Saturday, January 11, 2020

Kad te Karma u zagrljaj privije, nasloni se na moje rame, ja biću tu



NAPOMENA: Tekst je subjektivnog karaktera i svaka sličnost sa stvarnim situacijama je namjerna i odnosi se isključivo na ljude koje sam lično srela.

Pokidana sam životom. Iscijepana poput starog čaršafa, na trakice pokidana. Istračkana. Isparana. I tužna sam. Zbog svijeta u kojem živim, zbog onih koji su položili Hipokratovu zakletvu a ponašaju se kao da je to bila pjesmica iz Bukvara. Kažem sebi da Karma dolazi u raznim oblicima. Ali ipak sam tužna.

Biću iskrena. Uvijek sam bila. Nekako te iskrenost još više pokida kad neko tvoj se razboli, bolnički. Pokidaju te bolnice, dijagnoze, patnja, bolest, onaj sanitetski miris, i tuga zbog onih koji sebe zovu medicinskim osobljem. Jer Hipokrat bi se postidio takvih koji sebi daju titulu zdravstvenog radnika i njihovih bijelih mantila.

I u svakoj bašti korova ima, ali kad korov prevlada ruže se ne vide. Iako ih ima.

Gledam kako se heroj mog djetinjstva topi pred mojim očima, kako nestaje spona sa djetetom koje sam bila. Prošli smo pakao. Prošli smo mržnju, i suze i bitke vojevali, ratove vodili. Nisam bila poslušna djevojčica sa Balkana. Nisam bila ona koja ćutke i pognute glave prihvata programe koje su pokušali da mi na silu uguraju u mozak, u srce. Džaba, nije se primalo, i nisam htjela "u brazdu". Nikad i neću.

Gledam dječiji san kako se rastapa na mojim rukama, i odzvone mi suze u svađe u glavi. Odzvone mi psovke i najteže riječi. Odzvone mi tišine nepričanja, i sva neljubav. I to što nisam umjela da oprostim ranije, jer nisam razumjela. Jer sam misila da imam pravo na nepraštanje. Na sjećanje. A nemam. Niko od nas nema, i trebalo je da mi pred očima nestaje djetinjstvo da bih razumjela.

Bića smo od krvi i mesa. Dobra ili loša, zavisno od perspektive. Riječima volimo i siječemo. Djelima pravimo detonacije ili liječimo zagrljajima. I nekako najviše pamtimo boli, one koje su nas kalile i oblikovale, i zbog kojih postajemo ogorčeni, mrzovoljni, nesposobni za voljeti. Nesposobni za oprostiti. A treba. Sve, baš sve treba oprostiti. Svima.

Meni je nekako najteže bilo uraditi upravo to. Oprostiti sebi, ali i drugima. Posebno onima koji se zakonom i krvlju zovu mojim. Djelima su uvijek bili tuđi. I vjerovala sam da je moj oproštaj najteže dobiti. Da ga je trebalo zaslužiti. A evo me danas, gledam kako se dječiji junak pretvara u običnog čovjeka pred mojim očima, i uhvatih sebe kako sam možda i davno oprostila zaustavljene pesnice u vazduhu, teške riječi i izgubljeno djetinjstvo. Oprostila sam i one ljude koji su me nisu voljeli baš zbog toga što jesam ovakva, što su emocije uvijek trčale ispred mene u riječima, pa tek onda posledice me grlile.

Oprostila sam, jer dok se junak mojih promašaja gubi, shvatila sam da Karma, Bog, Sudbina, ili kako god želiš da nazoveš To Nešto, nepogriješivo zna svaku adresu i sva djela i riječi. Prije ili kasnije, pokucaće, ušunjaće se, nećeš ni znati zašto, ali nesumnjivo će doći. I meni će moja, i tebi tvoja. Za neka djela, ili riječi, za neko mače, ili neku psovku, nije važno, ali hoće. I Karma je ta koja će odrediti težinu, i tu nije važno šta sam ja mislila, i da li sam osuđivala. Samo je važno jesi li oprostio. Zbog sebe, ne zbog drugih, ne zbog savjesti ili mirnog sna. Zbog sebe.

Jer danas, kad se moj heroj sa životom uhvatio u koštac, poželim da ga Karma nikad nije zagrlila, ako je ovo njen poklon. Poželim da sam ranije oprostila, da sam ranije znala za mir koji oproštaj nosi. Jer u redu je da te povrijede, ne sudi im, oprosti i pusti, jer Karma ima svoje načine. Uglavnom okrutne. I ako je ovo moja Karma, da gledam kako se čovjek mog života topi kao kocka leda, prigrliću je. Zagrliti je kao najveći poklon koji mi je mogla donijeti. Saznanje i istinu. Da ni neprijatelju ne poželim susret sa Karomom.

Trideset i nešto godina čekanja na taj jedan trenutak prihvatanja. Toliko je trajalo. Taj trenutak koji sam cijeli život čekala bolnije nije mogao da me zvizne u glavu i ujede za srce. Jer trebala je Karma da nas posjeti da bi razumjeli, da bi shvatili - ja snagu oproštaja, a moj heroj snagu ljubavi. Jer mi nismo imali šansu, ali evo, sad na kraju smo je dobili. Prije mjesec dana bih rekla da je kasno, ali danas znam da nije. Jer taj jedan trenutak njegovih očiju ću pamtiti dok me ima.

A ovi koji se Hipokratom kunu, i koji se u bijelo oblače će jednom svoju Karmu sresti i neće je ni prepoznati. Ja ću im oprostiti bahatost, i nepoštovanje i nesposobnost, i oprostiću im jer ne znaju šta čine. Oprostiću im. Zbog sebe. Jer sam čovjek. Jer želim sebe zvati tim svetim imenom Čovjeka.

Meni će moj heroj ostati heroj, ma koliko da je trebalo da shvatim da on to jeste. I kad bude udahnuo zadnji put znaću da smo se tražili tolike godine, da smo tako blizu bili, i da se bar u zadnjim koracima, zahvaljujući Karmi, nismo mimoišli. I znaće da sam mu oprostila. Nadam se da je i on meni.


No comments:

Post a Comment