarastu, odluke donešene bez razmišljanja, misleći kako nema izlaza. Ne pomisli niko da možda pričom o tome kako mi je vrijeme da imam djecu otvara neke mračne strane djetinjstva, i ne pita niko da li uopšte želim biti roditelj. Naravno da želim, ali šta bi bilo ako ne bih? Osudili bi me. Spalili bi me na lomači kao najveću jeres, na karnevalu Ljudskih Gluposti i Izmišljenih Ideala. Nismo svi za sve rođeni, i to nije ničija stvar. 

Tako je lako u životu posmatrati tuđi život i biti savjetnik, bez razmišljanja o posledicama. Znaš, znala sam da je riječ najsnažnije oružje, ali vjeruj mi , riječi su mnogo više od oružja. Od oružja možeš i da preživiš, ali riječi te mogu i ubiti. Znam ja, prošla sam kroz to kamenovanje. I ponekad se uplašim, svi znaju šta je dobro za mene a da me niko od tih ljudi nije nikad pitao "Kako si". Niti se neko od njih potrudio da me upozna.

Nosim neke tajne u sebi jer ne smijem da ih ispričam nikome, jer će me osuditi i odreći me se, jer neće razumjeti. Jer nikad nisu razumjeli čak ni kad sam govorila. Možda takvi ljudi i ne treba da budu tu, u mojoj blizini, jer uperiti prst i osuditi nekog je tako lako. Ubiti nekog riječima je najjednostavnije, a od toga se najteže oporavlja.

I prije nego kreneš dijeliti savjete ljudima oko sebe, pogledaj sviju riječ u ogledalu. Osjeti je na jeziku, na usnama, osjeti je u srcu. Sačekaj. Znaš, u većini slučajeva, nikom nije potreban savjet od tebe. potrebno je samo jedno pitanje.

Kako si?

Nemoj ići na groblja. Ništa nećeš razumeti.

Otišla sam danas putem kroz šumu, tamo gdje pola mog djetinjstva spava. Otišla sam i poljubila zemlju u koju sam spakovala strahove, komlekse, neljubav, nedostajanje, opraštanje, i sve što je umrlo tog dana sa Njim. Morala sam da odem. Možda je rano, možda nije trebalo, ali evo mjesec dana je prošao. Ništa nije drgačije, a opet, nikad više neće biti isto.

I tamo, gdje spava cijeli jedan grad, udarila me prolaznost života pravo među grudi. Udarila me praznina koja ostaje nakon što neko nestane iz tvog života. Udarilo me ništavilo koje ostane iza i sa kojim moraš da se uhvatiš u koštac. Moraš, jer život nema stanicu za čekanje. Život ne čeka da se oporaviš. Život prolazi, bio ti spreman ili ne da ga osjetiš.

I pored Njega je prošao. Ostale su neke stvari koje više niko neće obući, i serijali o ribolovu koje više niko neće pogledati. Sjećanje i zemlja. Zemlja da je pomilujem umjesto lica, i sjećanja da ih zagrlim umjesto tijela. I to je sve. To je sve što život jeste. Gomila postignuća, sjećanja, ličnih vrhunaca i zadovoljstava. Zemlja me danas naučila.

Jednom, i mene će nestati. Jednom i moje će tijelo naći dom. I sama ću zemlja biti. I ti i ja. I sve što ostane iza mene, biće nijemi spomenik mog života, onoga što sam bila, i ono kako sam živjela. A to treba da bude nešto posebno. Veličanstveno. Da kad budem jednom crtala bore da znam odakle su nastale. Da kad jednom budem rušila osmijehe da znam gdje su se rodili. Ne mogu da pustim da prođe tek tako. Ne može da prođe samo u bunilu i iščekivanju, i strahovima i pitanjima „šta ako?“.

Utonula sam u sopstvenu letargiju i svako ima svoje načine da odboluje nedostajanje. Ne znam da li ću ikad moći ponovo da kažem da sam kompletna, da sam u redu, da je rupa u grudima nestala. Ne znam hoću li ikad moći da kažem ko sam a da ne pomislim čija sam. I kad jednom osvane poslednje svitanje, želim se sjetiti života kao avanture u kojoj sam uživala. Jer znam da mogu. Jer svi možemo, ako se odvažimo da pratimo svoje snove, svoja htjenja. Na kraju, zemlja će biti jedini dom koji tijelo ima, ali
duša će zauvijek da živi. U mojim pjesmama, u mojim knjigama, možda negdje u nekim spisima izgraviram svoje postojanje, možda u tvom srcu ostavim trag.

Možda ću opet jednom voljeti sa ovim šupljim organom koji kuca u grudima. Možda ću imati kome da pričam o trapavoj ljubavi koju nikad nisam imala, a koja je uvijek tinjala u krvotoku. Možda će se svijet promijeniti, ali ne smijem dozvoliti da život prođe tek tako, i da iza mene ostanu samo stvari koje će se baciti. Previše je ovo iskustvo dragocjeno da bi mi duša počivala u miru.

