Ne, strah nije pravi ruz za tvoje usne resi ga se jednom zauvek

šetam. Prolazim ulicama grada, u razgovoru sa nekim ko me ne poznaje. On vidi samo fotografiju jake žene, sa osmijehom djeteta i unutrašnjošću poput pamučne školjke. Sedefnu dušu i bisere rasute i sakrivene. On ne vidi ništa. Ispričam ponešto iz mojih memoara, podsjetim se ulica od prije, i osjetim šok koji pokušava da sakrije. Svaki put. Kaže da sam nemirna, da izazivam, da đavole tražim namjerno. Možda sam to radila. Kaže da vjeruje da sam i kao dijete bila takva. Malo nemirče. Da sam željela biti ispred drugih, da nisam željela biti dijete, da sam težila da budem starija od svojih vršnjaka.

Koračam pored Nekog Ko Me Ne Poznaje i okrećem glavu da mi ne vidi isplivale bisere. Kažem da nisam bila takva ali tok rijeke ne mogu promijeniti. Ipak, drago mi je da misli da sam bila takva. Ljepše zvuči nego istina.
Lakše je da zamisliš nemirno dijete kako je klonirano u dvadeset dijelova i rastrčano svuda, nego preplašenog  miša sakrivenog u šator od ćebeta ispod trpezarijskog stola sa rukama preko ušiju.
Lakše je zamisliti leptira nego guštera sakrivenog od sunca, u rupu zavučenog, prepuštenog sebi.
Lakše je biti zmaj i jurišati na okeane nego biti mali bijeli zec koji bježi od vukova.
Lakše je učiti život, nego da te život uči.
Lakše je da Neko Ko Me Ne Poznaje misli da sam bila nestašna tinejdžerka nego da me zamisli kao lavicu koja brani ono što je njeno, svoj sopstveni život.
Ljepše zvuči priča o meni buntovniku nego o meni poraženoj i ukroćenoj zveri.
Ja buntovnik, koji vječito stremi ka zvijezdama.

A ne zna koliko je bilo teško doći do mene danas. Koliko je bilo teško opdići pogled sa zemlje i pozdraviti zvijezde. Ni koliko je blatnjavih tragova ostalo iza mene dok sam se do neba popela. Ne zna on kako je biti biti slomljen, maltretiran, ostavljen, nevoljen, mali. Ne zna on kako to izgleda kad svoje srce držiš u ruci i gaziš po svojoj krvi. Ne zna on kako je kad gubiš razum, kad se sruši sve oko tebe poput matrixa. Ne može Neko Ko Me Ne Poznaje da shvati da ja nisam tražila ništa od toga. Desio mi se život.

Zbog takvih muškaraca koji svoje srce skrivaju poput đavola u mraku, koji vjeruju da muškarac jednostavno mora da bude jak, bez emocija, srčano hendikepiran, zbog takvih muškaraca postoje žene kao ja. Zbog tih nesposobnih za voljeti muškaraca, zbog tog njihovog kamenoloma u grudima postoje žene kao ja. Takvi muškarci su mi se desili i nisam ih ja takve tražila. Ne može on da zna kako je kad sa osam godina gledaš kako se Onaj Ko Se Voli smanjuje u tvojim očima jer je slab. Ne može ni da zna kako je kad imaš deset godina a osjećaš se kako da imaš duplo više jer si vidio babarogu u ljudskom obliku. Jer si vidio zver bijesnu. Jer svaki dan čuješ riku. I drhtiš. Strepiš. Tamo gdje bi trebao biti najsigurniji ti se plašiš.

Svi imamo svoje ožiljke, strahove, demone i aždaje. Svi imamo ono nešto što krijemo i zbog čega nam potopljene lađe isplivaju. Ja sam ustala iz svog blata, i ponovo sam dotakla nebo. Do zvijezda još nisam stigla. Borim se kao i svi na ovoj planeti. Borim se za svoje parče srca, da ga pod svod okačim. Borim se da dišem, da budem, da postojim. I bolje vjerovati da sam malo nemirče, da sam oličenje slobode, i snage, i da sam od kamena tesana. Bolje da vjeruje da sam sa Kriptonita nego da zna da sam ljudsko biće. To je jedino što ne treba da se zna.