Izmišljam bajku, malu naopaku uspavanku

Jutros je odzvonio neki čudan zvuk mojom sobom. I juče isto. Smijeh. Zvonki, glasni smijeh. Sjedim u krevetu naspram sebe i smijem se. U kom trenutku sam to počela da radim? Kad sam obojila jutra, i kad je prestalo da mi nedostaje sve ono što drugi smatraju esencijalnim? Nisam sigurna, ali zaista - srećna sam. Ustajem i onako raspuštene kose koja ima svoj smjer kretanja izlazim na terasu. I briga me što je vjetar, i što sam ja u vešu, i da li je komšiluk ustao. Gledam u nebo, protežem ruke i penjem se na prste. "Hvala ti Veliki Inženjeru"! Ko god da me čuje tamo negdje gore u Fabrici Života.

Nikad nisam tražila mnogo. Čak ni kao dijete. Tada posebno. Bilo mi je dovoljno da imam knjigu, da slušam muziku, da se igram i da me vole. Ovo zadnje mi je najviše trebalo. Najmanje ga je bilo. Nema veze. Danas ja znam da volim. Danas mi nije važno više da li je uzvraćeno. Ja volim za svijet. Udišem miris moje omiljene nes kafe, i spuštam sočan, zvučan poljubac mački u čelo. Da, mački. Mojoj čupavici. I zahvalna sam na toj ljubavi. Jer jeste ljubav. Jer tako malo treba za ljubav. Još manje za sreću. 

Omlet sa lješnicima i kikiriki puterom. Istezanje u krevetu. Bosa stopala. Osmijeh. Prrrrrrrrredenje mačke. Kad sam počela da primjećujem takve stvari? Ne smeta mi vjetar. Uspavljuje me. Ne smeta mi ni kiša. Ne smeta mi ni kolega na poslu sa kojim ne razgovaram. Ne drogiram se. Samo sam ispunjena i srećna. Tražiš razlog? Pa imam ih dosta ali možda je najvažniji taj što sam živa, sita, običena, zaposlena, i što mogu da pišem. To više od svega. Tebi je to možda malo. Tebi treba više. Kako onda uvijek dobiješ manje? 

Još uvijek imam ponekad poteškoća da udahnem. Zbog nedostajanja. Zbog onog leta kad sam krila širila, pa ih spalila. Ali nova su porasla. Još ljepša. Samo sad ne letim. Ne još uvijek. U pravom trenutku. Letova će uvijek biti. Krila moja će uvijek biti samo ljepša. Želim biti potpuno slobodna, i vezana, bez korijena. Želim letjeti i držati se za ruke, i dom da mi bude cijeli svijet. Želim čovjeka koji je čovjek, i povremeno zvijer, a ne drvo koje se na jedno mjesto veže i za zvijezde ne zna. Znam ja dobro šta i koga želim. Iako mi ponekad nedostaje smijanje na kapiji, i bezdani u očima. Ali uprkos tome, uprkos svemu - srećna sam. 

Oblačim se za posao. Izlazim vani, i vjetar mi mrsi trepavice. Udišem vaduh i opet smijeh čujem. To ja odzvanjam stepeništem, to ja krivudam ulicom. Tako malo je dovoljno, a tako mnogo potrebno da postaneš takav. A toliko je jednostavno. I tu nema tajne, nema čarolije. Biti živ je sasvim dovoljno. A bajka je tek počela.