Zemlja me danas naučila istini.

Treba samo naučiti disati

Prošli su dani. Od sumraka do svitanja, svaki sam osjetila kao ubod noža u tijelo. Svaki je bio rana. Evo, gotovo je mjesec dana prošlo a niam još otišla da zagrlim zemlju. Plaši me ta gomila zemlje, tek sam počela da spavam. Poći ću. Jedino tako sam sigurna da ću pronaći neki mir. Da ću povjerovati da sve ovo nije san. A u međuvremenu dišem.

Dišem jer ne znam šta drugo. Jer jednom sam davno odabrala biti prisilno racionalna, i ugazila sam u svoju krv prolivenu. Nije da sam željela. Nije da se nisam pokajala. Svakog dana uzdahnem, i sad umjesto jedne rupe u grudima u meni je bezdan. Ali dišem.
Koračam, putujem, smijem se, i dišem. Još uvijek sam živa.

Znaš, kad prerastemo one radoznale godine djeteta i postanemo neki drugačiji ljudi, kad nismo ni djeca ni odrasli, tek neka izmaglica ljudskosti, niko nas ne uči kako da preživimo slomove. Ne znam ni da li neko može da nas nauči. Da li se ikad možemo pripremiti na takve stvari. Ušuškaju nas u djetinjstvo, u površnosti, i zaborave da nam kažu da je život predivna bajka sa gomilom loše uvezanih čvorova ali da to u stvari nije ni važno. Važno je naučiti ustati kad padneš, disati kad boli, i preživjeti kad ti oba plućna krila odumiru. Eto samo to.

Postojale su godine mržnje, žala i prezira za koje mi niko nije umio pomoći da prebolim. Niko nije umio da mi kaže kako se to oprašta kad te uzmu na zub, kako se preboli nedostajanje. A trebalo je samo da naučim kako da oprostim. Da pustim. Znam, to je jedna od najtežih stvari koje sam naučila (osim vožnje bicikla – to još nisam). I trebalo je da me smrt zagrli da bih shvatila. Da su se samo malo više potrudili da me uče praštanju a manje religiji i nastanku krečnjaka, možda danas ne bih žalila za
propuštenim godinama, neobavljenim pozivima, i možda ne bih vukla ovu čežnju za vratom kao na giljotinu da nosim sve grijehe.

Reći ću za sebe da sam jaka žena. Da sam iz svog pepela ponijela uprašene uspomene na ljubavi, na radosti, na prijateljstva, na sve izgubljeno i sve nađeno. Možda sam uskraćena bila za neke zagrljaje, možda za porodicu, možda za čovjeka i dijete, možda sam ostala uskraćena i za svoje snove, ali jaka sam. Granitna. Jer uspjela sam. Naučila sam okrenuti desni obraz kad me po lijevom vukovi izgrebu, i naučila sam reći da je u redu to što sam ponekad liticama gazila i stranputice disala.

U redu je, jer, vidiš, uopšte nije važno koliko si novca zaradio, koje filmove si gledao i kome si se molio u usamljenim noćima. Važno je koga si volio, kome si ruku pružio i još važnije, kome si oprostio. 

Merkur je opet u retrogradi, i trbalo bi da se pazimo tih planetarnih pojava, a opet, čini mi se, sve je u redu u konstelaciji osjećanja.
Dišem, i stojim na nogama. Ranjena, mecima života pogođena, ali dišem.
Živa sam.
Nedostajanje me neće ubiti.

Samo ostaje nada da vrijeme sad liječi sve rane

Otac je umro sam. U bolnici. Na odeljenju intenzivne njege. Priključen na aparate koji su mjerili ritam onoga što ja nikad nisam čula. Ostala mi je slika njega kad sam došla da ga obiđem, tih deset ukradenih minuta, slika da mi se ugravira u moždane ćelije, da ne zaboravim ko sam, čija sam i ko je moj bio. Borio s koliko je mogao. Borili smo se i mi za njega, kad bi on posustao. Umro je na Bogojavljensku noć. Sahranjen je u utorak. Po obje religije – otišao je bez grijeha. 

Uspjela sam da budem zadnje lice koje je vidio od svojih. Uspjela sam da mu kažem da ga volim, da ga zagrlim, da mu stegnem ruku, da ga pomilujem po kosi i poljubim u čelo. Uspjeli smo da oprostimo jedno drugom svu neljubav. Da pregazimo nepremostivo, da oprostimo neoprostivo. I ponosna sam čija sam, jer ja sam ga birala. Da me nauči snazi, da me nauči borbi, da me nauči preživljavalju, i ljubavi na najneobičniji način. 

Nisu mi ostale fotografije, nemamo ih mnogo, ali ostale su mi uspomene. Trapava ljubav onog koji me nije umio voljeti onako kako je želio. A opet, volio me sigurno više nego što će iko ikad. 

