Friday, January 10, 2020

U prilog ovoj zimi bez oblika


Nekad sam slušala muziku. Glasno. I pjevala sam. Imala sam nekakav uređen ritam života i uljuljkala sam se u sigurnost i dosadu. U ono što danas svi zovu životom.

Otišla sam. Kad sam napustila posao i kad sam otišla svijetom tražiti komade sebe nisam ni slutila da ću zapravo izgubiti sve ono što sam mukotrpno godinama gradila. Ja koja životnu građevinsku školu još uvijek studiram, danas imam porušene temelje, klimave zidove i nigdje krova. Nigdje adrese.

Prije par noći sam otvorila skladište skupljenih emocija, sve ono što već duže vrijeme ćutim i trpam u džakove duše i sve to spremam na tavanicu, zajedno sa sjećanjima, zajedno sa otpadom životnih lomova, zajedno sa portretima ljudi koji mi više nisu važni, koje sam zaboravila i čiji tragovi još samo u dnevnicima postoje. Ugasila sam muziku. Upalila sam tišinu. Od tog dana otkaza na poslu kao da sam dala otkaz i životu. Otkaz sebi. Nisam to shvatala.

Tek prije neko veče kad sam poželjela čuti pjesmu čiji mi se takt uvukao u misli. Tek tada sam osjetila da mi u temeljima nedostaje eho. Nedostaje zvuk. Tišina me pojela. Tišina u kojoj nemam ni misli, u kojoj imam samo postojanje, samo sebe. Već odavno nemam nikog za zagrliti, i još manje nekog za provjetriti srce riječima. Već neko vrijeme samo ćutim. Pokušavam da nešto izgradim ali odmahnem, kažem da nemam snage. Utonem u sebe i ćutim. I pitam se gdje sam nestala. Možda važije, zašto?

Razočarali su me po ko zna koji put neki ljudi koji nisu smjeli, ali više ne boli. Nije strašno kao nekad što je bilo. Sad kažem da je u redu. Ja ću prerasti i oprostiti, i nasmijati se opet, možda ću i zaboraviti, ali karma neće. Ostane samo trag goričine ispod jezika kao kad popiješ prokislu kafu od nekog natmurenog konobara. Ne znam. Život je nekako napravio krivinu oko mene poslednje vrijeme i vidim svi su instagramski srećni a meni krv ključa. Svi izgledaju na svom mjestu a ja se još uvijek pronalazim.

Tražm one komade koji su mi poispadali iz džepova na okeanu i u meni su potonule neke barke, izbušenog dna. Poželim opet onaj uljuljkani život s početka, ali otresem nostalgiju, jer nije to bio život. Bilo je to samo postojanje. Bilo je to samo bivanje.

Gdje li to nestane radost?
Uplaši li se od izazova koji nam se pred nogama prostiru, uplaši li se od minusa u srcima ljudi, gdje nestaje?
Pustila sam zaboravljene pjesme i pjevam. Falilo mi je to. Falila sam ja takva.
Jedan komadić sam pronašla. A toliko ih još ima. Gdje li su?
Kad se pogledaš u ogledalo, znaš li šta ti nedostaje?
Znaš li gdje su svi dijelovi tebe ili pristaješ na rasparene trepavice i monotone poljupce?  


No comments:

Post a Comment