Wednesday, April 16, 2014

Moj mali verni Sančo Pansa, moja ljubavnica, saborac i moj najbolji drug...

Otvorila se tema razgovora u jednoj grupi... I citiraću komentar 

"Ljubav bez imalo ljubomore je istinska, bezuslovna ljubav od koje covjek ne ocekuje nista, vec je srecan kad pruza... Svaka cast onome ko to uspije, on je ispunjen... To mogu samo po mome misljenu monasi, jer su oni spoznali cistotu te iskonske ljubavi... "

I sjetih se jedne priče o takvoj ljubavi...

"...Razvukoh osmijeh od srca, sjetih se tog Čovjeka... On koji je ime mog neba, on koji ga je stvorio. I nikad zaboraviti neću da je bio prva osoba koju sam srela u nepoznatom gradu, u žutoj košuljji... Samo u prolazu, okrznut pogledom, bez komentara... I nikad zaboraviti neću pogled preko raširenih novina i osmijeh u uglu... godinu dana kasnije... I moje "neću"...

Nisam htjela jer sam znala da će me koštati srca i duše. Nisam smjela, bolje reći... Nikad me nije pitao ništa o mojoj prošlosti, a znao me... Nikad me nije pitao za zimu u mojim riječima, i osmijeh pomalo iskrivlljen, uvježban do savršenstva... Za svakog osim za njega... Znao je, jer je isti takav. On nije prošao sedam krugova pakla, i nikad mu neću ispričati, ali je znao...  

Zašto sam promijenila odgovor? Odlazila sam iz tog grada... Nikad više se neću vratiti... 

Padale su maske, bez ijedne riječi sam govorila sve, bez ijednog dodira me volio, nesebično i dječije, vezan za mene, a potpuno slobodan... Nikad mu nisam pripadala a ničija drugo nisam mogla biti. Ispisala sam cijelu ulicu svojim koracima, zidovi njegovog stana su mirisali na mene, na našu ljubav za koju nikom nismo pričali, a svi oko nas su je vidjeli... Svi osim nas... Otišla sam. On nikad nije saznao da sam tamo ostavila najveći dio sebe, da sam put oprala suzama, niti će saznati koliko je boljelo otići... 

Nikad nisam prestala da ukrštam korake sa njegovim dlanovima. BIo je razlog svakog putovanja do neba i nazad, znao je da bih za njega svijet spakovala u kutiju, preko trnja na rukama prešetala, preko žice iznad najdubljeg ponora prešla... Znao je... Naučio me da čujem riječi, da osjetim gitaru, da poželim još jednog njega... Lomio me, kao staklenu igračku... Kidao dio po dio srca, gazio ga blatnjavim cipelama, parao dio po dio duše, dok na kraju nije ostalo ništa... Samo bijes i ljutnja... Htjela sam pripadanje, htjela sam svijet u njegovim očima, znao je... A on je želio biti svoj, slobodan, divlji, bez maski, dokazivanja, da odluta kad poželi i vrati se... Bio je dječak, i znam da me volio... Znam da me i sad voli... Znam da ga nikad neće poznavati kao ja, da niko neće biti uvijek budan za njega, ni kumovi ni prijatelji... 

Bilo je trenutaka kad se svijet rušio, a njega nije bilo. Trebao mi je više od soli iz zenica, samo da čujem jednu riječ... Nije ga bilo... Ali je prestao da boli... Vremenom, bila sam srećna što znam da tamo negdje, na desetom nebu postoji on, bila sam srećna što me naučio kako se vole mane, kako se voli bez pitanja... kako biti na kraju svijeta a znati da je Neko tvoj... Znala sam da obećanja nikad  neće ispuniti, da će osjetiti tugu u mom glasu, da će znati kad se smijem iz srca... Znam da zna kad me povrijedio, kad me lomio a kad sastavljao... Znam da zna da ma sa kim svoja krila sklopila ako to ne bude on, da će dio mene uvijek ostati pod jastukom od sna...

I sve mu je oprošteno, unaprijed za pet života... Tom Čovjeku kojeg sam srećna voljeti... Čak i kad ga svakom riječju mrzim... Znam da znaš... "


No comments:

Post a Comment

Note: Only a member of this blog may post a comment.