Šta raditi kad izgubiš nekog ko nije bio tvoj nikad, a opet je bio sve što si imao? Kad djetinjstvo ode u nepovrat? Kad se srce slomi u hodniku nekog kliničkog centra? Šta raditi kad dušu isplačeš i dio srca sahraniš da kuca negdje u zemlji? Kako naučiti opet disati a da ne boli? 

Znam, nisam jedina. Ni poslednja. I sve je ovo već ispričano i već proživljeno, i već je neko hiljadu puta o tome govorio, i savjetovao. Ja neću. Jer nema savjeta koji može da pomogne da praznina zanijemi u tebi, dok bi da polomiš sve oko sebe bijesan od plača. Nema onog „Biće u redu“ koje može da ti olakša planinu koja se strovalila na glavu i slomila ti koljena da ne možeš sa mjesta da se makneš. I nema jecaja koji može da se priguši kad tuga nadvlada. 

Plači. Obriši suze pa plači opet. Padni na koljena i udari pesnicom o pod. Opsuj sve što ti zasmeta u trenutku. I diši. Nemoj prestati da dišeš. Stvarnost je ponekad oštrija od mača, i svaki tuđi zagrljaj u tom trenutku je ulje od kojeg bol sve više peče. Jer stvarno je. Jer desilo se. Jer ništa ne može da vrati što u zemlju se nastani. 

Prošlo je nedelju dana. Kao da je sedam trenutaka vječnosti blicnulo pred mojim očima. Gomila ljudi za koje nisam ni znala da postoje, ni da znaju za nas. Prijatelji za koje nisam ni znala da su prijatelji. I ni malo nije lakše. Gomila istih pitanja, i još veća gomila odgovora o toj usranoj bolnici u ovom zaboravljenom gradu Crne Gore, i svaki put se sjetim neke sitnice koju sam bila potisnula, i ispliva na površinu taj nesoj od medicinskog osoblja i budem ljuta jer na neki način su ga ukrali od mene, a opet, znam, tako je moralo da bude. Tako je trebalo. Ma dovraga sa tim. Nije trebalo. Nikom ne trebaju da se dešavaju takve tuge u životu, ni ove ni gore, jer nismo mi stvoreni za to. Ljudska srca su krhka tvorevina. 

Pokušavam da ne plačem. Nije nikad volio da me vidi slomljenu. Nije nikad volio moje suze a stotinu ih je on sam izazvao. On je imao pravo, drugi nisu. Nisam nikad bila njegova princeza, ali sam bila ono što je najviše volio. Nisam nikad bila uzorna kćerka, ali sam bila sin i ortak i kum i brat. Znam to. Nije nikad morao da mi kaže, ali tih zadnjih dana sve prećutano je šapnuo trepavicama, i sve je stalo u jednu rečenicu, koju mi je rekao kad nije bilo nikog oko nas. I znala sam – bila sam kamen koji ga je žuljao u cipeli ali planina ponosa koju je nosio u srcu. 

Negdje u cijelom tom neredu emocija, u suzama i plaču, neke su nove niti rođene, neke pokidane strune su povezane i tanki fragmenti obnovljeni. Moje je djetinjstvo prekinuto u tom kliničkom centru, u trideset i nekoj, ali sam pronašla put do izgubljenih ljudi koji su, makar i zatrovana, ali moja krv. 

Možda nikad nećemo biti porodica ali smo ipak nekako svoji i možda smo dobili neku novu šansu koju naši roditelji nisu imali. Bar je moj tata neće imati. I zato jer je on nije imao, jer je ostao željan svih svojih, ja ne mogu da kidam niti koje su suzama povezane. Ne mogu i ne želim. Pa nek se krvlju otrujem. 

Vrijeme ne ide unazad, ali moji koraci će moći da idu naprijed. Jednom ću napisati tu knjigu u koju ću spakovati veličinu porodice koja nije bila, i snagu ljubavi koja se nije vidjela. A bila je. Bila je ljubav. I možda je bio sam u školjci koju tijelom zovu ali srcem i dušom nije nikad. Trebalo je trideset godina da se shvatimo, a možda smo se ipak svo vrijeme razumjeli. Znam, plašila sam ga jer bila sam divljaština njegove krvi, jer bila sam ratnik njegovog srca. Jer sam imala hrabrosti gdje on nije. 

Neke radosti od mene nikad neće dočekati, ali ga zaboravu nikad neću predati. Jer oči njegove u glavi mojoj svijet će gledati. I svako je slovo jecaj i magli mi vid, i srce ko smrznuti vrabac se zgrčilo. I vrisnula bih da zidovi se sruše, ali samo jače obavijem njegovu deku oko sebe i utonem u noć. Jednom, manje će boljeti. Jednom me zemlja neće plašiti. I znam, poslednjeg dana, opet ćemo se sresti nas dvoje. Čekaće me na kapijama nekog novog svijeta. 

Samo tada se neću plašiti. 

Nisam nikad bila njegova princeza, ali sam bila ono što je najviše volio. Nisam nikad bila uzorna kćerka, ali sam bila sin i ortak i kum i brat