Ja i moja očekivanja, ne zna se ko je veća budala

Nije mi cilj da hejtujem, zaista. Odmah da se razumijemo. Ovo je samo moj stav, lična impresija. 

Volim knjige, cijeli moj život sam ih voljela. Volim pisce, i njihove ličnosti. Volim promocije, i koristim svaku priliku da budem prisutna na istim. 

Volim Šerbedžiju i njegovu poeziju. Njegovu jednostavnost svjetskog stila. Zato nisam propustila njegovu promociju knjige. I opet sam imala visoka očekivanja kao kad je Ristovski dolazio. 

Znaš, kad dolazi ličnost koja je svjetskog ranga kao on, ko je obišao sijet, i ko je na kraju, opet jednostavan čovjek, očekuješ da će organizacija biti na najvišem nivou. Očekuješ da ćeš moći da dišeš, da ćeš moći da čuješ, da se neće neka Oliva posaditi ispred tebe samo zato jer se izgubila u prostoru. Razumijem, nismo svi stručni u poslu koji radimo, ali od jedne "kvalietne" izdavačke kuće kao što je "Nova knjiga" očekivala sam puno više. 

U sali pomalo zagušljivoj bilo je postavljeno 20ak stolica, samo za one odabrane i za novinare. Kamere su bile odmah iza, a ostala publika iza kamera. Još ako dodam su kamermani natprirodno visočiji momci? Da, jasno je. "Odabrane ljude sa stolicama" nije imao ko da dočeka, da ih sa osmjehom pozdravi i uputi na njihovo mjesto. Da, djevojka koja se šetkala po sali je bila potpuno nezadovoljna što mora da radi i da nosi sivu štrikanu haljinu sa rozim unihopkama i neočišćenim čizmama, ali ko još gleda to. Rade kasni, akademski 10 min što se i očekuje, a u sali temepratura raste, jer ventilacija "ne radi" (čitaj nema je).

Došao je Rade, sav onako nasmijan, i glumački raspoložen, potpuno boemski, sa svojim šeširom. Rade divan, priča i šali se, šarmerski se smije starijim damama, luta po uspomenama, recituje po nešto. Ma divan zaista. Predstavnica izdavačke potpuno nespremna, drhturi joj glas od treme, logično je donekle ali potpuno nepotrebno. Pa Rade je čovjek kao i mi. Možda drugi to nisu primjetili, ali ja jesam, možda zato što imam nekog iskustva sa takvim događajima, a možda zato što volim posmatrati ljude, i njihove nabore, i oči, i osmijehe, zakiseljene i vještačke. I tako, Rade priča, instrumental mu pravi ekipa iz teretane pored, čuje se svaki vrisak, i svaki udarac. Možda Rade nije čuo. Tip ispred mene poskakuje, cupka, možda su ga noge zaboljele od stajanja, možda mu se pi-pi-pi... 

I tako, došao red na novinare da postave po neko pitanje. Mikrofon ne radi, šuška, ciči, mikrofonija rastura. Rade profesionalac u svemu, sa smiješkom. I ko će kao novinari "Dan"-a da u književnost upletu politiku. "Šta vi rade mislite o tomek ako politika u Hrvatskoj ismjena vlasti utiče na pozorište". Da sam imala neki truli paradajz u ruci da je gađam. Da li može nešto da se desi bez politike i njenog uplitanja? Ni ostali nisu bolji, izlizana već ispitana pitanja, i nekultura novinara koji nakon odgovora ustaje i odlazi sa promocije. 

Potpisivanje knjige i gomila razularenih posjetilaca koji kao zombiji u filmu jedan preko drugog bauljaju. Tako je izgledalo potpisivanje. I djevojka koja pokušava da ih sve satjera u liniju, u red, ako ovce u tor. A Rade strpljivo potpisuje, svakog pita za ime, svakog lijepo pogleda i nasmiješi se. Rade divan kao što se očekivalo. Potpiše mi knjigu, ugrabim fotku, i tako. Završi se veče.

Zbog čega kritikujem ove ljude i izdavačku? Nije kritika, već više impresija. Očekuješ visok nivo, očekuješ iskustvo, toplinu, osmijeh, a ne dobiješ ništa, jer ljudi ne umiju da rade svoj posao, jer nisu sigurni u sebe, jer imaju tremu, jer ne znaju kako da se ponašaju. jer ih niko nije naučio,a  njihovo obrazovanje se završilo na kraju škole. Tužno, beskrajno tužno.