Volim da šetam. Kiša, snijeg, tropsko sunce. Ne marim. Volim da šetam. Nikad nsiam razumjela zašto, ali eto... Trapava sam, sapletem se nekad o svoja stopala. To sam ja. Takva sam. Volim i planinariti mada ne idem često u takve pohode. Ima nešto u tome, znaš, pješačenju. Posebno kad ti se noge "okamene" pa svaki mišić treperi. Ne znam, volim to.
Nisam nikad naučila da vozim bicikl. Željela bih, ali eto nisam. Zato jer sam pala dva puta dok sam pokušavala, i niko se nije dovoljno potrudio da me nauči i da mi kaže da moram biti uporna, da je život takav, da uvijek ima padova i ogrebanih koljena. Ne, ja sam odustala, i pustili su me da odustanem. Uvijek su me puštali. Niko nije pitao zašto. Danas, znam da uvijek moram ustati, i da uvijek moram ići dalje. Ne zato što moram, nego zato što je život takav. Avantura. Ljepota. Planinarenje. Možda ću naučiti da vozim bicikl. Nekad.
Ni rolere nisam nikad vozila. Nisam ih nikad ni imala. Nisam ih ni željela. Ni danas ih ne volim.
Nisam voljela ni auto da vozim. Ali sam naučila. Mama otišla, uplatila vozački i rekla "Od sutra ideš na časove". Ona je željela da nauči, ali nikad nije, pa onda hajde da ja ispunim želju. Roditeljske ambicije u očima djeteta. Tako to ide. Nego, naučila sam. Položila sam. I poslednji put sam sjela za volan 2009.god. Nije da nisam imala prilike, iako nemam svoj automobil. Ali nije me privlačilo. Dok se nisam zaljubila u Minija. Da, znam, šmekerica. Pola svijeta je poludjelo za njim. Ali ja nisam luda. Ja sam prosto zaljubljena u njega.
Skoro svaki dan prolazim pored salona. Gledam ga onako prćastog kroz izlog i čak sam bila tamo i njuškala oko njega, i pitali su me hoću li da uđem, da sjednem za volan. "Ne želite vi to da mi ponudite. Morali bi da me sastružete špatlicom sa sjedišta, jer ako nekad sjednem u Minija, nikad više neću izaći" - to je bio moj odgovor. Mini je ličnost. Isti je kao ja. Sav guzat, i prćast, i okat, i pretrapavo sladak. Perfektan za mene. I malo skup za mene. Ali to ne znači da ne mogu biti i dalje zaljubljena u njega. Ne znam mnogo o njemu, ne znam sve karakteristike, ne moram ni da znam. Osjećam ga. Miriše mi svaki dan. Sav onako crven, i plav, i žut, i ljubičanstveno šaren. Kreiran po mojoj mjeri. Po mjeri sanjara, avanturiste, i zaljubljenika u život. U vazduh. To je Mini. Moj savršen par.
Ne posjedujem automobil, svuda idem pješke, ali to samo iz jednog razloga. Kad budem vozila i posjedovala autić, biće to Mini. Jer sebe vidim samo uz njega. Na putu oko svijeta, ili bar po Evropi. Pristaću i na Balkan ali samo sa njim. Skup je kao i ja. Već sam pisala o tome. Samo brendirani zagrljaji, i original poljupci. Samo najbolje zvijezde i mjesečev sjaj. I Mini. Ja i on. Ljudi se vezuju za automobile, za svoje stvari, ali ih ne doživljavaju. Ja nisam materijalista, meni novi trosjed i Samsung tv ne znače ništa. Ali Mini... Mini nije stvar. Mini je ličnost. Moja ličnost. I na manje ne pristajem. Onako skockan, ćoškast i predivan. Poput života. Poput ljubavi.
Da, to je Mini. Život. Ljubav.
No comments:
Post a Comment
Note: Only a member of this blog may post a comment.