Ponekad je najteže uraditi nešto Lako, i najkomplikovanije shvatiti nešto Jednostavno.....

Sasvim slučajno jutros, dok se borim sa počecima prehlade, i pod potpunim uticajem Punog mjeseca naiđoh na pjesmu...

The house that built me

Preplavi me nostalgija, neki čudan nemir, i srce se steže kao da se zgrčilo malo, za pola broja... A veliko je. veće od moje kuće u kojoj sam rođena i u kojoj sam odrasla. Ta kuća iz ko zna koje godine... Sjećanja sama od sebe kao mlijeko kad prekipi pa se rasipa... Navriješe, bez odobrenja...

Kako olako prihvatamo taj dom, taj korijen... Kako olako prihvatamo sve uspomene koje imamo iz tih par kvadrata, posebno mi djeca radničke klase. Kad odemo, ne osvrćemo se više na taj prag na kom su roditelji ostali, rijetko pišemo, rijetko zovemo, i nikad nemamo vremena da dođemo... Budemo željni velikog ora, plaža, provoda, umjesto majčinog krila, i očevog strogog pogleda. Budemo željni novog auta i novih krpica, ne razmišljajući možda da postoje neke važnije stvari u životu.

I onda kad je najteže, znamo put do tih iskrzanih zidova gdje u tvojoj dječijoj sobi i dalje sve miriše na uspomenu... Na tinejdžerske probleme, na školske dane... Na mom zidu i dalje izblijedjelim slovima piše moja pjesma koju sam napisala noć uoči mog polaska za Podgoricu. I dalje stoje sve moje plišane igračke koje sam godinama dobijala od nekih meni dragih osoba. I dalje stoji zdjelica sa pijeskom iz Tare koju sam ponijela kao uspomenu na jedan predivan dan sa, sada već bivšim momkom. I dalje stoje sva pisma koja sam razmjenjivala sa mojom predivnom drugaricom iz Novog Sada... Vojničko pismo druga koji više nije živ... Ja, i sve moje... Još uvijek leži tamo u krevetu za jedno...

Previše brzo žurimo da pobjegnemo iz zidova u kojima smo bili najsigurniji, u kojima smo bili najvoljeniji. Ne postoji ljepše mjesto na planeti, ma koliko ga tražili... Taj ćošak u kom sa majkom sjediš zimi ispred šporeta i uz kafu čavrljaš o životu i o momcima... Onaj trpezarijski sto za kojim sa ocem piješ pivo i pričaš o svemu. Taj isti sto ispod kojeg si pravio šator kad si bio klinac... Bar ja jesam. Moje malo utočište.

Otišla sam i ja kao mnogi. I nisam znala šta sam ostavila iza sebe. Nisam znala da je dio mene zauvijek ostao prikovan tamo u toj slici na zidu na kojoj smo ja i sestra za njen deveti rođendan. Nisam shvatala jačinu te fotografije i koliko je ona velika... Nisam shvatala koliko je mene otišlo sa mnom, a koliko je ostalo u tim hladnim zidovima mog djetinjstva. Nisam uvijek išla tamo sa osmijehom, priznajem. Ali sve bih dala da mi nekad u nedelju ujutru zamirišu majkine palačinke, ili pak uštipci sa maslacem i medom... Da tako nekad, kad je pun mjesec kao ovaj danas, da se mogu zavući u majčino krilo i zaboraviti na stvarnost i na borbu za život koja se svakim danom odvija u svijetu odraslih... Ponekad mi nedostaje i ta kuća u kojoj su moji prvi koraci... Ta kuća u kojoj su moji promašaji... Moje suze i osmijesi... Moji temelji...

Previše je jednostavno okrenuti leđa i prekinuti veze sa tim parčetom starudije... Ali znamo da je najteže uraditi te jednostavne svari. Najteže je prekinuti veze sa sobom... Ja to više i ne želim. Jer ta kuća u ulici neke brigade je ono što sam ja... To je moja kkućica od čokolade...