Thursday, May 13, 2021

Kad biraš, koga stavljaš na prvo mjesto?



Zatekla sma sebe nasmijanu ovog jutra. Nekako neobično uvjerenu da će ipak sve da bude kako je najbolje, kako sam obećala sebi. Negdje u nekom izvoru lutanja sam čvrsto vjerovala u ljubav i u čuda. Sve dok nisma otkrila da je ljubav zapravo nastanjena u meni, duboko unutar pećine grudi.

A čuda? Ja sam svoje čudo.

Jer ko bi drugi umjesto mene gazio po minskim poljima, bio amputiran i miniran, do kosti nagrižen, i opet sastavljen. Još ljepši. Sjajniji. Srećniji. Sigurniji.

Vidiš, svako ima svoju priču. Od neke se ježe one skrivene dlačice na vratu, od neke se stomak zaledi, od neke srce raskomada. Svaka priča je posebna, i čarobna. Ali nije poenta u priči. Poenta je u junaštvu. U onome što te nauči tvoja priča.

Dugo mi je trebalo da shvatim svoje korijene, da shvatim svoj korake. Dugo nisa razumjela izbore koje sam prvaila, a još manje one koje su drugi pravili. Bila sam osuđenik, i vještica na lomači. Bila sam i junak, ljubav nečijeg života. Bila sam nesuđena, i bila sam oskrnavljena. Grizla me je krivica, i grizla me je radost. Jer nekad sam vjerovala da nemam pravo biti sretna kad su meni dragi ljudi nesretni. Mislila sam da nemam pravo biti voljena jer su me neki najmiliji tretirali kao štene pored puta.

Naučila sam na teži način da je moj život baš to – moj. Da samo ja i jedino ja imam pravo na odluke, na padove, na letove, na ljubavi, orgazme, putovanja, suze, smijeh... I da se to nikoga drugog ne tiče. Da su to moje odluke. Da imam pravo na radost, na ljubav, na sreću, na suze, na želje. Trebalo je da umrem u sebi, da bih znala kojim putem da krenem, i koliko za sebe da se borim.

Život nije neka neprestana borba i patnja kako su nas učili oni koji su se borili i patili jer nisu znali drugačije. Život nije besmisao, ni trnjem posuta staza. Život je sve ono što odabereš.

Brige? Zar su važne?

Udahni, osjeti život u sebi. Brige će biti tu i sutra ako im nađeš mjesto. Ali ako odlučiš da sve posmatraš kao izazov, kao novo učenje, brige mogu postati nešto potpuno drugačije. Nisam razumjela život niti koliko je zapravo jednostavno biti srećan. A jeste. Potrebno je usuditi, odabrati, i krenuti. Putem svog srca, svojih snova. Učili su me da je sebično sebe stavljati na prvo mjesto i zanemariti tuđe osjećaje. A nije. To je, zapravo, najispravnija stvar koju možeš da odabereš.

Istina, ja sam još uvijek pomalo izgubljena u monotoniji koja me okružila, i u gradu kog ne volim. Još uvijek sam šuplja i prazna, ali se smijem. Svakog dana ustanem, nekad teže, nekad lakše, ali ustnem. I odaberem biti sretna. Možda ne svakog trenutka svakog dana, ali uglavnom sretna. Kojim putem ćeš ti krenuti – isključivo je do tebe.


No comments:

Post a Comment