Tuesday, March 15, 2022

Plaše me odjeci praznine

Nestalo mi je riječi. Posipadale su iz ovih prašnjavih džepova, kao starudija koju sam nosila sa sobom dugo godina, kao antika koju sam čuvala. 

Ja, koja se riječima kitila kao medaljama posle ratova, sad ih nemam. Ja koja je riječi umjesto krova voljela, sad ih nemam. U meni praznina samo odjekuje nemuštim poljupcima. Gledam kako se na drugoj strani oluje podižu i ratovi se vode, a u meni samo bezdan šapuće. Ja, koja se riječima igrala kao da su od stakla pravljene figurine, sad ih nemam. Nemam ih da izgovorim ljubav. Nemam ih da opsujem. Nemam ih da izgovorim koliko je u meni nenaseljenih prostora i koliko ruševina. 

Cijelo jedno ratište u meni stanuje. Cijeli okean neisplakanih suza u meni dobuje. Cijelo jedno bespuće u meni vrišti. A ja nisam sposobna da ga ugasim. Nisam sposobna jer plaše me oluje koje mogu da me opustoše. 

U meni su vrani žredpci podivljali, u meni vjetrovi divljaju, sve u meni vrišti za slobodom. Za mirom. Za tišinom. Nedostajanje će me uvijek pohoditi. Ne mogu izvršiti egzorcizam nad dušom. Ne mogu ovu krv usirenu razblažiti, i vodu srcu podvaliti. Ne mogu ni ovu prazninu u sebi ugušiti. I sutra ću opet na peronima stajati, mahati neke poslednje pozdrave, i neće mi biti žao. Nikad mi neće biti žao. 

Ponekad, kad u meni zanijeme vulkani, pomislim da je sve ono najgore vrijedilo, da su me sve ove smrti vodile do života u meni. Ponekad, kad u meni zagrme tišine, pomislim da je i život zanijemio. Riječi sam izgubila i ne znam kako ću ikad opisati ovaj uragan u meni koji pulsira, vene mi napoji i zadrhtim. 

Davno je tuga ime dobila, i ne znam hoću li sutra umjeti biti sretna. Graviram osmijehe i tankim nitima od vena izvezem neka sjećanja po koži. U meni odzvanjaju snovi neodsanjani, zaboravljeni, napušteni. I mada kažem da sam u redu, ponekad mi se čini da nikad neće proći, da neću umjeti biti cijela. Raspadnem se i ponekad nemam snage da sakupim djelove i da se sastavim, već zanijemim. Izgubila sam riječi i u meni bezimeni snovi spavaju. I mada sretna sam, i mada smijem se, virus tuge me naselio i plašim se - bez tuge neću umjeti. Plašim se nekad, u tugu ću se cijela pretvoriti. A sretna sam. Iako bez riječi, iako bez boja. Plašim se bez sebe da ne ostanem, a jedva sam se pronašla. 

No comments:

Post a Comment

Note: Only a member of this blog may post a comment.